Što je hrvatska politika po pitanju statusa bh. Hrvata radila proteklih 20 godina? I ona u hrvatskoj, ali i ona u BiH?
Problem neravnopravnosti Hrvata u BiH ne traje od neki dan. Niti traje nekoliko godina. Dug je to problem koji je godinama sustavno ignoriran.
Jučer je ponovno na to podsjetio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Naime, dok je gostovao na N1 Milanović je podsjetio na 2006. godinu i jednu kultnu emisiju.
– Pozivam vas (N1) da krenete vrtiti snimku koja je dokument vremena. Imate na YouTubeu scenu iz 2006. gdje, prije nego što su izabrani u Predsjedništvo BiH, Haris Silajdžić, koji je pobijedio Sulejmana Tihića, kao predstavnik bošnjačkog naroda, upozorava u televizijskoj emisiji Komšića i kaže – gle, svaka čast za to što smo se mi borili za Bosnu i Hercegovinu i što si ti do jučer imao sliku Blaža Kraljevića na zidu, ali u državi u kojoj je princip etničkog predstavljanja, a ne građanskog, nije pošteno i ispravno da Hrvatima drugi biraju zastupnike. Komšić mu pokušava upasti u riječ, a Silajdžić dodaje – da se koristim vašim jezikom, gospodine Komšić, na takav način Hrvatima ćete ogaditi Bosnu i Hercegovinu i dat ćete im dodatne argumente da traže treći entitet. Jedan pametan čovjek, Silajdžić, s kojim se politički ne slažemo, vrlo racionalno i hladno obrazlaže jednom profiteru, gospodinu Komšiću, zašto to nije pošteno radit’, a zašto je štetno – kazao je Milanović jučer.
Tako je, zapravo, otkrio sav jad i bijedu hrvatske politike kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Postavlja se pitanje – što je hrvatska politika radila proteklih 20 godina?
Od Silajdžićevog dobronamjernog upozorenja Komšiću do danas – prošlo je 15 godina, ali ravnopravnost Hrvata u BiH derogira se i od ranije – još od kraja starog tisućljeća. I traje i danas. Milanović ništa epohalno nije učinio jučer, ali je podsjećanjem na kultnu 2006. samo podsjetio otkada postoji problem hrvatsog pitanja u BiH.
Godinama je na snazi izborni zakon koji je neustavan, a koji se naše političke elite niti ne trude mijenjati. Sva priča svodi se na – zajedništvo.
Ta riječ je postala toliko omiljena, da je, umjesto kao predizborna parola po potrebi, počela služiti kao modus operandi cijele politike jednog naroda. Odgovor na svako pitanje je zajedništvo i zbijanje redova. Bez ikakve vizije do kada će nam to zajedništvo trebati, a ne bi nam trebalo trebati jer smo, do sada, kao politički narod trebali prerasti tu fazu.
Ako nema zajedništva, krivci za loš rezultat dakako, nismo mi, krivci su oni koji zajedništvo “lome”. Uvijek je hrvatska politika znala naći alibi za svaki politički poraz. U ovih 20 i nešto godina smo ih nanizali mnoštvo, a još uvijek nema smislenog odgovora na to što je hrvatska politika radila cijelo ovo vrijeme?
Postoje li neki zaštitni mehanizmi kada nas iz bošnjačkih stranaka pokušavaju preglasati? A, da se ne lažemo, pokušavaju! Može li se, primjerice, odgađati formiranje vlasti i dovoditi do stanja neizdrživosti? Mogu li se u eter slati malo žešće poruke? Može li iznad BiH, ako ne ništa drugo, barem lebdjeti bauk trećeg entiteta ili se to nekako trampilo za, na jedan poseban način, europski put? Ta tko bi se prepao priče o europskom putu?! Tebi Bakir ratom na HRT-u – ti njemu na jedan poseban način europskim putom? Smiješno.
U 20 i kusur godina zagrebačke službene politike – dakle od 1999. na ovamo, period do 1999. se ne računa jer je tadašnji odnos “Zagreb – Mostar” tema za posebnog teksta, hrvatska politika u BiH nije učinila gotovo ništa. Dakle, niti hrvatska, a niti politika bh. Hrvata u BiH nije učinila ništa.
Postoje mehanizmi i načini kako se stvari mogu mijenjati, a svi oni koji su na odlučujućim pozicijama to bi trebali znati. Ako ne znaju, onda bi se (časno) trebali povući.
Kladim se da ste se svi vi, čitajući ovaj tekst, sami sjetili nekoliko rješenja? Zašto ih se nisu sjetili tamo gdje bi trebali?
wpDiscuz
