Centralna Izborna Komisija podređena je državi. Država funkcionira prema Ustavu. Ustav donosi zakone. Izborni zakon je pored Ustava jedan od najvažnijih zakona funkcioniranja svake države.
Centralna izborna komisija osnovana je u skladu sa Izbornim zakonom. Koji je u BIH nametnut. Nikada nije prošao Parlament BIH.
Dakle CIK postoji na osnovu uredbe OHR-a.
Centralna izborna komisija i njene ovlasti propisane su tim i takvim zakonom.
Ovo su ovlasti Centralne izborne komisije:
Jasno je da se Centralna izborna komisija mora podrediti Izbornom zakonu i institucijama BIH. Ako je Ustavni sud izbrisao određene članke nametnutog i dvostruko neustavnog Izbornog zakona, (Nije ratificiran u Parlamentu, i njegovi dijelovi su oboreni na Ustavnom sudu) na kojem pravnom osnovu Centralna izborna komisija crpi pravo da određuje nešto što je u isključivoj ovlasti zakonodavca, dakle Parlamenta BIH?
Nadalje u odluci Ustavnog suda 2016-e u slučaju Ljubić, naglašava se da je ta presuda komplementarna presudi istog tog Ustavnog suda iz 2000-e u presudi Izetbegović.
Prema presudi Ustavnog suda iz 2016-e kaže se da se svi entitetski ustavi imaju povinovati toj presudi, i osnovnom vrhovnom načelu Ustava – načelu konstitutivnosti.
Federalni Ustav nije se uskladio sa ovom presudom. U njemu i dalje stoje dijelovi koji su jasno protuustavni. Iako je Ustavni sud BIH dokinuo odredbe prema kojima svaki kanton daje minimalno jednog pripadnika svakog naroda, Federacija kao entitet nije niti pokušala uskladiti svoj ustav sa tom odredbom. Umjesto toga Federacija je, točnije bošnjački blok stranaka, pokušala izvršiti državni udar, s pokušajem donošenja zakona o izbornim jedinicama.
Ukratko Federacije je pokušala pogaziti državu BIH i Izborni zakon BIH te poniziti Ustavni sud banaliziranjem odluke Ustavnog suda BIH. Bošnjačke stranke su, umjesto da se povinuju odluci Ustavnog suda BIH, nadredile se i Ustavnom sudu i državi. To nije bilo ništa drugo nego pokušaj državnog udara.
Odluka Ustavnog suda BIH je međutim prilično iscrpna i jasna. Dom naroda nije dom kantona nego naroda u FBIH.
Zbog tog je Ustavni sud BIH izbrisao dijelove Izbornog zakona koji kantonima daju prednost u odnosu na narode, i brojnijem narodu mogućnost da manipulira s klubovima doma malobrojnijih naroda.
I što sada radi CIK? Proglašava se nadležnim za popunu klubova Doma naroda Federacije BIH.
Oni će učiniti ono što nisu mogli niti Parlament niti itko u ovoj državi. Na osnovu koje ovlasti propisane Izbornim zakonom CIK tvrdi da to pravo ima? Mi nigdje u Izbornom zakonu ne vidimo da CIK ima tu ovlast, da donese podzakonski akt, koji bi u život vratio ono što je Ustavni sud dokinuo. Ako će već vraćati to nešto u život, onda bi to moralo biti na način da se poštuje mišljenje Ustavnog suda. OHR bi tu morao biti naročito jasan – jer je OHR kako znamo, veliki zaštitnik Ustavnog suda. Ili nije kada odluke US ne idu u prilog Sarajevu?
No recimo da CIK ima te ovlasti za koje mediji tvrde da ih ima, iako kako vidimo nema.
U kojem smjeru ide rasprava o CIK-u?
Ide u smjeru, da se CIK udaljava od merituma presude Ustavnog suda BIH, i javnost zabavlja pričom koji popis će primijeniti kod popune Doma naroda – onaj iz 1991 ili onaj i 2013. Radi se o varci.
Koji god da primjeni, ako ne ispoštuje odluku Ustavnog suda BIH to će značiti da se i CIK priključio državnom udaru u BIH.
Ako je već odlučio ismijati Ustavni sud i državu BIH neka primjene popis iz 1981, posve je svejedno. Jer meritum odluke Ustavnog suda ne provode. A on je vrlo jednostavan:
Ukratko , za pravne laike, Ustavni sud je nešto dokinuo kao protuustavno a CIK sada to što je dokinuto, neko pravilo, vraća u igru, i šalje upit Ustavnom sudu BIH “može li dragi sudci, da mi ovo što ste vi dokinuli, vratimo u igru, a vi kažete mišljenje suprotno od onog mišljenja koje ste kazali 2016-e? Odnosno da popljujete sami svoj stav, i složite se s našim stavom, sve po želji bošnjačkog nacionalizma?”
Toliko je bizarna današnja BIH da se čak i ovo događa i ovo je scenarij koji priželjkuju nacionalisti u Sarajevu. Barem oni na ovaj način predstavljaju rad CIK-a. Iako su sve zapravo medijske špekulacije. I nitko u suštini ne zna što će CIK odlučiti. A nitko ne zna, ni po kojem članku Izbornog zakona, CIK smatra da ima pravo raditi posao koji je u nadležnosti Parlamenta BIH. Jer vlast u BIH, pripada narodu, ne CIK-u.
Inače, kad smo se već dotakli teme 1991 ili 2013, koja je ponavljamo – tema za odvlačenje pažnje , odredbe, o tome kako je popis 1991-e mjerodavan, za popunjavanje institucija BIH sve do završetka općeg povratka i Aneksa 7, odnose se na popunjavanje javnih funkcija, poput dužnosnika u ministarstvima, kantonima, općinama, sudstvu, i nikako se ne odnose na zakonodavna tijela.
Načelo konstitutivnosti koje je Ustavni sud BIH izdigao kao natkrovljujuća načela u BIH, naprosto ne bi imalo smisla, ako bi zakon propisivao, da u zakonodavnom tijelu države trebaju sjediti pripadnici nekog naroda, koje bi postavljali pripadnici drugog, među njima i oni koji su taj narod protjerali.
Bilo bi prilično bizarno da Srbe, Hrvate i Bošnjake u zakonodavna tijela biraju oni koji su ih protjerali. Kao što je bizarno da Bošnjaci u Predsjedništvo biraju dva Bošnjaka i ako je Ustav jasno odredio da se mora izabrati jedan Hrvat i jedan Bošnjak. Iz reda hrvatskog , odnosno iz reda bošnjačkog naroda. Što se nije dogodilo. Oba člana Predsjedništva u FBIH izabrani su iz reda bošnjačkog naroda. Bošnjači ustavotumači naime, tumače kako je važna pripadnost člana Predsjedništva. No nije. Prema slovu Daytona , u dijelu koji se odnosi na procedure, jasno je da hrvatski član predsjedništba mora imati pravo veta, u hrvatskom klubu Doma naroda. Odnosno teritorij s kojeg je izabran mora koindicirati s teritorijem s kojeg se popunjava hrvatski klub Doma naroda. Zato ne čudi, da su Bošnjaci, prevodeći izvornik Daytona, namjerno izbacili riječ teritorij s kojeg je izabran član Predsjedništva u FBIH, što nije ništa drugo nego izborna jedinica u FBIH koju je ustavotvorac očito predvidio. Samo su je bošnjački prevoditelji, nekako namjerno ispustili.
Načelo predstavničke demokracije i legitimiteta, koje je princip svake države, jasno vidi Bošnjaka, Srbina i Hrvata kao predstavnike tih naroda, koje redovi tih naroda biraju, ne kao pripadnike naroda koje može izabrati bilo tko. Ne nužno i narod, kojeg prema Ustavu predstavljaju. A ne sve građane BIH kako to hoće rastumačiti nam Sarajevo. Jer da predstavljaju sve građane onda veto na odluku predsjedništva, pojedini član ne bi upućivao u Parlament RS-a ili pak u hrvatski ili bošnjački klub u Domu naroda FBIH nego naprosto bi svaki član Predsjedništva, budući da Sarajevo tvrdi kako predstavlja sve građane, veto slao u Parlamentarnu skupštinu BIH, i to njen zastupnički dom, a ne Dom naroda.
Dok ovaj tekst nastaje bošnjačke stranke i mediji vrše pritisak na CIK, da po njihovim željama postupi u skladu s Ustavom FBIH, smatrajući valjda da je FBIH iznad Izbornog zakona BIH, iznad Ustavnog suda BIH i iznad države.
Toliko o patriotizmu, legalnosti, državnim institucijama i našoj dragoj domovini.
Živimo izgleda u državi prosječnih đaka, u kojoj neki smatraju da se narodno i nacionalno pravo rješava po kavama, medijima, i vezama u državnim institucijama. Kao da smo Afganistan, a ne Europa.