Inovator i poduzetnik Mate Rimac prije nekoliko je dana na 88. autosajmu u Ženevi predstavio svoj novi hiperautomobil po imenu C_Two. Dogodilo se to nakon mjeseci spekuliranja, strašnog medijskog interesa i nabrijavanja javnosti, a nakon prezentacije automobila i njegovih perfomansi postalo je napokon jasno – električni automobil proizveden u Svetoj Nedelji brži je i od Tesle Roadstera, hiperautomobila drugog slavnog inženjera, bogatog biznismena Elona Muska, koji je vrhunac slave dosegao upravo nedavno kada ga je ovaj mega snažnom raketom poslao u svemir s lutkom Starmanom za upravljačem. U Roadsteru je svirao “Space Oddity”, jer je Musk očito snažno zanesen Davidom Bowiejem, a milijuni su zakucani u naslonjače uživo pratili svemirsku avanturu automobila s naljepnicom “Made on Earth By Humans”, kojemu se na koncu izgubio trag.
Američki se biznismen i bogataš, naime, malo zaigrao pa u svemir lansirao presnažnu raketu, a nestašni Starman je iskoristio priliku i odlučio zagrabiti dublje u neistražena prostranstva gdje će, po svoj prilici, ostati milijunima godina. U svemu je tome tužna jedino činjenica kako je svemir zrakoprazan prostor u kojemu se ne može čuti zvuk, pa će lutak za upravljačem milijunima godina putovati u grobnoj tišini, a izvanzemaljci ostati zakinuti za umjetnost jednog od najvećih glazbenika koji je ikad živio.
Rimac svoj automobil, doduše, nije poslao raketom u svemir, no uspjelo mu je učiniti da C-Two do 96 kilometara na sat stiže za 1,85 sekundi, što je pet stotinki brže od već spomenutog tehnološkog rivala i “svemirskog istraživača”, Muskova Roadstera. A do sto kilometara na sat C_Two stiže za samo 1,97 sekundi, čime se prometnuo u prvi serijski automobil koji do sto stiže u manje od dvije sekunde. Rezultat je to činjenice kako je novi Rimčev hiperautomobil čak 56 posto, odnosno gotovo 700 KS, snažniji od prethodnika. Concept One je, naime, u najsnažnijoj verziji proizvodio 1224 konjskih snaga, dok novi C_Two broji njih 1914!
Jedna je stvar sigurna – i Musk i Rimac znaju znanost te inženjering učiniti neodoljivo seksepilnima. Dok je prvi to učinio skupim lansiranjem automobila u svemir koje, uzgred rečeno, skupa s dosad neviđenom marketinškom ulogom koristi i istraživanju svemira, Rimac se odlučio na veo tajne i mistično komuniciranje s javnošću prije izbacivanja novog modela. Stručna i šira javnost brzo je zagrizla, pa se o C_Two modelu pričalo mjesecima prije negoli je predstavljen. A jednom kada je došao trenutak za to, i to pod reflektorima jednog od najvažnijih automobilskih sajmova u svijetu, Mate je na stage izveo i megapopularne 2Cellos koji su zagrijali atmosferu prije samog otkrivanja automobila o kojemu će sutradan pričati čitav svijet.
Ekskluzivni klub
“C_Two od 0 do 100 kilometara na sat dođe brže nego što pročitate naslov u novinama”, pisao je američki web portal The Verge jutro poslije fantastične ženevske večeri, a newatlas.com je naveo kako “novi Rimčev električni hiperautomobil od 1914 konjskih snaga može voziti sam sebe ako se vi bojite, a trebali biste se bojati”. Komentirajući brzinu od 415 kilometara na sat koju C_Two može postići, veliki Top Gear je iznio kako se radi o “apsurdnim brojkama”.
“Rimac tvrdi da četiri električna motora modela C_Two zajedno razviju 1914 konjskih snaga. Zaista zastrašujuća najveća brzina mu je 415 kilometara na sat”, napisali su, dodavši i kako će vozaču biti teško “ostati pri svijesti” prilikom postizanja velikih brzina u tako rekordnom vremenu.
“Rimac tvrdi da će od 0 do 300 kilometara na sat doći za 11,8 sekundi. Ako se ove brojke pokažu točnima, ovaj hrvatski automobil ući će u vrlo ekskluzivni klub najbržih automobila na svijetu”, zaključili su s Top Geara, jednog od bitnijih magazina koji prate svjetsku automobilsku industriju. Ovdje vrijedi spomenuti i kako je jedan od njihovih prezentera, poznati novinar Richard Hammond, još prošle godine slupao Rimčev prvi superautomobil, Concept_One, i to tijekom snimanja serije “The Grand Tour” negdje u Švicarskoj. Richard se malo zanio, jurcao uzbrdo po švicarskim serpentinama, izletio s ceste i nakon prevrtanja automobil se zapalio i izgorio. Hammond je srećom izašao živ iz čitave priče, a Mate Rimac, kojemu je nesreća, dakako, onomad predstavila nevjerojatan stres i zabrinutost, oko svega se odlučio suptilno našaliti. U svoj je C_Two model, naime, instalirao jedan detalj, hrvatski aparat za gašenje požara Pastor koji izgleda prilično futuristički, a na čijem kožnom remenu koji drži aparat za gašenje piše “In case of hill climb extinguish fire” (u slučaju penjanja uz brdo, ugasite vatru). Ovakvom je aluzijom ekipa iz Rimac automobila dokazala da itekako ima smisla za humor, kao i za marketing – svijet je opet brujao o Rimcu, no ovaj put o pošalici, ne o nevjerojatnoj snazi automobila i njegovim tehnološkim performansama.
Istovremeno u Hrvatskoj brojni nisu doživjeli Rimčev uspjeh, pa nisu pričali o konjskim snagama automobila, kao niti o njegovom trollanju Hammonda. Dogodilo se upravo suprotno – anonimni su komentatori u Facebook osvrtima pljucali po Rimcu, njegovom “luksuznom automobilu za bogataše od kojega nemaju nikakve koristi” i slično. Jasno, bilo je i onih koji su dijelili zanos svjetske javnosti za novopredstavljenim automobilom, no diskurs internetskih komentara ipak je zaokupila jedna drukčija slika, ona u kojoj se ne razumije vrijednost Rimčeve inovacije i tehnologije te se anonimno diskreditira, i to na račun luksuza, skupoće, nedostupnosti i ekskluzivnosti kojima, nesumnjivo, C_Two itekako raspolaže.
Društveni komentatori i web kolumnisti digli su se na noge, a u raspravi o ovom neobičnom slučaju spremno su prozivali takozvani hrvatski jal kojemu su se naslađivali i rugali, neki i posve divljački. Nažalost, činili su to bez pokušaja dubinske analize zašto on kao takav postoji, u svim svojim pojavnostima.
Nove baterije
Bilo kako bilo, Rimac je od heroja u svijetu opet nakratko postao omražen u nas, i to zbog suhoparne činjenice da proizvodi skupi automobil, sa skupim tehnologijama i inovacijama, nedostupan svima i, nesumnjivo, namijenjen bogataškoj klasi s previše novca. Pa ipak, mnogi su jalni komentatori zaboravili da Rimac ne proizvodi samo automobile nego i dijelove za iste, a poznat je po super baterijama koje razvija i proizvodi u svojemu pogonu u Svetoj Nedelji. One, dakako, mogu služiti brojnim stvarima osim hiperautomobilu, a da bi se saznalo kako Rimac nije isključivo elitist koji proizvodi skupocjene automobile, ne treba daleko otići. Dovoljno je, naime, odvesti se na Kvarner, i to u predgrađe Istre – srednjovjekovni gradić Veprinac iznad Opatije, koji leži na strmim obroncima Učke i iz kojega se pruža fenomenalan pogled na kvarnerski zaljev i otoke. Upravo je u Veprincu prije četiri godine Mate Rimac predstavio jednu drugu bateriju, koja doduše nije bila dio brzog automobila i oko koje je izostao hype i zanos javnosti, no koja je, po svoj prilici, jednako važna, ako ne i puno važnija, od one nedavno predstavljene u karoseriji hiperautomobila C_Two.
“Ja kao invalidna osoba imam to pravo da besplatno dobijem električna kolica. Jasno, dobio sam najjeftinija, a u sebi su imala dva akumulatora, praktički kao u automobilu. S obzirom na teren ovdje, te serijske baterije mi nisu dobro služile i brzo su se trošile”, započinje mi priču Roland Bugnar (28), dečko iz Veprinca čije tijelo pati od progresivne genetske bolesti spinalne mišićne atrofije. Kao dijete od jedne godine slabo je koračao, a u drugoj su mu dijagnosticirali bolest koja je, kako sam naglašava, “podosta izazovna za kretanje”.
Onaj koji se zatekne s automobilom na Veprincu u brojnim će trenucima prebaciti u prvu brzinu kako bi se uspješno provozao nebrojenim strminama. Nadmorska visina od 519 metara učinila je svoje. Veprinac se smjestio u ugodnom ambijentu brdskog Mediterana prožetog ljepotom i mirisima mediteranskog bilja. Zbog specifičnog zemljišta i prometnih veza ondje nikada nije nastalo veće naselje, pa tako i danas u tom malom gradiću živi 981 stanovnik prema popisu stanovnika iz 2011. godine. Veprinac, zapravo, funkcionira kao centar omanjih okolnih zaseoka, uzbrdice i nizbrdice su posvuda, i Roland Bugnar trebao je baratati boljom baterijom u svojim kolicima kako bi se uspješno kretao po takvome prostoru. Sve je započelo s ljubavlju prema mehanici i automobilima; njegov prijatelj Erik Milat ima garažu kilometar i pol udaljenu od njegova doma, a Roland je ondje svakodnevno odlazio “raditi na autima, motorima te istraživati mehaniku i tehnologiju”. Bilo je to upravo vrijeme kada je Rimac počeo izlaziti sa svojim inovacijama. Roland i Erik su znali da je kapacitet Rolandove baterije najveći problem koji ih je sprječavao u druženju i radu u garaži.
“Te serijske baterije istrošile bi se nakon što bi stigao do Erikove garaže i vratio se nazad doma. Erik mi je predložio da kontaktiram Matu Rimca i njemu dugujem zahvalu za to što me danas gura njegova baterija. Bila je 2013. godina kada sam mu se javio, a iz njegove su mi tvrtke nakon nekog vremena odgovorili kako su zainteresirani za suradnju. Cjelokupna izgradnja baterije je trajala neko vrijeme, mislim oko godinu dana, s obzirom na njihove prioritete. Krajem 2014. godine, pred sam Božić, stigla mi je Rimčeva baterija i počeo sam je aktivno koristiti. Bio je to preporod za mene”, priča mi u dahu Roland, kojega prijatelji i obitelj odavno zovu Rolly. Roland, naime, obožava reli utrke, adrenalin, brzinu.
Adrenalinski duh
“Obožavam sve što ima veze s kotačima”, reći će sjedeći u svojim kolicima koja pogoni snažna Rimčeva baterija koja se, za razliku od serijskih, ne uništi nakon svakih šest mjeseci. Toliko bi mi prošle baterije trajale, i to ako bih pazio što radim. A fora je da sam na nove baterije pravo imao tek svakih godinu i pol”, ispriča mi pa nastavi o tome kako je trenutačna baterija koju je Rimac proizveo specijalno za njega jednostavno neusporediva s ičim što je danas na tržištu električnih kolica dostupno.
Rolly koristi Rimčevu bateriju tri godine, a ponosno ističe kako je u to vrijeme kolicima prešao više od 2200 kilometara. Ciklusa punjenja je bilo više od 100.
“Ta baterija mi je pružila mogućnost svakodnevnog odlaska u Erikovu garažu i nazad, ali i mnogo više od toga. Praktički više nisam morao razmišljati o tome da ću negdje otići, a da se neću moći vratiti doma”, kaže mi Rolly pa dodaje kako je iz njegove perspektive vožnja u električnim kolicima jedini trenutak kada je zaista potpuno neovisan te ima slobodu odlučivanja. Shodno tome lako je razumjeti da je pogonska snaga baterije, zapravo, pogonska snaga njegove slobode u punom smislu te riječi.
“Obožavam ovaj kraj. Vidiš ovu gradnju, ovakve su lože i crkvice specifične za tri srednjovjekovna gradića u ovom kraju, Kastav, Veprinac i Mošćeničku Dragu. Ovdje ljeti pjevaju klape, sprema se roštilj, bude ugodnih druženja”, govori mi dok idemo usporedno strmom ulicom. Rolly vozi kao profić i pritom napominje kako je model njegovih kolica indoor te kako su ta kolica puno, puno preslaba za super bateriju koja ih pogoni. Uz smijeh napominje kako ih ni on baš ne štedi. To me ne čudi, Rolly je sportski tip adrenalinskog duha.
“Budući da volim istraživati svoj kraj, tako, zapravo, testiram bateriju. Jedna od stvari koje sam dogovorio s Matom, kako je ova baterija razvojni primjerak, koncept, jest da ću mu slati podatke o vožnji svakih nekoliko mjeseci kako bi on pratio stanje baterije i način na koji se ponaša. Imam ovo korisničko sučelje, to mi je isto razvio Rimac, kao i joystick za vožnju, a na njemu konstantno mogu vidjeti kilometražu, trenutačni napon struje i koliko brzo idem, ali i ostale podatke”, napominje Roland ponosno, vidno zadovoljan činjenicom da, zapravo, testiranjem ove baterije sudjeluje u nečemu što bi, prepoznaju li tržište i država trenutak, moglo postati nešto zaista veliko.
Rolly je ranije s originalnim baterijama imao domet vožnje po ravnom kakvih desetak kilometara. S Rimčevom se baterijom po strmim ulicama Veprinca vozi gotovo osamdeset kilometara prije negoli je opet mora napuniti.
“Na primopredaji baterije u Svetoj Nedelji upoznao sam i Matu osobno, a ranije sam kontaktirao s njegovim zaposlenicima. Mi smo praktički vršnjaci, odmah smo bili kao prijatelji. Daleko od toga da je čovjek umišljen ili pretenciozan, vrlo je pristupačan, dobronamjeran i imali smo i imamo totalno normalan odnos”, odgovara Rolly na pitanje kakav je Rimac lik i ističe kako je očito da čovjek ima potrebu pomagati drugima te da biznis nije jedini njegov prioritet.
“Kad sjednem u kolica i krenem, odem kamo me cesta vodi. Posjetim rodbinu, prijatelje, okolna seoca udaljena 7-8 kilometara, a odem sam i sasvim do Lovrana pa nastavim lungo mare prema Opatiji”, kaže mi na pitanje o tome koje su mu omiljene rute. Pohvalit će se i rekordnom vožnjom, odnosno distancom koju je prošao u kolicima s Rimčevom super baterijom.
“Preko Učke u Istri je jedna gospođa od koje volim kupovati mliječne proizvode. Po ljeti, kada je lijepo vrijeme i kada sam siguran da će tako ostati, odem u mjesto Vranje, udaljeno 16 kilometara od Veprinca. Pokupim svoje mlijeko, sir i krenem nazad doma. Kolica, doduše, ne idu brzo, tek 7,2 kilometara na sat, pa taj put traje, ali priroda je fantastična i ja u njemu stvarno uživam. Uz stanke put tamo i nazad traje oko pet sati”, pohvalio se Roland čiji avanturistički duh totalno osvaja. Čovjek je u kolicima posjetio i najviši vrh Učke, Vojak na 1394 metara, a usput i skija, paraglajda u tandemu iznad talijanskog jezera Lago di Garda (“Ta tišina, vjetar, prostor!”), odlazi na polumaratone…
Jedini slučaj
“Nije me strah prolazećih auta, uvijek pratiš promet, paziš, a i ovdje me ljudi već znaju”, odgovara na pitanje o opasnostima vožnje električnim kolicima po prometnijim cestama na obroncima iznad Opatije i niže.
“Da nema Rimčeve baterije… Zbilja, da nema tog tipa i njegove baterije, stvari bi mi bile mnogo drugačije, teže dostupne, toliko toga ne bih mogao iskusiti. Ova mi je baterija promijenila život i otvorila nova vrata. Obožavam se muvati, vidjeti nove stvari… Bez njegove baterije to je bilo nemoguće, a i kad je bilo moguće, trajalo je vrlo kratko, tek desetak kilometara”, podsjeti me Rolly još jednom na nevjerojatnu razliku između serijskih baterija na električnim kolicima i one proizvedene u Svetoj Nedelji koja mu ostavlja mogućnost osam puta dulje vožnje prije nego što je mora ponovno napuniti.
”Što se tiče Rimčeve proizvodnje, moja baterija je jedini slučaj za invalidska kolica. Bilo je tu pokušaja suradnje, odnosno probijanja na tržište. Baterija se nudila proizvođačima električnih kolica, ali na žalost nije bilo odaziva. Vjerujem da razlog leži u tome što je svima lakše i jeftinije raditi s jeftinijim, serijskim baterijama. Kako državi koja subvencionira kolica, tako i proizvođaču koji ih sa slabijom baterijom proizvodi”, analizira Roland razloge zbog koji Rimčeva baterija nije postala mainstream i osnovni dio svih električnih kolica.
“Tehnologija serijskih proizvođača zaostaje 20 godina za Rimčevom”, završi, uz nadu kako bi država mogla prepoznati potencijal njegove tehnologije i proizvodnje te jedan dan, bude li sreće, subvencionirati i poticati upravo projekt ove baterije koja bi bila spas za brojne ljude koji se, kao i Rolly, nalaze u stanju “izazovnom za kretanje”.
Za bolji svijet
“Inovacijski proizvodi su s razlogom skupi jer pružaju odlične performanse, no sistem zbog spleta okolnosti nema sluha za to da se građanima koji možda nemaju novca omogući da uživaju u blagodatima tih inovacija”, iskomentira pomalo sjetno pa nastavi kako sam više toliko ne odlazi u garažu raditi na mehanici i proučavati tehnologiju kao ranije. Danas ga zanimaju istočnjačke prakse i meditacija, sportski život, volontiranje. Roland, naime, sudjeluje u projektu “Sport with the Heart” kroz koji se ljudima s invaliditetom omogućuju sportske aktivnosti.
“Danas se većinom družim s prijateljima koji su sportski orijentirani. Imamo humanitarne sportske aktivnosti, osobno sam sudjelovao na pet polumaratona, zadnji put u Splitu.”
Spomenuti projekt je dio internacionalne volonterske udruge “Za bolji svijet” sa sjedištem u Veprincu, a Rolly je njihov član. Kao jedan od svojih najvećih sportskih pothvata ističe Ultrabalaton, utrku koja je po dužini druga u Europi, naime trči se krug oko Balatona, što dođe 220 kilometara.
“Skupila se ekipa volontera i njih 12 me guralo non-stop 25 sati dok nismo to odradili”, pohvali mi se pa istakne i kako je Rimac bio jedan od financijera ovog sportskog izleta, jer je udruga preko interneta sakupljala novac za čitav pothvat.
Aktivnom duhu i nevjerojatnoj volji unatoč, Rollyjev život nisu samo polumaratoni i paraglajding. Nekad dane provodi u kući. Posebice kad Veprinac okuje snijeg, što nije rijedak slučaj zimi.
“Iznad svega duh. Bavim se duhom koji jesam. Ne zaokupljam um stvarima koje nisam ja, svodim iluzorne potrebe na minimum. Znaš, meni je dosta da malo izađem u dvorište na sunce, svjež zrak, da pomognem obitelji koliko mogu. Male me stvari ispunjavaju”, kaže mi uvjereno.
Mala je stvar i otići mljekarici u drugo selo po mlijeko i sir, složimo se. Mala stvar, pogonjena velikim entuzijazmom, inovacijom i razumijevanjem tipa koji je, očito je iz Rollyjeva primjera, sve samo ne elitistički proizvođač s fokusom na luksuzne automobile za bogate, moćne i uspješne.
Uostalom, zašto bi jedno moralo isključivati drugo?
jutarnji.hr
wpDiscuz