Inzkov zakon koji je posijao pri odlasku iz BIH, proizveo je nikad ljućeg Dodika, potom je u BIH došao visoki predstavnik, prijetiti sa svojim bonskim ovlastima, kojih baš niti na jednoj stranici Daytona nema, a onda je počeo slati poruke svim stranama, svjestan da Rusija i Kina nisu odobrile njegov silazak u najdražu austronjemačku koloniju. I tada je shvatio kako je Dodik uporan u tome da ga neće priznati.
Schmidta su dočekale smrznute Vlade BIH i nepostojeće Predsjedništvo. Po zakonu ono ne može raditi bez suglasnosti sva tri člana, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog.
Hrvati su odavna imali daleko više razloga uraditi ovo što radi Dodik, no nikada nisu doživjeli političkog Hrvata koji bi se usudio blokirati BIH. A nije da nisu imali razloga. Pitanje je hoće li ga ovakvi kakvi jesu, ikada i doživjeti.
Dovoljno je samo detaljno proučiti slučaj Joze Leutara, shvatiti da su hrvatskom političkom vodstvu pakovali ubojstvo tog čovjeka da bi na kraju za autobombu optužili suvozača ubijenog ministra. Sasvim dovoljno strahovita pravosudna patka da se naježiš, shvatiš da živiš u mafijaškoj SDA državi i da je vrijeme izlaziti na ulice. Na barikade.
Schmidt se ne čini kao naivan lik. Izgleda da nije karakterno bijedan i lukrativno žedan kao njegovi prethodnici. Posebno ne kao Inzko. Čiju je razinu ljudske degradacije teško doseći. A kojeg u BIH većina građana i naroda naziva pogrdnim riječima, poput “kurva najobičnija, arapska 3,14čka, smeće izetbegovićevo, politička prostitutka, SDA-ov pripuz, dno postojanja” itd. Slično ga cijene i Bošnjaci. Samo to neće javno reći. Svjesni su što su učinili od njega i njegogov karaktera. U BIH je došao siromašan no s karakterom, obitelji se vratio bogat ali lišen svake ljudskosti. Sve su mu od čojstva uništili.
Schmidt je pretrpio prve udarce AID-ovih uposlenika u svom uredu. Udarili su po njemu od prvog dana. Nemilosrdno , drito u glavu. Bošnjaci su to za koje je javna tajna da su u OHR urede ubacivani sistematski putem SDA obavještajne zajednice, koju SDA nikada nije pustio da odumre.
Jedni su ubačeni, drugi su tamo zatečeni pa bi ih AID kasnije obrađivao. Snaga koju SDA ima u OHR uredima najbolje se može promatrati kroz prve mjesece Inzkovog mandata. Nevjerojatna brzina promjene narativa iz objektivnog do maksimalno probošnjačkog naprosto je bila neslušljiva.
Nikada tijekom 12 godina mandata Inzko nije uputio niti jednu rečenicu kritike SDA-u ili bilo kojoj od njenih lijevih stranaka u Sarajevu. Mandat je završio odlaskom u Ankaru.I tek s jednom blagom i stidljivom kritikom kako mu je žao što se Bošnjaci jače nisu suočili s vlastitim zločinima. Nije to rekao iz brige za žrtve, zbog empatije za poklane i pobijenu djecu nego iz vizije da bi takva bošnjačka politika u BIH bila daleko moćnija. Inzko je došao kao kurator Daytona, otišao je kao kurator bošnjačke nacionalne ideje.
Schmidt čini se, sve to zna. Umjesto da je u BIH došao kao i svi drugi Visoki Predstavnici, i dobio šansu da ima jednak dijalog sa svima, Schmidtu je kao vruć krompir, dodijeljena država koja se upravo počela raspadati.
A inizijalni potez tog raspada učinio je Valnentin Inzko davši Dodiku nevjerojatnu moć. Nimalo drugarski potez prema Schmidtu. Čak i kukavički. Kao da je strahovao da će ga Schmidt svojim potezima zasjeniti i tako dati do znanja međunarodnoj zajednici da je 12 godina u BIH plaćala notornog idiota i protuhu. Što ona doista, jeste činila.
Atmosfera je usijana i prijetnjama ratnih načelnika stožera Armije BiH poput reakcija nikad presuđenog junaka iz Grabovice, Sefera Halilovića te gariba oko Nasera Orića, kako su spremni ratovati u slučaju da se Republika Srpska pokuša odcijepiti.
Na to ne ostaje dužan niti srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić upozorenjem da je i Srbija spremna za rat kako bi branila Republiku Srpsku.
Schmidt se išao sastati i s Dačićem. Ići će izgleda sa svakim Srbinom osim s Dodikom. Jer ovaj ga ne priznaje. I najavljuje da ništa više u BIH neće biti isto. Prije par tjedana je najavio povlačenje Srpske iz svih ugovora koje je prenijela na državnu razinu. Prijete mu od tada. On ne odustaje.
Proces vraćanja BIH na tvorničke postavke otpočeo je. No hoće li to dovesti do sukoba ili možda do početka daytonske faze, koja istini za volju, nikada u BIH nije primijenjena vidjet ćemo. Nadati se ovome drugome.
Hrvati i Bošnjaci u BIH – od raskošnih gangaša i šarenih derviša do blijedih fanatičnih kmečavaca
Poslovično mudro hrvatsko vodstvo, najviše oštećeno od OHR nameta, ponovno šuti. Ako i ovaj put ponude hrvatsko političko pravo u BIH na tržnicu , da se razdijeli kao plijen Bošnjacima, samo da se tako umiri njihov gnjev zbog odlaska Srba, i pokupi koje njemačko “bravo” kao što su nekada poklanjali teritorije koje je oslobodio HVO kako bi se iste mijenjale za koridore oko Goražda i zadebljanja Sarajeva, mogli bismo po prvi put u BIH gledati hrvatsku građansku revoluciju protiv postojeće hrvatske političke elite.
No vođene nekim novim lijevim revolucionarima. Ako ih u međuvremenu ne protjeraju. Desnica u Hrvata naprosto odaje dojam truleži, učmalosti u neinventivnosti, u prokletstvu stupidnog klerotradicionalizma. Koji naprosto nije za politike. Trom je i neinventivan za današnja doba. Spor, umiljat svakom tiraninu, autarkičan i samodostatan . Željan vječnog mučeništva i tragike. Nikako progresa i slobode. Hrvati u BIH odavno djeluju kao molitvena zajednica koju vode trgovci njihovim sudbinama, fratalibani. Kardinali s domjenaka s našim majorizatorima.
Njhov utjecaj je toliki da su počeli odvajati narodno hrvatsko tkivo Hrvata iz BIH od drugih Hrvata svijeta.
Radi se o nemilosrdnom guranju naroda u svijet straha, smrti i fanatizma. Hrvati iz BIH zbog njih kulturološki i identirano sve manje zajedničkog imaju s Hrvatima u ostatku svijeta, ne samo onima iz RH nego i onima iz Crne Gore ili Vojvodine. Postaju katoliban-Hrvati.
Hrvatska je oduvijek zemlja željna prosvjetiteljstva a ljevica u Hrvata, ona istinska državotvorna, koja je stvarala i modernu Hrvatsku i stala na frontu protiv NDH najveće pošasti hrvatstva, stara je koliko i Hrvati. Samo je u BIH Hrvata od Osmanlija na ovamo, potpuno ugašen svaki suverenistički gen. I potiho se u fratalibanskim krugovima njeguje romantični osjećaj prema otpadu ustaštva.
Sama činjenica da HDZBIH ne uspijeva sve ove godine podići pošten TV kanal, gledljiv, moderan, intrigantan Hrvatima izvan BIH, usklađen s današnjim uzusima novinarstva jasno govori koliko je njihova i ne samo HDZ-ova nego sposobnost Hrvata u BIH upitna kao i europejske vrijednosti u koje se kunu.
Lako bi bilo solidarizirati se s hrvatskim pitanjem u BIH kada bi Hrvati iz RH i svijeta, postali šarmirani plodovima hrvatskog naroda u BIH, medijskim plodovima, glazbenim, književnim, umjetničkim , autentičnom pisanom riječju. No sve što se nudi od tamo, i što gledamo tamo jeste uporna katolibanska društvena učmalost, dok su najbolje među sobom, protjerali put Zagreba, Beča, preko oceana. Baš kao prema onom stihu iz Gospinog plača, koji jako dobro znaju naše pramajke i prabake a koji glasi “djecu ćete svoju jesti” ili novozavjetnih poduka da će “vaša djeca ispaštati za vaše grijehe i zablude”.
TV kanal se danas uradi za male novce, hrvatsko neinventivno vodstvo vođeno crkvenjacima i očenašekima opustošili su dušu nekadašnjeg naroda na tako niske razine društvene neimaštine, duhovne i svake druge da program takvog kanala više i ne mogu popuniti. Udarili su očenašeki i na povijest pa svojih 5 bijednih služanjskih stoljeća svim antihrvatskim režimima predstavljaju kao junaštvo koje buduće generacije Hrvata imaju navodno hodočastiti i diviti se toj laži. Čak su i Divu Grabovčevu htjeli preoteti. Onu istu koju su stoljećima ismijavali.
Podatak kako su našim majkama čak i u 19 stoljeću na misama stavljali brnjice na glavu, kao da su kobile, životinje pogane, nećete naći. Nema niti jednog fratrizanskog muzeja u kojem je izložena ta ista franjevačka brnjica. Ili štapovi kojima su udarali naše pradjedove. Kakvi štapovi? Kakbva brnjica? Nema toga! – reći će oni. Ima, ima, bilo je. Udarali ste. Ponižavali ste. Ne govorite lažna svjedočanstva. Pokajte se za grijehe svoje.
No zato vjerski program Laudato TV-a radi punom parom u svom novom pogonu, Međugorju, a u Hercegovini pronalazi nevjerojatno puno materijala za oformiti i drugi kanal ove molitvene TV kuće. Koja je čak u mnogim svojim izdanjima inventivnija, zabavanija, životnija, daleko profesionalnija pa čak i sekularnija od programa koji nudi tzv. Televizija Herceg Bosne. Kuće koja emitira takav program da vjernici više i ne moraju odlaziti u Crkvu. Jer TV HB postala je nova Crkva.
Kada bi se molitvom pravile države i entiteti Hrvati iz BiH bili bi najdržavotvorniji narod. Imali bi višak država, državu za posuditi narodima bez države. Ovako su daleko od države, sve više omrznuti i u svojoj.
Bošnjačka talibanizacija
I kanali koje su Bošnjaci oteli od suupravljanja Hrvatima (FTV, BHRT) katastrofični su pokazatelji sličnog procesa i kod Bošnjaka – društvene hipokrizije i propadanja i bošnjačke nacije. Jer majorizacija ubija svoju djecu. I košta. Jako skupo se plaća odgađanje demokratizacije i pluralizma i kod Bošnjaka a konačan ceh teško je zamisliti. Nominalan broj stranaka nisu pokazatelj niti pluralizma niti demokratičnosti. Sve one su iste, samo su drugi dezen.
Bošnjaci i Hrvati u BIH postaju dvije najveće molitvene zajednice na svijetu. Narodi koji uporno žele pobjeći od svoje narodne povijesti i identiteta i utopiti se isključivo u religioznost. Pri tome uništiti svaki trag religija i kultura svojih zajedničkih slavenskih predaka.
Zato se Herceg Stjepani miču iz Hercegovine, čak taj vladar Humske zemlje nema niti jednog jedinog spomenika tamo, jer eto bijaše “prokleti pataren” i kao takav neprihvatljiv je fraturicama za simbol ove bremenite i nesvakidašnje zemlje. Koja je jedno vrijeme nosila slavan naziv Vojvodstvo Svetog Save.
Kako tako uzak narod, potpuno klerootupljen, može shvatiti danas da mu se najdraža zemlja nekad zvala po tom mrskom svecu? Kako bi tek reagirali da znaju da je u čast Svetog Save Fra Grga Martić pisao pjesme i tvrdio da katolički narod ovdje priča najljepšim srpskim jezikom?
Federacija BIH, hrvatskobošnjački entitet postaje prostor Hodočašća. Ne samo za Mamiće nego i za istinske vjerske fanatike. Imaju Međugorje, piramide, tko zna možda se neki prorok iz Kurana ipak ukaže u Visokom. Jer Kuran u Bosni baš kao i Fratar u Bosni, smije što u ostatku svijeta ne.
Bošnjaci i BH Hrvati, podsmijeh su svijeta, u svojoj društvenoj fuziji, u svom identitarnom propadanju toliko su bijedno slični da se jednog dana možda čak i spoje u istu naciju. Omrznuti i ismijani i od Turaka i od Hrvata. Kao nevaljali pripadnici njihovih naroda. Pagani vlastitih identiteta. Dva naroda koja su prekucala svoje vjere onako kako se po toj zemlji masovno prekucavaju šasije njemačkih polovnih automobila. Budući da se novi mogu samo sanjati.
Moguće, doista da se jedan dan proglase novom nacijom, ako se nekim čudom izmire. U OEM potomke Tvrtkovića i Kotromanića.
Pa se možda između Srbije, Srpske i Hrvatske proglasi Pilgrim State iliti Republika Hodočasnia. Sastavljena od vjerskih fanatika i onih manje religioznih koje tek treba iseliti. Ako se ne prilagode režimu religija. A sve u čast g. Palmeru. Donositelju novog ustava. Mrtvozvorniku naše zemlje čije prezime znači upravo to. Hodočasnik.
Pored njih, u Srpskoj, Srbi, malo po malo Srbi, oduvijek državotvorni Srbi, smiju se hrvatskom i bošnjačkom fanatizamu i mudro podižu svoje nacionalne institucije. Ne srljaju u rat nego čekaju da vrijeme samo od sebe urade svoje. Srpska je odavno samostalna, no neotcjepljenja.
To su dva itekako različita pojma. Ne postoji institucija na razini BIH koja Srpskoj može narediti bilo što. Čak niti vojnik iz FBIH ne smije zgaziti nogom na tlo Srpske.
Izgradili su muzeje, čak i suvremene muzeje, podigli knjižnice, osnovali važne fakultete u Banja Luci kojih nije bilo ranije, primjerice arhitekturu, studij režije, produkcije. Osnovali su lobističke centre u Amerikama.
Širom svijeta Srpska ulaže u lobiranja za samu sebe. Financirali su razne fondove kulture u svijetu i Europi i polako se etablirali i na euuropskoj posh sceni. I o tome su mudro šutjeli.
Nije sve što je Srpska činila rađeno za domaće oči. Srpska ne traži pomoć od Beograda. Suverena je od prvog dana. Srpska ne postoji zbog Beograda. Postoji upravo iz razloga jer je odbila slušati Beograd.
Srbima kao državotvornom narodu ne treba potvrda onog drugog ili trećeg da bi krenuli u neki projekt.
Hrvati i Bošnjaci su drugačiji.
To su narodi kmetskog mentaliteta. Iako se vole zvati plemstvom i begovstvom. (Svaki kmet to voli, naravno.) No praktično i suštinski oni ginu već pet stoljeća na mig drugih. U tom smisli Don Ivan Musić vođa Hercegovačkog ustanka, kao i taj sami ustanak iz hrvatske perspektive nacionalni je skandal nulte kategorije. Događaj koji se dogodio bez pristanka Zagreba, Pešte ili Beča.
I zapravo ironična je ta hrvatskobošnjačka sudbina. Narodi su iste srednjovjekovne povijesti. Nastali su kao kraljevina upravo odbivši Ugaro Hrvate i njihovo izdajništvo i stajanje pod ugarsku krunu. Tada se Tomislavovo kraljevstvo razdijelilo na ono pod okupacijom Ugarske i ono koje će kasnije proglasiti kraljevinom kralj Tvrtko. Koji će potom krenuti u oslobađanje Dalmacije.
Taj dio povijesti ne uči se u RH školama jer bi se malome Hrvatu na mjesto divljenja stavljao upravo predak današnjih Bošnjaka i BH Hrvata kao ljudi , heroji, koji su nastavili nositi Tomislavovu krunu.
Sama činjenica da se Tomislav krunio na prostoru današnje BIH postavlja pitanje zašto Hrvati i Bošnjaci dopuštaju da se taj veliki mitski , snažan vladar ovih prostora prepušta Zagrebu? On pripada i Bošnjacima i Hrvatima u BIH jednako kao što im pripadaju Tvrtko, Stjepan Tomašević i Herceg Stjepan. Da je netko probudio iz sna kralja Tomislava 1300 i neke i pokazao mu njegove zemlje, na koga bi on bio ponosan? Na Kotromaniće i Hrvatiniće, na Tvrtka i Katarinu ili na plemstvo u Ugarskoj Hrvatskoj koje je stalo pod Arpadoviće?
Hrvati i Bošnjaci stalno, po nekom uvjetovanom transgeneracijskom refleksu, traže aplauz sa strane, Njemačke, Austrije, Turske, SAD-a.
Srbi to ne čine. Srbi se smatraju ravnopravnima Francuskoj, Njemačkoj, gledaju se kao slavnu i staru naciju Europe i neće se moliti niti jednoj zemlji Europe za pravo na vlastito postojanje.
Zato je Milanović šok u Hrvatskoj. Prvi je hrvatski državnik nakon Radića kojeg ne zanima što je stav onog nekog tamo drugog. Čak niti Tuđman nije tolio bio hladan s tim pristupom i itekako je kalkulirao o stavu Njemačke, Turske ,SAD-a. I pazio da ne naljuti Sarajevo.
I dok Srbi u BIH rade što rade, s druge strane Hrvati su evo prošli mjesec, izmolili od Zagreba milijun eura za što? Za franjevački muzej u Kreševu.
Točnije fratri su od to malo hrvatske crkavice namijenjene za hrvatsku sirotinju u BIH, uzeli još malo narodnih para za svoje muzejske projekte pranja milijuna, u svrhu koja je u ovom trenutku nebitna za ovaj narod. Za muzej skrivenih brnjica. Fratrizanskih sprava kojima su mučili naše majke. “Dok su stalno bili uz naš narod”.
Narod hrvatski u BIH nema poštenog medija ali eto ima milijun eura, za neko malo Kreševo i neki hladni muzej, koji nitko ne posjećuje. Narod ti odlazi na bauštelu, osipa se, u svakom pogledu, a ti gradiš jebeni 17-i franjevački muzej usred BIH . Pri tome neki čak obnavljaš po treći put. Koje li fra perverzije. Pa jel te stid od Boga frature brate, bojiš li se onog grijeha oholosti, neumjerenosti o ti zavjetovaniče na siromaštvo i misionarstvo? Kako se u ostalom evangelizira iz muzeja? Ta muzeji ne hodaju. A u katoličke muzeje nevjernici ne dolaze da se preobrate.
Još ako tome dodamo da su se javno u Fojnici , na mjestu ubojstva dva brata franjevca, poklonili Komšiću, i da na to nije reagirao niti jedan fratar onda je jasno zašto ih narod u BIH sve više naziva fraturicama ili fratrizanima.
Jer jedno je govoriti “nismo svi isti” ali nakon što vidiš da nema niti jedne reakcije fratara na bijedno i opskurno Fra Majdandžićevo ideološko uzdizdanje Komšića na mjestu mučeništva dva mu zaklana brata fratra onda ti je jasno tko su te bosanske fra daidže.
I kako onda isti taj narod koji tima i takvima daje toliko na značaju onda shvaćati uopće ozbiljno? Kako da se narod koji ne zna što je sloboda, i koji fraturice pita što je sloboda, da izbori slobodu prije nego odbaci njihov apsolutni režim nad našim životima?
Kako mu pomoći da politički izraste kada iz dana u dan sam sebe ubija?
Kako može narod okupljen oko jedne vjerske sekte, koja je zadnjih godina u sukobu i sa samim Vatikanom, iznijeti bilo kakvu pobjedu u svijetu modernih sekularnih nacionalizama?
Narod posvađan s Vatikanom, odnarođen od Hrvatske, u ratu sa svima, šačica ljudi s par zazidanih crkava i masom svetišta, te pregrštom autootpada će nešto uvjeriti svijet?
Ma hajte molim vas rekao bi naš majorizator. Onaj s kojim se kardinal o Uskrsu domjenkao.
Stjepan Radić o tome je davno pisao i govorio a fratre u BIH optuživao za parazitski odnos prema tom narodu.
Stoga je njegov lik danas omrznut među Hrvatima u BIH, jer Radićev politički habitus crtaju oni – fratri.
A fratri su davno nacrtali metu na čelo Stjepanu Radiću. “Sotoni”!
Čovjeku koji je bio jedan od rijetkih hrvatskih političara koji nije pravio razliku između Hrvata u RH i BH a na njegovom znamenitom govoru u Ljubuškom, prije nego su pobijeni od strane NDH a potom i KPJ, bilo je 5000 muževa hrvatskih iz Hercegovine i Bosne koji su došli poslušati tog čovjeka. Bijahu to naši djedovi.
5000 je posve impozantan broj, za priznati kako su djedovi današnjih Hrvata, bili ipak politička nacija. I kako je njihovom smrću, današnja generacija Hrvata, generacija pobijenih djedova, ponovno postala lagan plijen za kler.
Kod Bošnjaka je sličan proces.
SDA je uništila nacionalno bošnjačko tkivo. Narod Bošjnaka na koji smo s takvim simpatijama gledali početkom 90-ih, kao narod pretežno muslimanski koji se okrenuo sekularnim vrijednostima, koji je izrazito tolerantan, blag i dobar, i koji je konačno prigrlio i svoju kršćansku srednjovjekovnu povijest, koji se diči bosanskim vladarima i bosanskom etnologijom prije islamizacije, narod koji je obećavao da će biti vezivno tkivo dvaju zaraćenih polova, Srba i Hrvata, pretvorio se u najveće rušitelje ove zemlje.
Potpuno islamiziran, pa ponovno islamiziran pa reislamiziran novim valom nekog novog Islama, o kojem govori osuđeni Sakib, prestao je iz godine u godinu brijati na vlastiti identitet i potpuno se okrenuli političkom Islamu. Shvativši Dayton kao Hudejbijski mir, mitski Muhamedov mir koji postoji samo da bude srušen. A supotpisnik s druge strane tog ugovora, s vremenom uništen.
Jedini nacionalni identitet koji se trenutno propagira u Bosni, na FB stranicama i mrežnim kanalima jeste onaj turski. Bošnjakinje masovno gledaju seriju “Osmanlije”. A osmanski osvajači, u seriji naravno sve redom manekeni nešto su na što uzdišu.
I nećeš ni na koji način, sve da to činiš polako, na tanane i s posebnim respektom prema bošnjačkoj tragici, nikada i niti jednog Bošnjaka moći uvjeriti da su Turci Bošnjacima bili zli očuhi i maćehe. Ne.
Majka Turska kako reče Cerić, efendija, nije tu samo spin. Svojatanje države da, propaganda o matičnom narodu da, ali uz masovnu islamizaciju i identitarnu returkizaciju bošnjačkog identiteta.
Što je tome uzrok? Uvjerenost SDA da bosanski identitet , srednjovjekovni, koji bi se morao dijeliti s drugima u BIH je opasnost?
Jer kako biti Bošnjak i svoj ako se Hrvati ne odriču Hrvatinića, Tomaševića, Kosača, pa kako to sve onda čak dijeliti i sa Srbima pošto se i Srbi ne odriču mnogih važnih povijesnih figura BIH? I kako u tom tjesnacu između Srbije i Hrvatske se uopće oduprijeti?
Umjesto da promijenu paradigmu, da shvate da nema potrebe otporu, pošto su bratske nacije Bošnjaku upravo srpska i hrvatska a nikako turska, graditi bošnjački identitet kao antisrpski i antihrvatski nije ništa drugo nego propisivanje dugog razdoblja nesreće tom narodu. Nesreće koja se temelji na patnji i nadi “Braća Turci će nam valjda pomoći”. Hoće baš kao i nakon Sanstefanskog mira, kao nakon Berlinskog.
Razočarani i u Bošnjake i u Hrvate konačno pozabavimo se Srbima.
Jedinim državotvornim narodom koji ako ode iz BIH nestat će državnosti BIH. Jer ta zemlja postoji isključivo zahvaljujući njima odnosno njihovom državništvu. Ne bi je bilo da nije bilo srpskih ustanaka protiv Osmanlija, na koje su uzaludno stoljećima pozivali i Hrvate i Bošnjake. Ne bi je bilo da 40-ih upravo Srbi nisu podigli ustanak protiv nacizma. Kao što ne bi bilo današnje im Srpske da nisu bili uporni u borbi da pravilo 50% plus jedan prihvatiti neće. Odbivši pri tome i Beograd. I pritiske Miloševića da pristanu na sve ugovore koji su im nuđeni. Ovdje se ne dotičemo zločina, jer nismo pripadnici teze da je Srpska stvorena na zločinu. Za nas je Daytonski mir sporazum jednih s drugima i trećima okrenutih miru a ne sporazum uvažavanja rata i ratnih zločina.
Kada bi to bilo tako, kada bi se međunarodni sporazumu potpisivali uz uvažavanje zločina onda u njima ne bi stajali članci o progonu zločinaca.
Elem nakon odlaska tih i takvih Srba iz BIH Federacija bi se pretvorila u jednu opskurnu ogromnu katolibansko islamsku zajednicu. U kojoj bi se počele rušiti znanstvene ustanove a fratri i imami konačno bi ponovno dočekali ono što im je oduzeto odlaskom Osmanlija. Reuspostavu vjerske tiranije. Redodržavu koju su uživali pod Osmanlijama.
Premda je retorika Srba o spremnosti na otcjepljenje potpomogunuto vojskom neuobičajena i opasna, iza nje ne stoje sposobnosti da se takve prijetnje zaista i provedu.