Ima neke neobične, gotovo pa bizarne pravde u jučerašnjem obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta u Mostaru. Do prije svega nekoliko godina, prije nego što će razoreni Aluminij, gospodarski simbol Hercegovine uništiti hrvatska politička garnitura, podignut će ga, ponovo, Židov – Amir Gross Kabiri.
Bizarna pravda
I ne samo Aluminij, nego će osnovati i valjda jedinu modernu galeriju takvog tipa u BiH „The Hube of Fine Arts“, ali ništa, ipak, neće odjeknuti i zaživjeti među običnim ljudima kao činjenica da Židov upravlja najvećim hrvatskim nogometnim klubom u BiH.
Istim onim klubom čiji su, pretpostavlja se, navijači već godinama angažirano i strastveno gotovo pa svaku zgradu u zapadnom dijelu gradu označili svojom i to tako što su „crtali“ svastike i kukaste križeve. A nije im bilo mrsko i strano zapjevati u čast jedne od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti.
Sve, valjda, s jednim ciljem da se Mostar potvrdi kao stolni grad bh. Hrvata i u tom smislu. U prilog tomu su godinama išle i ulice nazvane po najsvirepiji endehazijskim zlikovcima, a u jednoj od njih, onoj Mile Budaka, imala sam i „nesreću“ živjeti za vrijeme studentskih dana.
Ima neke bizarne pravde u tome da sada gledamo kapetana Zrinjskog, Nemanju Bilbiju, kako u rukama drži transparent na kojem stoji da se Holokaust nikad više i nigdje ne smije ponoviti.
Antisemitizam tako odjednom postaje crvena krpa i hrvatskim političarima u BiH za koje bih se mogla kladiti da o Holokaustu nad Židovima, nacističkom teroru, kao i velikoj židovskoj i izraelskoj kulturi i umjetnosti, nemaju pojma. Kao što uostalom, nemaju pojma ni o hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj.
Pokušavam, dok gledam hrvatske političke prvake, kako se poklanjaju ubijenim Židovima u Drugom svjetskom ratu, zamisliti kako čitaju književnost Amosa Oza, velikog izraelskoga romanopisca i mirovnog aktivistu.
Istinsko susjećanje dolazi kroz umjetnost
Autentično i istinsko suosjećanje, empatija, razumijevanje prema onima koji su žrtve ne dolazi preko protokolarnih i ceremonijalnih događaja, još manje preko nogometnih terena, premda bi bilo lijepo da je tako, naprotiv. Razumjeti i suosjećati možemo „naučiti“ isključivo kroz umjetnost. Svako drugo suosjećanje je lažno, gadljivo pa i vrijedno prijezira.
Biti Židov uvijek je, kao uostalom i danas, značilo biti manjina, biti ne samo drugi i drugačiji, nego biti nepoželjan, onaj kojeg se brzo i efikasno mora odstraniti i udaljiti. Da je tako dokazuju i stoljeća pogroma i patnje tog naroda, stoljeća u kojima je gotovo pa ideologija institucije koja se naziva „Crkvom u Hrvata“ bila duboko neprijateljstvo prema Židovima i to temeljem one, najbanalnije moguće podvale, o židovskom narodu kao narodu koji je izdao samog Isusa Krista.
Svatko od nas u jednom je trenutku svog života bio nekome Židov. Bio nepoželjan, neprihvatljiv, bio strano i maligno tkivo koje treba otkloniti. Biti Židov znači biti sam i usamljen, izdan i proganjan, ostavljen na milost i nemilosti drugima, a ponajviše samom sebi.
Biti gotov uvijek nekome i zbog čega kriv
Biti Židov znači biti, gotovo uvijek, nekome i zbog nečega, kriv. Zbog toga je vrijeme da se isprave povijesne i političke nepravde prema Židovima u Mostaru, da im se vrate otete nekretnine, da se konačno izgradi kulturni centar i sinagoga, da se svi ispričamo zbog atmosfere straha i mržnje koju smo stvorili.Zato ne bi bilo loše ponekad uzeti koju Ozovu knjigu u ruke; upoznati s tom velikom i dalekom kulturom, njenim narodom i patnjama, tako bismo lakše razumjeli sebe i vlastite traume.
Pročitajte Ozovog „Judu“, shvatit ćete da je uvijek bolje biti proganjan nego progonitelj, ali i da idealisti čak ni u knjigama, ne pobjeđuju. Zato se, valjda, u stvarnom svijetu, od toga nikada ne smije odustati.
wpDiscuz
