Sinoćnje sučeljavanje Zorana Milanovića i Dragana Primorca nije samo još jedna u nizu političkih predstava – bilo je to ogledalo stanja Hrvatske. Zemlje koja je od “zmaja s juga”, ponosne na svoju povijest i identitet, postala mali, poslušni gušter u brusselskom terariju. I upravo zbog toga smatramo da Milanovićev karakter nije problem, već ključna potreba za opstanak Hrvatske na političkoj karti svijeta.
U vremenu kada se globalni lideri natječu u neutralnosti, dodvoravanju i političkoj korektnosti, Milanović nudi nešto što je gotovo revolucionarno – hrabrost da bude svoj. Da kaže što misli, da se suprotstavi moćnijima i da vodi Hrvatsku kao suverenu državu, a ne podružnicu nekog političkog lobija.
Poput Stjepana Radića koji se u svojoj eri borio protiv centralističkog i hegemonijskog Beograda, Milanović danas vodi bitke protiv Bruxellesa i Washingtona kada osjeti da se ugrožava hrvatski suverenitet. To ga čini nepopularnim u diplomatskim krugovima, ali popularnim među ljudima koji cijene lidera koji se ne boji stati protiv struje.
Budničarski karakter za pospanu naciju
Hrvatska je postala umorna. Izgubili smo borbeni duh koji nas je krasio kroz povijest. Postali smo zemlja koja čeka da joj Bruxelles i Berlin kažu što i kako treba raditi. Milanović je, uz sve svoje mane i grubosti, jedini lider koji tu letargiju povremeno probija. Njegovi istupi možda nisu uvijek diplomatski, ali su potrebni. Oni su udarac šakom po stolu u trenutku kada je hrvatski politički mainstream sveden na klimanje glavom.
Primorac je, bez sumnje, sposoban i obrazovan čovjek. No, u ovoj debati pokazao je upravo ono što Hrvatskoj sada ne treba – nekonfliktnost, pretjeranu uglađenost i pristup koji miriše na političko dodvoravanje. Hrvatska ne treba predsjednika koji će se truditi biti svima simpatičan. Treba lidera koji će se boriti, vikati, svađati ako treba – jer u svijetu u kojem vladaju konflikti, samo oni koji se usude dići glas mogu opstati.
Hrvatska: Zmaj ili gušter?
Naša zemlja nekoć je bila ponosni “zmaj s juga”. Zemlja koja je znala što želi, borila se za svoj identitet i nije se povijala pod pritiskom. Danas smo često tek glas koji se utapa u gomili brusselske birokracije. Milanović, sa svim svojim manama, jedini je kandidat koji može povratiti barem dio tog starog duha.
On nije savršen predsjednik. Daleko od toga. Ali u vremenu kada se od lidera traži da budu poslušni gušteri, Milanović je jedini zmaj koji nas podsjeća da smo nekada i sami bili borci.
Hrvatska ne treba predsjednika koji će mirno stajati dok nam drugi kroje sudbinu. Treba lidera koji će, poput Radića i Budaka, imati hrabrosti boriti se za našu autonomiju, makar to značilo da će povremeno biti neugodan. Milanović nije problem – on je podsjetnik na ono što Hrvatska može i mora biti.