Prije godinu dana rusko je zrakoplovstvo bombardiralo zgradu Ukrajinskog narodnog kazališta u Mariupolju, gradu čija ratna sudbina tako podsjeća na onu vukovarsku iz 1991. Bombardiranje kazališta, koje je praktički sravnjeno sa zemljom imalo je dvostruku simboliku. Kazalište je bilo jedan od glavnih simbola ukrajinskog kulturnog identiteta grada, ali i zgrada s velikim podzemnim skloništem u kojem su zaštitu od prvih ruskih zračnih napada potražile stotine stanovnika Mariupolja, uglavnom žena i djece.
Dakako da je ruska propaganda rušenje kazališta odmah pripisala ukrajinskoj Azov bojni, koja ga je navodno srušila iznutra (i ukrajinski „ustaše“ se vole samobombardirati). Potom je plasirana priča da su civili bili evakuirani iz skloništa prije napada, koja podupire tezu o samobombardiranju i da praktički nema žrtava.
Kasnije se pokazalo da su Ukrajinci koji su evakuirani preko teritorija pod ruskom kontrolom bili prisiljeni za bombardiranje kazališta kriviti Azov bojnu i negirati žrtve. Broj poginulih u kazalištu zbog ratnog meteža do danas nije točno utvrđen, no različite istrage najčešće dolaze do brojke od 300-tinjak žrtava.
Ali bombardiranje kazališta-skloništa u Mariupolju postalo je amblem ruskih „specijalnih operacija“ protiv civila. I upravo je tu obljetnicu ovih dana za objavu svojeg izvješća iskoristila ekspertna skupina za istraživanje ratnih zločina na ukrajinskom tlu, koju je oformilo UN-ovo Vijeće za ljudska prava. Samo nekoliko dana kasnije odjeknula je po Putina naoko još opasnija vijest: Međunarodni kazneni sud (ICC) za ratne zločine u Haagu izdao je uhidbeni nalog za Vladimira Putina i rusku povjerenicu za prava djece Mariju Lvovu-Belovu zbog zločina nasilne deportacije ukrajinske djece s okupiranih ukrajinskih teritorija u Rusiju. To je dakako ponovo potaknulo nagađanja i konstrukcije da li bi se Vladimir Putin jednog dana ipak mogao naći pred nekim međunarodnim sudom kao optuženik za ratne zločine u Ukrajini?
Odgovor je vrlo jednostavan: na ovome Svijetu nema tog Suda i nema tog Dana. Trenutačno nema međunarodnog suda koji ima mandat suditi ruskom predsjedniku, jer Rusija nije potpisnica Statuta međunarodnog kaznenog suda (ICC). A nije moguće niti osnovati neki ad hoc međunarodni sud koji bi sudio Vladimiru Putinu, jer je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i utjecajna članica Skupštine UN-a. To dobro znaju suci ICC-a, koji su na zahtjev tužitelja izdali uhidbeni nalog za Vladimira Putina, baš kao što to znaju i svi oni koji taj uhidbeni nalog pozdravljaju: od američkog predsjednika Joe Bidena do visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borella.
Politička snaga mandata ekspertne skupine, na čijem je čelu norveški sudac Erik Mose je pak toliko neznatna koliko je neznatna snaga UN-ovog Vijeća za ljudska prava, koje ju je imenovalo.
Dakle snaga njihova mandata je – napisati izvješće i prezentirati ga novinarima. Svjestan je tih ograničenja i Erik Mose, koji je bio sudac i predsjednik ad hoc Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu u Haagu, a koji je osnovan istodobno s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (u nas kolokvijalno poznat kao Haaški sud). Zato je, predstavljajući izvješće, Mose i naglasio kako je njihov primarni cilj – ojačati svijest o prirodi zločina u Ukrajini.
Zanimljivo je na koju se vrstu zločina fokusirala Moseova tročlana ekspertna skupina. Uz bombardiranje civila u skloništu Ukrajinskog narodnog kazališta u Marijupolju, u središtu je njihove pozornosti bilo sustavno granatiranje ukrajinske infrastrukture, zbog kojeg je civilno stanovništvo ostajalo bez vode, struje i grijanja. I osobito, sustavna tortura Ukrajinaca u regijama pod ruskom kontrolom. Kad im se još doda nasilna deportacija ukrajinske djece, to su istrage preko kojih se može graditi optužnica (barem javna, ako već ne i sudbena) o ruskom državnom teroru protiv ukrajinskog civilnog stanovništva na okupiranim područjima.
Treći razlog zbog kojeg Vladimir Putin nikad neće zbog ratnih zločina u Ukrajini sjesti na optuženičku klupu nekog međunarodnog suda političke je naravi. Nikome nije u interesu niti na pameti suditi
ruskome predsjedniku pred bilo kakvim međunarodnim sudom i toliko poniziti Rusiju. No zapadnim saveznicima jest u interesu, a možda ni kineskom vođi Xi-u intimno nije mrsko, da se Putina izolira i ukloni s međunarodne političke pozornice i da se u Rusiji otvori put onome ili onima koji će doći poslije Putina. Upravo tome služe i uhidbeni nalog ICC-a i izvješće Moseove ekspertne skupine.
Oni su možda znak da se bliži kraj otvorenog rusko-ukrajinskog rata i početak dugog i kompleksnog mirovnog procesa. A Vladimiru Putinu najvjerojatnije će presuditi “sud” vlastite duboke države, ljudi iz njegovih vlastitih obavještajnih službi. I to u trenutku kada procjene da s njime mogu samo dublje u ponor. A da bez njega još imaju šanse preustrojiti se, zadržati vlast, umanjiti dojam poraza. I pripremiti se s novim vođom za novu sezonu „ruskog svijeta“, koji s vojnim porazom i odlaskom Putina s političke pozornice neće nestati. Kao što ni “srpski svet” nije nestao vojnim porazima 1995. i 1999.. Niti s otpremanjem Slobodana Miloševića u Haag.
wpDiscuz
