Da je Ratko Mladić sjetio se fore, kao Ališpago, mogao je i on ishoditi potvrdu da ga malo boli u križima, i da mu se stalno vrti u glavi. Nije to neki problem u nas. Odeš do Sebije, ona ti lupi pečat, napiše ti da si psihički nesposoban pratiti suđenje i da se preporuča kućna njega.
Ratko bi po tom modelu možda čak izbjegao suđenje za genocid u Srebrenici. To je znate onaj genocid za kojeg preživjela žrtva Aushwitza Ivan Ivanji, tvrdi da vrijeđa, tako terminološki uređen i presuđen i da njegova majka, sestra, i njihovi stari nisu imali priliku autobusima prije Holokausta, biti odvedeni na slobodnu teritoriju. Ivanji je uvjeren da se tada niti Holokaust ne bi zvao tako.
Kako je vakat došao približavanja s Bošnjacima, (Plenković naredio bolan) eto mi jutros banuli u Sarajevo. Ako može Džaferoglu na Ovčaru moremo i mi u Sarajevo. U grad žrtvu, opkoljeni bolan grad, grad Kazana, iz kojeg su opkoljeni građani Sarajeva, među njima i Zulfikar, jednog dana, iz čiste dosade bolan, nikako u sklopu akcije Neretva 93, dopičili u Grabovicu, gdje su opet iz čiste dosade, nakon što su 30 dana jeli i pili s Hrvatima u tom selu, sve te Hrvate, do zadnjeg , poklali.
Lažemo, jedna majka je preživjela no ona se od slika koje su joj se motale po glavi, par dana nakon dolaska u taj grad, nakon što je ljudima pojasnila što je vidjela, objesila.
Sreli smo Zulfikara na “kućnoj njezi” u Sarajevu, jeo je nekakav čudan omlet u Titovoj i činilo se da uživa. Par stolova do njega sjedili su Murphey i Cikotić. Ne znamo što su oni jeli. Ali su žustro razgovarali.
Kako nam ni Murphey ni Cikotić neće reći što si jeo Zulfikare, de javi der nam, bogareti, da i mi naručimo.
A sada par pitanja:
Možete li zamisliti da Ratko Mladić šeta Banja Lukom i jede omlete a da bošnjačka politička elita na to šuti?
Možete li zamisliti da je Srebrenica prešućena i nepresuđena, kao i Ahmići a da Bošnjaci ne blokiraju ceste?
Možete li zamisliti da na svjetlo dana iziđe kako je Murphey osigurao imunitet Ratku Mladiću , na sudu, a da isti ubrzo ne bude povučen iz BIH radi sigurnosti i masovnih protesta Bošnjaka.
A sad se vratimo na nas.
Na Hrvate. Na taj prokleto inertni i indoletni narod, narod ZG pudl, koji evo već koje desetljeće šuti i ne blokira. Kojem su protjerali jedinog predsjedika iz zemlje koji je ustao za taj isti narod. Oduzevši mu sva građanska prava.
Hrvati se i pored pravice koja je na njihovoj strani, ne spremamu na blokade graničnih prijelaza, na ultimatume i proteste.
Oni su eto tako, nekakav pitom narod, koji jednu po jednu usvaja nepravdu prema sebi, i pušta čak i Grabovicu niz vodu.
Hrvatske političke elite ničim ne uvjetuju svoje sudjelovanje u vlasti. Grabovicu će pustiti izgleda niz vodu, sačekat će konačan pravorijek Haaških tirana, da mogu gore, pored spomenika, podići broj 49. Kad jelte, već bude potvrđeno da se više ne traži tih nekih 13 žrtava, i da ih se može smatrati mrtvima.
Zulfikare de javi što si jeo stvarno. Ničeg se ti ne trebaš bojati. Nema Mladenka naroda za tvoj progon. To ti je sve , da prostiš, fanatična rulja. Nemaš ozbilnog progonitelja. A ni tvoja SDA , ito tako, ne treba da strepi. Ona koju si ucijenio s onim što znaš.
Ambasadoru Murpheyu, zaštitniku potencijalnih ratnih zločinaca u BIH šaljemo mahanje.
A cijelom našem narodu, što braniteljima što mladeži, šaljemo podignut srednji prst.
Ga
Di
Te
Nam
Se
I imate točno onoliko prava koliko zaslužujete.
Možda čak i više od tog.
A Mirjana draga, vidjelica bolan naša, ipak, najbolje zna.
Kako bismo dodatno užasnuli naš narod hrvatski ovim uvredljivim tekstom, po njih evo još malo materijala:
Nakon suđenja koje je trajalo duže od pet godina nepravomoćnom presudom Suda BiH Nihad Bojadžić, za kojega je utvrđeno da je zapovijedao napadom na Trusinu, osuđen je na 15 godina zatvora, Nedžad Hodžić na 12, a Mensur Memić osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 10 godina.
Svi strijeljani, kuće opljakane i spaljene
Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni su jer je sudsko vijeće ocijenilo kako tužiteljstvo nije uspjelo dokazati njihovu krivnju.
Trojica osuđenih proglašeni su krivima za sudjelovanje u ubojstvu 22 osobe hrvatske nacionalnosti 16. travnja 1993., kad su snage Armije BiH upale u Trusinu kod Konjica. Tamo su zatekli civile i pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali. Svi su strijeljani, a kuće u selu su opljačkane i spaljene. Kao počinitelji zločina identificirani su pripadnici postrojbe za posebne namjene “Zulfikar” koja je djelovala pri Glavnom stožeru Armije RBiH.
Zapovjednik te postrojbe Zulfikar Ališpago također je optužen za zločin u Trusini, no postupak protiv njega je razdvojen i još je u tijeku.
I još je u tijeku…
Još je u tijeku…
Još je u tijeku, i Zulfikar ima temperaturu. I Avdo Avdić ništa ne piše o tome.
Nitko se vraća u Trusinu
Bivši pripadnici Armije BiH Edin Džeko i Rasema Handanović, koji su nakon rata emigrirali u SAD, na zahtjev BiH pravosuđa su izručeni i suđeno im je u Sarajevu.
Džeko je pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora, a Handanović je na temelju sporazuma o priznanju krivnje osuđena na zatvorsku kaznu u trajanju od 5,5 godina.
Do 1992. u Trusini je živjelo četrdesetak obitelji hrvatske nacionalnosti, a od pokolja i progona te rušenja u travnju 1993. tamo su ostale tek spaljene kuće, a nitko od prognanih Hrvata nije se vratio.
Možda Murphey nakon Grabovice obiđe i Trusinu. Al Bugojno taj obići neće. Čini se da ima umočene prste tamo. Barem u prikrivanju zločina.
I čini se da nema Hrvata iz BIH da ga za to prozove. Petar Tomić je mrtav. Ostali su obožavatelji austrogermanske kulture sjećanja na ovim prostorima. Dakle mentalne dezerterčine. Štovatelji vojski koje bježe preko tri , četiri granice. Dok “brane svoj dom”.
“Slava im”.