Dok svijet nastavlja pisati povijest mastilom zaborava, u Londonu se odigrala mala, ali značajna epizoda – hrvatska delegacija, kako pišu srpski mediji, pod pritiskom svijeta, napokon je izgovorila ono što se predugo izbjegava: da je Nacistička kvislinška Država NDH. koju je na prostoru BIH i Hrvatske proglasio Hitler, počinila genocid nad Srbima. Bila je to, kako kaže Bojan Arbutina, vršitelj dužnosti direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu, rečenica teška poput olova. Ali ne, nemojmo se zavaravati – to nije bio čin volje, već čin nužde. Ili možda, samo možda, nešto više, smatra Arbutina.
Priznanje ili kapitulacija?
“Ne vjerujem u zaokret Zagreba,” kaže Arbutina, “jer njihove političke strukture nemaju ni hrabrosti ni želje da u potpunosti priznaju ono što se dogodilo.” “I zaista, nije ovo čin pokajanja, već posljedica pritiska međunarodnih delegacija Izraela, SAD-a i Austrije. Tek kada su suočeni s nepobitnim činjenicama, kada su stjerani u kut, hrvatski predstavnici su izgovorili ono što su decenijama gurali pod tepih.”
Kultura sjećanja ili strategija poricanja?
Arbutina tvrdi da jasno vidi kroz dimne zavjese hrvatske politike. Ovo je bio korak, ali sitan, nesiguran, drhtav. “Njihova kultura sjećanja strukturirana je tako da umanji obim zločina nad Srbima,” tvrdi Arbutina. Dakle, priznanje genocida u NDH nije rezultat prosvjetljenja, već diplomatske nužde. “No, i to je korak naprijed – koliko god bio nespretan.”
Ipak, možda se Arbutina vara. Možda u Hrvatskoj sazrijeva logika, iliti svijest da je prošlo stoljeće ostavilo pretežak teret na njenim leđima – teret koji je u ovu regiju stigao na krilima njemačkih tenkova i austrijskih političkih doktrina. Pokušavati obraniti zlo koje je kroz NDH posijano u Hrvatskoj i BiH jednostavno je idiotski i više nema smisla, ni moralno ni politički. Hrvatsla je sama propatila pod tim zlom, u ime koga se to zlo više brani? Hrvatsku je stvorio Tuđman koji je isto tako mogao biti ubijen od strane te iste, navodno hrvatske države koja ni po čemu nije bila hrvatska država. Govorimo o tzv. NDH.
Vrijeme je da se taj teret skine, a istina, koliko god bolna bila, preuzme svoje mjesto u kolektivnom sjećanju.
U tom kontekstu, izjava Sare Lustig, vršioca dužnosti direktora Spomen-područja Jasenovac, odjekuje kao rijetki trenutak iskrenosti. Lustig je nastavila nasljeđe svog prethodnika Ive Pejakovića, nazivajući zločine u Jasenovcu pravim imenom: genocid. Ali, hoće li se to ime ikada urezati u kolektivnu memoriju Hrvatske? Arbutina nije optimist. “Oni će i dalje birati šutnju, negiranje i kalkulaciju,” kaže, “ali barem smo danas svjedočili pukotini u tom monolitu poricanja.”
Arbutina najavljuje izložbu slika o jasenovačkim mučenicima u Budvi i premijeru filma “Krst na Kosovu” o stradanju Srba na Kosovu i Metohiji tijekom Drugog svjetskog rata. To su priče koje ne čekaju dozvolu povijesti – one je stvaraju.
Istina kao nametnuta obaveza ili osviještena nužnost?
Priznanje hrvatske delegacije u Londonu, prešućeno u medijskoj Hrvatskoj, nije pobjeda pravde, već trenutak slabosti pod svjetlom istine. Nije to čin hrabrosti, već potez strategije. Ali svaka pukotina u zidu negiranja otvara prostor za glasove koji ne žele šutjeti. Možda je ovo prvi korak ka suočavanju Hrvatske s povijesnim teretom koji joj je nametnut izvana, ali ga je predugo nosila kao vlastiti. Možda je vrijeme da se, napokon, odrekne obrane nečega što nikada nije trebalo biti dio njenog identiteta.
Ako mi iz Hercegovine pozivamo na to, ako nam je stalo da Vlada RH položi vijence u Prebilovcima, mjestu trajne sramote naše mile Hercegovine, što je problem s Hrvatskom danas? Kome Vlada RH polaže račune? Naci izdajnicima? Obožavateljima vojske koja je utamničila Mačeka, ubila Stepinčevog brata a četnike Popa Đurišića proglasila 1943-e “hrvatskim borbenim snagama”.
Ma dajte. Manite nas takvog hrvatstva. Oduzmite takvima domovnice i spremite ih u AustroNjemačku.
Skupa sa Schmidtom.
wpDiscuz
