Srbofili i kroatofili spašavaju BiH

Ili gde se sad kod nas tako, kako prie
sedam godinah čuje, da brat jednoplemenik Horvat
kaže Serbljinu kao za porugu »Vlah«\ ili pako usuprot
Serbljin Horvatu »Šokac«? Nije li ilirstvo uzpčrkos svim
predsudom zlobe, tmine i nenavisti sve ono, što biaše
bratinskoj ljubavi i slozi među jednoplemenici imenito
među Horvati i Serblji protivnoga, iztrebiti i ukinuti
nastojalo? – Neka se dela gledaju!
Ljudevit Gaj, 1848.
U povijesti zemalja Bosne i Hercegovine vjerovatno nema tužnije istorije od srpsko-hrvatskih odnosa. S obzirom na istorijske silnice koje oblikuju imperijalni centri i njihove periferije koje su, sa svojim narodima, a najčešće narodićima, zapravo bojna polja sa vječnim rezervoarom vojske, radne snage, ali i polja s kojih se, figurativno i doslovno, pokupi najbolja žetva, teško da su drugačiji odnosi, u realnom svijetu, ikako i bili mogući.
Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba
Tako su viševjerske i višeetničke države Šubića, Kotromanića, pa i Nemanjića prekratko trajale da bi u evropskim, a kamoli svjetskim, razmjerama predstavljale bilo šta više do izuzetka od pravila da na periferijama, bojištima velikih, ne raste ništa osim drače, korova i otrovnog bršljana. Tako je Tvrtkvo Kraljevstvo Srbljem i Bosni i Primorju, “puklo” na vjerskoj osnovi, baš kao što će zbog rimokatoličke vjere Stjepana Tomaševića, pući ujedinjenje Bosne i srpske despotovine, te će srpski plemići, prijestolno Smederevo radije predati Osmanlijama nego da nad njima vlada “latin”, dok će rimokatolički izvoru uporno proklinjati “šizmatike i jeretike”. Osmanski miletski sistem šerijatske tolerancije, odnosno segregacije stanovništva na vjerskoj osnovi, samo će se pooštriti uslove za formiranje balkanske verzije onoga što su istraživači nacionalizma klasificirali kao Doomsday nationalism, odnosno nacija kojima su crkve u procesu nacioformiranja glavne institucije i, suštinski, pisci mitološkog istorijskog narativa.
Uzalud bijehu, prema tome, kada su Srbi i Hrvati u pitanju, sva ilirstva, slovinstva, jugoslovinstva, projekti troimenih naroda, minorni primjeri katličkog srpstva ili pravoslavnog hrvatstva, i na koncu federacije na vjerskoj osnovi izgrađenih socijalističkih subdržava Jugoslavije. Globalno političke i ekonomske, kao i lokalne prilike koje su diktirali interesi imperija i generacija kompradora, nanovo su potvrđivale riječi patrijarha srpskog Josifa Rajačića, izrečene u 19. vijeku da “Srbiji imadu svoju, a Hrvati svoju osobitu istoriju; Srbiji imaju svoju, iztočnu, a Hrvati svoju zapadnu crkvu; Srbiji graničari, imaju svoj, a Hrvati., svoj jezik, Srbiji imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu”, kao i retoričko pitanje također 19 – vijekovnog crkvenog revnitelja za nacionalnu stvar, nadbiskupa vrhbosanskog Josipa Štadlera: “Zar ne kazuju braća muhamedanci da su Turci, braća hrišćani da su Srbi, a mi katolici da smo Hrvati?”
Različite real-političke puteve Hrvata i Srba možda najbolje objašnjava razgovor fra Grge Martića i 90-godišnjeg nepismenog starca Pantelije iz Zmijanja koji se odvijao po austrijskoj okupaciji BiH, a koji je zabilježio u svojim Zapamćenjima: „Kako to bi, vi ste pametni ljudi, fratrovi, da kaurin Bosnu uzima?“ – upitao je gostoprimljivi domaćin. „A bi li volio Turčinu?“ — odgovorio je pitanjem Martić. „A, boga mi, svejedno je. Zulumćar ovo, zulumćar ono, a ovo je srpska zemlja!“ — To starac od devedeset godina, a ja zubima grizem i pljuvačku žderem
Sviđala se kome ili ne ta realnost, ili kako se ona u BiH najtužnije završila (opresijom i genocidom nad Srbima u NDH, odnosno ekspresno i surovo etničkim čišćenjem Hrvata sa teritorija Republike Srpske uz brojne zločine protiv čovječnosti, u posljednjem, građansko-etničkom ratu), ona je postavila jasne granice između Srba i Hrvata, te stvorila nove početne pozicije za njihove daljnje odnose.
Oni su naravno ni u posljednjem ratu, ni nakon njega, kao i nikada u istoriji srpsko-hrvatskih odnosa u BiH nisu bili zamislivi bez konsultacije nacionalnih matica – Hrvatske i Srbije. Pa ipak dejtonski protektorat će donijeti i neke druge realnosti. Neprestana ustavno-pravna nasilja visokih predstavnika, međunarodno bičevanje Beograda i Zagreba da se drže što dalje od pitanja vlastitih naroda u BiH, kao i, svakome nacionalizmu prirođena, bošnjačka hegemonija nad Hrvatima, stvorili su, po prvi put u modernoj istoriji BiH, mogućnost da bosanski Srbi i bosanski Hrvati, međusobne odnose grade u vlastitom interesu, uz minimum miješanja sa strane.
Tako danas, po prvi put, nakon 19. stoljeća svjedočimo postojanju srbofilne hrvatske inteligencije i politike i, s druge strane, srpske politike koja podržava hrvatske legitimne težnje za potpunom ravnopravnošću u BiH, te da te dvije politike zajednički nastupaju prema zvaničnom Sarajevu. U tom odnosu je položaj Srba daleko bolji, budući da imaju svoj entitet, dok je hrvatskoj političkoj eliti jasno da je opstanak i snaga Republike Srpske, garant opstanka bilo kakve šanse za hrvatsku ravnopravnost. Štoviše, ova dijalektika prelaska stvari u svoju suprotnost, ma koliko na nju bila osipana histerična paljba iz moralističkih, pseudograđanskih i građansko-bošnjačkih krugova, bi mogla biti blagotvorna na budućnost BiH. Prvo, ona bi mogla dalje približiti dva naroda, te pomoći otopljavanju odnosa Hrvatske i Srbije i njihovo traženje zajedničkih regionalnih odnosa u EU.
Drugo, ona može značiti urazumljivanje bošnjačke političke elite, te legitiman pritisak na nju da BiH konačno prestane biti privremena država rasajivanja raznolikih aspiracija, već funkcionana federecija, ili konfederacija tri ustavno precizno definisane federalne jedinice. Treće, to ne može i ne smije biti novi sporazum Cvetković-Maček, jer u okviru srpsko-hrvatske saradnje i Bošnjaci moraju dobiti svoj ravnopravan udio u zajedničkoj državi, u najboljem interesu sviju.
Tako će od Trebinja do Brodskijeh Vrata, kako nekada, tako i sada, biti i Srba i Hrvata, dok će Bošnjaci dobiti priliku da se kao najmlađa od “doomsday” nacija konačno pozabave samima sobom. Bez potrebe da se kunu u nepostjeću multietničnost.
Dnevnik.ba