Iako možda moje mišljenje nema težinu nosioca neke od (odlično plaćenih) državničkih funkcija, osjećam potrebu na liniji intelektualne slobode kritičkog mišljenja – osjećam građansku dužnost i obavezu, javno iznijeti moj stav, te na kraju krajeva iz perspektive nekoga, ko je (kao što je to slučaj kod mene) sticajem okolnosti rođen kao potomak stare familije mostarskih – bosanskohercegovačkih Srba – želim po ko zna koji put (u nekoliko riječi) podijeliti sa javnošću moj pogled i moj stav na ovu temu.
Bosanskohercegovačkim Srbima su najbliža familija, njihove komšije – braća i sestre Bošnjaci, njihovi susjedi – braća i sestre Hrvati i svi ostali Bosanci i Hercegovci, koji sa njima dijele ovu malu grudu zemlje i ovu veliku ideju zajedništva i vjekovne tolerancije – zvanu Bosna i Hercegovina.
U skladu sa tim, prosperitetna budućnost svih koji se osjećaju Srbima u Bosni i Hercegovini, drektno je zavisna od snage zajedništva i konzekventnog-predanog rada na afirmaciji interesa, koji velikoj većini građana (bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, spol, starosnu dob itd.) osiguravaju mir i život dostojan čovjeka, u evropskoj porodici 21. vijeka.
Svako svjesno kršenje najviših zakonskih akata (kao što su to npr. odluke Ustavnog suda BiH) zajedničke države naših majki i očeva, od strane (odično) plaćenih funkcionera “vitalnih nacionalnih interesa” – svaka uzurpacija nacionalnih i/ili vjerskih osjećaja sa ciljem gomilanja ličnog ekonomskog profita – sa ciljem karijerizma, nikada u Bosni i Hercegovini nije donijela prosperitet ogromnoj većini bosanskohercegovackih Srba, koji su ovakva i slična djelovanja bahato-nestručnih “Srba po profesiji” nerijetko u prošlosti plaćali krvlju svojih najmilijih, a danas je svakodnevno plaćaju masovnim iseljavanjem vlastitog potomstva.
Ovom prilikom ne želim ni prostorom (ni vremenom) posebno podsjećati (to sam činio nebrojeno puta), da je i pored svih neospornih stradanja nevinih žrtava i na strani bosanskohercegovackih Srba u toku zadnjeg krvavog rata u BiH (prouzrokovanog agresijom komšijske države Srbije i susjedne države Hrvatske na međunarodno priznatu državu BiH) tzv. manji entitet neosporno nastao na etničkom čišćenju, da je smrt naših komšija i susjeda utkana u njegove temelje, da je njegova “krv i tlo” posijana kostima i grobovima nevinih ljudi.
Ovom prilikom želim samo da podsjetim, da bi – ako danas postoji ideal velikog Srbina u Bosni i Hercegovini, on bi trebao da se ogleda u jačanju viteških osobina: pružanja bratske ruke povjerenja svim Bosancima i Hercegovcima, hvatajući se u kolo zvano “sinergija” uz muziku “rada, reda i discipline”, odjevenih u svečane uniforme “znanja i stručnosti”.
Bosanskohercegovačke Srbe su u prošlosti često koristili kao statiste arhaičnih militantnih parada, na proslavama raznih krvavih datuma.
Vrijeme bi bilo, da bosanskohercegovački Srbi pospreme svoje uniforme u muzeje, da svoje dosadašnje uloge malih statista otkažu režiserima filmova na temu rušenja i destabilizacije njihove države.
Jer oni samo jednu državu imaju – Bosnu i Hercegovinu.
U svakoj drugoj državi su: Bosanci i Hercegovci, turisti ili gastarbajteri (Gastarbeiter).
Sergio Šotrić / 08.01.19 (izvor FB)