Srbi ipak nemaju snage za “balkansko proljeće”

U Srbiji sve je počelo 23. studenog kad 2018. kad je u Kruševcu premlaćen oporbeni političar Borko Stefanović. Krvave košulje završio je u bolnici nakon što ga je napala grupica naoružana ‘tupim predmetima’. Idući dan oglasio se Stefanovićev saveznik, beogradski političar Dragan Đilas i za premlaćivanje optužio srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.

MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

Tjedan dana kasnije u Kruševcu je održan prosvjed pod motom ‘Zaustavite krvave košulje’ a organizirao ga je Savez za Srbiju – koalicija opozicijskih stranaka koje pripadaju najširem političkom spektru – od lijevih do desnih, da bi se 8. prosinca demonstranti počeli okupljati i u Beogradu.

Skupina studenata okupila se ispred Filozofskog fakulteta i nezavisno od stranačkog opozicijskog Saveza za Srbiju. No prosvjednici su zapravo imali mnogo veći cilj od Stefanovića. To je zapravo rušenje Aleksandra Vučića i njegove vladajuće Srpske napredne stranke, piše Foreign Policy.

Vučić im je odmah poručio da ne namjerava udovoljiti zahtjevima demonstranata ‘taman da ih ima 5 milijuna’, što su demonstranti preuzeli već iduće subote i 16. prosinca krenuli s transparentima ‘1 od 5 miliona’.

Od tada do danas subotnji prosvjedi u Srbiji nisu stali, ali su se proširili zahtjevi, pa su 16. ožujka demonstrirali i protiv političkog nasilja, zbog nazadovanja demokracije i tražili medijske slobode, pa su i upali u zgradu Radio-televizije Srbije.

Unatoč brojnosti i upornosti demonstranata, Foreign Policy procjenjuje da demonstracije neće polučiti masovni pokret na Balkanu kao što je to bilo Arapsko proljeće 2011. godine koje je preokrenulo cijeli arapski svijet i što je u mnogim zemljama završilo krvavim sukobima, sveopćim kaosom, i još čvršćim diktaturama.

U ovom slučaju to se neće dogoditi. Vučić je, da ne zaboravimo, prije masovnih prosvjeda, nakon pobjede na predsjedničkim izborima u 2017., imao 38 posto više glasova od svog najbližeg konkurenta. Gotovo dva mjeseca prije izbora građani su demonstrirali, su nakon izbora demonstracije jednostavno utihnule.

Prosvjednici su se protivili Vučiću i njegovoj hegemonijskoj vladavini, ali nisu mogli ponuditi nikakvu alternativu. I tada kao i sada, prosvjednicima je nedostajala ozbiljna strategija koja bi im omogućila da ostvare svoje ciljeve. Mogli su mobilizirati gomilu ljudi, ali im je nedostajao jasno definiran put do pobjede, i bilo je neizbježno da će ih ta besciljnost na kraju izmoriti.

Današnji prosvjednici poboljšali su svoje prethodnike u 2017. postavljajući nekoliko konkretnih zahtjeva: pozvali su na ostavke ministra unutarnjih poslova, Nebojše Stefanovića, Vučićeve desne ruke, zatim ministra zdravstva Zlatibora Lončara, te dvojce čelnih ljudi Radio televizije Srbije jer ih se proziva za dirigiranu uređivačku politiku. Traže i rasvjetljavanje okolnosti ubojstva opozicijskog političara Olivera Ivanovića – kosovskog Srbina i Vučićevog žestokog kritičara. Ali još uvijek nije jasno kako planiraju ostvariti svoje zahtjeve.

MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

Glavni problem prosvjednika je u tome što nisu u stanju primijeniti bilo kakav politički pritisak na vladu okupljanjem oko kandidata koji bi mogao ugroziti Vučićevo zadiranje u nacionalnu politiku. Iako se Savez za Srbiju trudio da se pod svaku cijenu priključi demonstracijama, one nisu povezane ni s jednom strankom ili političkom figurom.

Ukratko – stranke su sakupljene s konca i konopca, zastupljen je cjelokupni anti-vučićevski blok od studentskih marksista do Boška Obradovića, ultranacionalističkog vođe pokreta Srpski sabor Dveri, čiji se stavovi temelje na svetosavskom i srpskom nacionalizmu, euroskepticizmu i antiglobalizmu. To je krajnje desna opozicijska stranka vjerskih konzervativaca, pa tako nisu rijetki ni sukobi među prosvjednicima.

To naglašava rascjepkanu i nemoćnu prirodu srpske opozicije, koju ujedinjuje njezino protivljenje Vučiću, ali se ne može dogovoriti o mnogo čemu drugom. Anti-Vučićev pokret također je otežan činjenicom da su sve opozicijske alternative duboko podijeljene i nepopularne.

Navedeni Obradović je homofob čija se stranka protivi članstvu u EU i želi orijentirati zemlju prema Rusiji. Na izborima 2017. godine Obradović je osvojio 2,28 posto glasova – četiri puta manje od kandidata koji je od izbora napravio sprdačinu i prozvao se Ljubiša “Beli” Preletačević što je pseudonim za Luku Maksimovića koji je vodio kampanju kao lik Beli.

Dveri trenutno predvode Savez za Srbiju, a Koaliciju je osnovao Đilas, bivši gradonačelnik Beograda i ključna osoba u diskreditiranoj Demokratskoj stranci koja je bila na čelu Srbije između pada Miloševića i dolaska Vučića. Smatra se da je Đilas to vrijeme iskoristio za vlastito bogaćenje i pogodovanje svojim poslovnim interesima.

Borko Stefanović, čije je premlaćivanje izazvalo demonstracije, također je izdanak Demokratske stranke i bio je glavni pregovarač kad se državna Naftna industrija Srbije (NIS) 2008. godine prodavala Gazprom Neftu. Prodaja je izazvala ogorčenje zbog netransparentnosti i konačne prodajne cijene koja je tada iznosila samo petinu tržišne vrijednosti NIS-a.

MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

Mnogi to vide kao uslugu Rusiji – i to je izvrstan primjer nepoštenih privatizacija koje su uslijedile nakon raspada Jugoslavije – a Vučićeva vlada pokrenula je istragu o prodaji u 2014. godini. Borko Stefanović i njegove kolege iz Demokratske stranke također moraju preuzeti dio krivnje za trenutnu političku krizu u zemlji, jer su njihovi propusti doveli do razočaranja biračkog tijela koje je povjerenje dalo Vučiću.

Razmatrajući to, ne treba iznenaditi da srpsko biračko tijelo i dalje nije uvjereno u alternative. Glasači ne vole Vučića, ali smatraju da opozicija nije ništa bolja.

To je i bit političkih problema Srbije – nije riječ da Srbi obožavaju Vučića, ali za razliku od opozicije, oni tek moraju iskusiti pad popularnosti.

U ovom trenutku, nitko nije u stanju predstaviti radikalno drugačiju viziju. Savez za Srbiju objavio je politički program u 30 točaka, ali dvije trećine njih su obične parole. Nema niti jednog srpskog Jeremyja Corbyna ili Bernieja Sandersa koji mogu uvjerljivo obećati transformaciju politike. Centristi mogu obećati slobodnije medije i manje političkog nasilja, ali za većinu ljudi to su relativno male promjene statusa quo. Njihov marketing svodi se na to da nisu Vučić.

Nijedan kandidat ne može realno ponuditi znatno bolji životni standard jer problemi Srbije – starenje stanovništva, odljev mozgova, siromaštvo, korupcija, stagnirajuća i zaostala ekonomija koja nije spremna za 21. stoljeće – prethodi sadašnjoj vladi. Susjedi Srbije, čak i oni koji imaju članstvo u EU, poput Hrvatske i Bugarske, suočavaju se sa sličnim izazovima. To bi ostalo isto čak i sa smjenom Vučića, a to shvaća i većina birača.

Predsjednikova dominacija nad političkim životom u Srbiji također odvlači pažnju od mnogo dublje truleži u političkom sustavu zemlje. Srpski političari često mijenjaju stranke. Od lokalnih izbora 2016. godine bilo je više od 500 prelazaka a oko 45 posto prešlo je u Vučićevu Srpsku naprednu stranku.

Ivica Dačić, aktualni ministar vanjskih poslova, najbolji je primjer: ključna osoba u Socijalističkoj stranci od ranih 1990-ih, blizak Slobodanu Miloševiću priskrbio mu je nadimak ‘mali Sloba’. Dačić teško da je izolirani primjer: Zorana Mihajlović, Maja Gojković i Aleksandar Vulin samo su tri istaknute vladine osobe sa sličnim životopisima.

MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL

To stvara maligni oblik kontinuiteta u kojem svaka nova vlada sadrži ostatke one koja joj je prethodila, pa se čini da se ništa ne mijenja. Čak i ako bi Vučić podnio ostavku, mnogi njegovi pajdaši ostali bi u određenoj mjeri prisutni u politici.

Zato nema govora o balkanskom proljeću. Promjene bi trebale dakle biti temeljite i prosvjednici bi trebali toga biti svjesni. U protivnom ovaj najnoviji val prosvjeda bit će samo kratak nalet toplog vjetra u zamrznutoj Srbiji nakon izlaska iz Jugoslavije.