Iako bi razumnom čovjeku, što bi rekao Šopenhauer, bilo dovoljno da obiđe zatvor, ludnicu i bolnicu da shvati u kakvom svijetu živimo – ipak iz nekog razloga, najčešće iz najbolje želje da nas poštede jezive istine – roditelji nas uopće ne pripreme za najgori od svih svjetova.
I ne samo roditelji – škola, filmovi i fatalne bajke stvore nam iluziju i očekivanja o svijetu u kome nemamo pojma zašto smo se i obreli – a ta iluzija o mogućoj sreći, pravdi i dobroti je upravo ono što nas slomi.
Načelno cio život izgleda kao da su te spremali da živiš u bajci a završiš u horor trileru, psiho drami, prvoj liniji fronta ili istinskom paklu.
____piše: Isidora Bjelica l poskok.info
Odrastaš na bajkama a već u osnovnoj školi vidiš da si u logoru. Pripreme čovjeka za bajku a onda mu slijede samo jezivi šamari palog svijeta od kojih ne može da se oporavi.
O da ovo je taj svijet pun krimosa, pedofila, pljačkaša u kome bez obzira kako se društvo organiziralo ne može se promijeniiti činjenica da se nalazimo u stvarnosti gdje djeca umiru od najstrašnijih bolesti, gdje se dešavaju najbrutalniji zločini, silovanja, ubojstva.
Gdje su krađa i nepravda pravilo… gdje nas najmiliji izdaju a najvoljeniji umiru.
I da ne nabrajam svi vrlo dobro znamo gdje smo ili zapravo ne znamo?
Zbog pepeljuga programa znam desetine žena koje su teško oboljele jer su bile šokirane nevjerstvima. Znam ljude koji su se ubili jer nisu mogli da podnesu zlostavljanje. I onda se stalno i stalno iznenađujemo i šokiramo što nam se od šokova, zla, nepravde ubrza propadanje zdravlja u ovoj nazovi stvarnosti.
Ukratko kao da se pripremamo da živimo u romantičnoj komediji a završimo u najsurovijoj džungli. Ta projektirana iluzija da smo na ovoj planeti da bi bili sretni mnoge je osjetljive duše dotukla prije vremena jer smo stalno frapirani ljudskim zlom i okrutnošću sudbine.
Da nam je netko rekao da se pripremimo za najsuroviji od svih svjetova i kome su nepravda, katastrofe, izdaje, bolesti, siromaštvo, krađe, zlostavljanje izdaje pravilo a ne izuzetak sigurna sam da bi manji broj hipersenzibilnih završavao u najstrašnijim depresijama i suicidu.
Jer ako se spremaš za Pepeljugu i “Doručak kod Tifanija” a završiš u devetom krugu pakla – što ovaj privremeni svijet jest bez obzira na sve dobrote i ljepote koje se pojave kao balans- naravno da ćete sve boljeti mnogo više i da ćeš stalno biti preneražen tražeći u sebi krivicu!
Oh ovaj svet je nepravedan! Oh toliko ljudi želi mi zlo i potkrada me! Oh izdali su me oni kojima sam najviše vjerovao! Oh sve sam dobro radio a živim u bijedi! Oh zadesila me najstrašnija bolest! Oh moje dijete je završilo u kolicima zbog pijanog vozača! Oh prevario me čovjek kome sam vjerovao najviše!
I tako redom… suprotno ideji o kolektivnom odrastanju na bajkama svih vrsta mislim da bi suočavanje s pravilima i jezama svijeta u kome smo zapravo i u kome pravednici stradaju na sve načine bio jedini način da se ovaj inferno preživi.
Jer ništa tako ne slomi čovjeka kao očekivanja i razbijene iluzije. Iznevjerene nade i izdaje. Kada bismo umjesto njegovanih laži o svijetu u kome živimo zaista imali emotivnu pripremu za najsurovije uvjete preživljavanja u ovom nadasve jezivom mjestu punom smrti, bolesti, laži, nepravde, bijede, surovosti i zlostavljanja prosto ne bismo bar ginuli zbog tuđeg zla i okrutnosti.
Naprotiv kada bismo umjesto na bajkama i iluziji da smo ovdje da bi bili sretni dok nas smrt ne rastavi bili suštinski pripremljeni za svu surovost koja nas očekuje onda bismo mogli samo da se pozitivno iznenadimo kada naiđemo na dobrotu, empatiju,, razumijevanje, vjernost, poštenje….točnije rečeno ako smo pripremljeni za život u paklu sveta punog nepravde, smrti, bolesti, nasilja izdaje sve su šanse da ćemo se pozitivno iznenađivati da ponekad ima i izuzetaka.
Ovako pripremljeni za bajke svaki dan se spotičemo o užase koji nas zatiču iznenađeni kako se to zaboga dogodilo da baš nama pripadne taj strašni komad stvarnosti. O da paradoksalno kad se čovjek suoči da živi u jako surovom svetu gdje ga sve može snaći i gdje pravde i milosti nema – što ako ćemo pravo sve i piše u bibliji – onda ćemo ovu surovu prolaznost proći mnogo lakše i neće nas slomiti svaka ružna riječ, surovost, brutalnost i mržnja.
Pepeljuga je pošla na bal a završila u džungli među divljim zvjerima- to se teško preživljava.
Ali ako znamo pravila svijeta u kome smo se rodili, a pojma nemamo zašto smo ovdje da se zlopatimo, onda bar ispod balske haljine možemo da obučemo odijelo za uvjete najtežeg preživljavanja u suprotnom ubit će nas ne samo metak ljubomornih, izdaja bliskih već samo jedna ružna riječ bit će dovoljna da nas grubo prizemlji u ovom nadasve brutalnom svetu koji liči na najsuroviju igricu emotivno fizičkog survivera.
wpDiscuz