Ovo nije priča o nogometu. Ili, ovo nije samo priča o nogometu. Kada se govori o telekomima, pravima na emitiranje, kabelskim televizijama, državnom i privatnom novcu, širenju utjecaja i jurišu na medije, onda je to uvijek politička priča. Prema tome, ovo je prvenstveno politička, medijska, ekonomska, geostrateška, a onda i nogometna priča. Usto, priča je to koja bi mogla udariti na novčanike hrvatskih korisnika digitalnih televizija. Plus, svoje prste u svemu, navodno, ima i srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Ovo bi trebalo biti dovoljno da zainteresira i one koji ne znaju nabrojiti pet igrača španjolske lige, a pomučili bi se i za one domaće.
Piše: Filip Pavić l jutarnji.hr
Kronologija priče o srpskoj medijskoj dominaciji koja u regiju ulazi na mala vrata ili, bolje reći, male ekrane, a prelama se preko nogometa i domaćih korisnika, ide ovako: prvo je došla vijest koja nogometne fanove na području bivše Jugoslavije nije osobito potresla – da se utakmice engleske Premier lige, krunskog dragulja nogometa, kako joj tepaju, od iduće godine prebacuju sa Sport Kluba na kanal Arena Sport. Ništa posebno. Svaki nogometni fan u Hrvatskoj i susjedstvu, koji drži do sebe, u sklopu sportskih paketa domaćih digitalnih televizija, recimo, Max TV-a i A1 Televizije, ima oba sportska kanala. Isti se kanali emitiraju i prate u šest susjednih zemalja.
Dvije perspektive
Međutim, zatim je došla vijest da je Arena Sport, u vlasništvu Telekoma Srbije, u nadmetanju za prava na Premier ligu dala 100 milijuna eura po sezoni, a zakupili su čak šest sezona. Dakle, za ukupno 380 utakmica u šest godina dali su visokih 600 milijuna eura ili 4,2 milijarde kuna, vrijednost dvaju Peljeških mostova (ako se ta usporedba već izlizala, može biti i vrijednost deset novih maksimirskih stadiona ili šest polarnih kruzera).
Pretvoreno u sate i minute, ispada da Arena Sport daje više od milijun eura za svakih 90 minuta emitiranja engleskog nogometnog sadržaja na svojim valovima. Njihov je konkurent Sport Klub, koji je prava na Premier ligu držao 12 godina, kako su objavili, englesku ligu plaćao 12 milijuna eura po sezoni. Gotovo deset puta manje.
Pitanje je, dakle, zašto Arena Sport investira deset puta više u ligu koja će, prema procjenama, u cijeloj regiji od 20 milijuna stanovnika zainteresirati oko tri milijuna nogometnih fanova. I koliko će ti fanovi sada morati telekomima platiti za gledanje Arene da bi se ta investicija na kraju isplatila? Deset puta više? Kako kažu naši sugovornici, cijela se priča može tumačiti iz dvije perspektive: ekonomske i političke. A obje se, napominju, isprepleću.
Pritajeni rat
Prvo, ekonomska. Vlasnik Arene Sport je Telekom Srbije.Taj državni telekom, osim što usluge telefonije pruža na području Srbije, ima televizijske kanale, kao što je Arena Sport, koji se prate u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji.
Telekom Srbije, kako mediji pišu, srpski predsjednik Aleksandar Vučić drži na krakom povocu. Vučića optužuju da, koristeći javni novac Telekoma, kupuje, plaća i sponzorira srpske medije, čime održava svoj politički rejting i guši kritiku. Tako je pod svoj pojas već stavio Informer, Telegraf, Alo, Blic, a od lani i Kurir, kako neki tvrde. U pozadini se, dakako, odvija pritajeni medijski i telekomunikacijski rat, o čemu će više riječi biti u nastavku.
Dakle, državni je Telekom svojem sportskom kanalu Areni dao ukupno 600 milijuna eura javnog novca za englesku ligu, a to nije jedina liga ni jedini sport koji se na Areni prikazuje. Prema insajderskim informacijama, španjolska nogometna liga košta još 14 milijuna eura, talijanska 23 milijuna, francuska šest, Liga prvaka 45 milijuna eura, a gdje su još HNL, UEFA, Europa liga i Konferencijska liga, košarka, NBA, hokej, tenis…
Kada se sve stavi na papir, Arena će godišnje na sportski sadržaj potrošiti vjerojatno i više od 300 milijuna eura. Do tog je iznosa došao i Marko Milosavljević, profesor na ljubljanskom Fakultetu društvenih znanosti, koji se temama regionalne medijske politike bavi 20 godina. On smatra da tu otpočetka nije bilo nikakve ekonomske računice, niti je ona Areni i Telekomu Srbije bitna. A to pokazuju i brojke.
Ako uzmemo područje cijele bivše Jugoslavije, od 20 milijuna ljudi, već vidimo da bi svaki stanovnik morao platiti barem pet eura godišnje više kako bi se ta investicija u Premier ligu vlasniku prava isplatila. A to je nemoguće. Riječ je možda o nekoliko milijuna kućanstava u cijeloj regiji koji su korisnici sportskih televizijskih paketa, a oni će onda morati izdvajati puno više, 40 ili 50 eura. Tko će, recimo, u Makedoniji pristati platiti to svojem telekomu? Pritom, hoće li HT, A1 ili Telekom Slovenije htjeti platiti cijenu Arena Sporta koju će ovi tražiti? – pita se Milosavljević.
Milosavljević ovako računa: ako uzmemo da je “bazen” korisnika sportskog sadržaja u regiji oko tri milijuna kućanstava, kako sami telekomi procjenjuju, onda bi svako kućanstvo godišnje moralo izdvojiti više od 30 eura ili oko 250 kuna samo za Premier ligu da bi vlasnik prava, u ovom slučaju Arena, ostvario povrat investicije. A to je samo jedna liga. Ako uzmemo, pak, da su ukupna godišnja ulaganja Arene oko 300 milijuna eura, onda će kućanstva morati plaćati 100 eura ili 750 kuna, odnosno više od 60 kuna mjesečno za samo jedan kanal – Arenu Sport.
Kako bismo provjerili hoće li to doista biti tako, kontaktirali smo domaće telekome A1 i Hrvatski Telekom. Izložili smo tu računicu i pitali hoće li od iduće godine usluge njihovih digitalnih televizija, odnosno sportskog paketa, poskupjeti.
Profitabilnost prava
Oba su telekoma potvrdila da imaju Arena Sport kanale u svojoj ponudi, a imat će ih i iduće godine, ali na pitanje o povećanju cijena nisu konkretno odgovorili.
Pitanje cijene je pitanje za vlasnika prava, a informacija o iznosu koji je Hrvatski Telekom platio za prava predmet je poslovnog odnosa s nositeljem prava. Cilj je Hrvatskog Telekoma uvijek bio svojim korisnicima ponuditi najatraktivnije sportske sadržaje – odgovorili su iz HT-a.
Slično su odgovorili i iz A1.
Pitanje oko profitabilnosti prava za Premier ligu treba postaviti nositelju i/ili vlasniku prava za određeni teritorij. U segmentu sportskih kanala u ovom trenutku A1 Hrvatska nudi najbolji sportski sadržaj već u Osnovnom paketu, i to bez dodatne naknade – kažu.
Inače, A1 više nema Sport Klub u svojoj ponudi, dosadašnjeg vlasnika prava na Premier ligu, koji je sada izbačen iz igre. Razlog su, navode, “nerealno visoke cijene koje je ta kompanija zahtijevala za distribuciju vlastitih kanala”. Iz istog razloga više nemaju ni news kanal N1.
Sport Klub je, malo konteksta radi, u vlasništvu telekomunikacije tvrtke United Grupe. Pod istom su kompanijom Nova TV, Telemach (bivši Tele2) i N1. Većinski vlasnik Uniteda je investicijski fond BC Partners sa sjedištem u Londonu, a suvlasnik je Dragan Šolak, jedan od glasnijih kritičara Aleksandra Vučića (ujedno su i mediji Uniteda jedini u Srbiji koji o Vučiću pišu kritički).
Vučić često istupa protiv medijskog tajkuna Šolaka kojega se u srpskom javnom prostoru doživljava kao “neprijatelja Srbije”, “masona” i “agenta CIA-a” dok je njegova televizija N1 “američka televizija”, što bi u prijevodu značilo da nije pod Vučićevom kontrolom. A i teško je u tom srazu moćnog političara Vučića i moćnog poduzetnika Šolaka zauzeti strane. Prvi će svoju borbu predstaviti kao borbu protiv stranog kapitala, a drugi kao borbu protiv diktature.
Uglavnom, tamo gdje rat informacijama ne uspijeva, novac dolazi u pomoć. Jedan od razloga zašto su Vučićev Telekom Srbije i Arena “ispljunuli” 600 milijuna eura za Premier ligu jest i kako bi konkurenciju, Šolakov Sport Klub, ostavili na suhom. I uspjeli su, Sport Klub je gubitkom Premier lige zapravo ostao bez sadržaja. A tržište je neumoljivo – ako nema sadržaja, nema ni emitiranja. Međutim, iz Uniteda kažu da ovo nadmetanje nije imalo veze s fer tržišnim natjecanjem te najavljuju žalbu.
Žalit ćemo se svim relevantnim institucijama u Srbiji i Europskoj uniji jer želimo da se utvrdi je li Telekom nelegalno koristio novac iz državnih fondova. Ponuda od 600 milijuna eura je prevelika i nerealna, a pritom uvjetovana nelegalnom konkurencijom državnog i privatnog kapitala koja je u zemljama EU apsolutno zabranjena – kažu iz Uniteda.
I tu dolazimo do političkog dijela priče. Kontaktirali smo i Arenu Sport. Naveli smo sve što im United Grupa stavlja na teret, uključujući kršenje Ustava, nedopušten utjecaj državnog novca na tržišnu utakmicu i pokušaj medijske dominacije. Nisu nam odgovorili na upite. Ni iz Arene, ni iz Telekoma Srbije, otkako je vijest o precjenjivanju prava na Premier ligu došla u medijski prostor, nisu istupali. Štoviše, vijest o skupoj investiciji dugo nitko nije niti demantirao. No, prošli je tjedan direktor Arene Nebojša Žugić ipak na vlastitoj web stranici Arena Sport, pod naslovom “Jedni tuguju, drugi slave”, izašao s podužim komentarom.
Rekao je da “iznesene cifre nisu točne”. Nije objavio točan iznos ni pojašnjenje je li vrijednost transakcije veća ili manja od objavljene, samo – “cifre nisu točne”. Također, okarakterizirao je United Grupu kao “pljačkaše koji razaraju Srbiju i Telekom”. Pritom je, ne skrivajući svoju naklonjenost Vučiću, usporedio rast Arene Sport kao “napredak države Srbije”, za sebe rekao da je “sluga svog naroda i svoje države”, a za cilj naveo – da se Arena “gleda u svakom domaćinstvu u regiji”.
Zato ljubljanski profesor Marko Milosavljević kaže da Srbija, odnosno Telekom Srbije i Arena nikada nisu niti imali u planu povrat investicije od 600 milijuna eura. Otpočetka je plan bio jasan – “staviti Arenu u svako domaćinstvo u regiji”. Međutim, ako to nije ekonomsko rezoniranje, akvizicija korisnika, onda mora biti političko. Milosavljević smatra da u pozadini stoji borba za regionalnu medijsku i telekomunikacijsku dominaciju. Odnosno, Vučić pokušava uništiti konkurenciju – United Grupu – i ukopati se čvrsto na poziciji za tzv. meki utjecaj na regiju, pa tako i Hrvatsku.
– U stranoj literaturi je to što Vučić radi poznato kao “media capture”, i to nije nikakva teorija zavjere. Politika koristi jedan ulaz, recimo, sport, nogomet, naoko nepolitičan, bezopasan i nekonfliktan, a onda time osvaja medijski teritorij neke zemlje. To je zapravo trojanski konj. Sportski kanal služi kao svojevrsno oružje za širenje političkih interesa ove sadašnje srpske vlade – tumači Milosavljević koji je o televizijskim servisima Zapadnog Balkana, stisnutima između komercijalizacije i politizacije, pisao u nedavno objavljenoj knjigu “Up in the Air”.
Navodi primjer mađarskog premijera Viktora Orbána koji je na sličan način, preko svog prijatelja, mađarskog poduzetnika Lajosa Mészárosa, ušao u nogometni klub Osijek, investirajući tamo 13 milijuna eura. Najavljena je i gradnja novog stadiona u Osijeku.
Sport je uvijek popularan. Znate kako se političari vole slikati sa sportašima, a sve to pomaže imidžu političara i ostavlja dojam nepolitičnosti – napominje Milosavljević.
Dominantan igrač
Međutim, onda ista mađarska organizacija koja novčano pomaže nogomet i nogometne akademije u Slavoniji, ujedno pomaže mađarske obitelji u Hrvatskoj da kupuju zemlju za OPG-ove i daju im 20.000 kuna ako djecu upišu u mađarsku školu. Dakle, meki utjecaj koji sa sporta brzo uđe u druge segmente života, predviđa Milosavljević, mogao bi se pokazati i na slučaju ulaska Arene Sport na teritorij Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. Iako je kanal i prije bio prisutan, napominje, sada kao dominantan igrač može lokalnim telekomima postavljati uvjete.
To je tek prva faza. U drugoj fazi, a možda će se to pokazati tek za nekoliko godina, mogli bismo u kabelskom sustavu imati kanale s vijestima iz Srbije koji će onda doista utjecati na javno mišljenje. Telekom Srbije ima snagu uvjetovati nove programe, nove sadržaje, a tko kaže da za nekoliko godina neće uz sportski kanal pridružiti Arena News ili Pink TV, to je dugoročni strateški plan – ističe.
Na pitanje nije li upravo to dosad bio slučaj s United Grupom, koja je uz svoj sportski kanal Sport Klub vezala i news kanal N1, zbog čega je telekom A1 s njima i raskinuo suradnju, Milosavljević smatra da postoji razlika.
Razlika je između državnog i privatnog kapitala. S Telekomom Srbije imamo veliki javni novac koji se netransparentno troši, a od odlučivanja je nemoguće odvojiti politiku i Vučića. Mogla bi reagirati i Europska komisija jer EU ograničava ulazak državnih tvrtki iz zemalja koje nisu članice Unije u slučajevima kada postoji sumnja da je riječ o političkom paravanu za širenje geopolitičkog utjecaja – zaključuje Marko Milosavljević.
wpDiscuz
