Na prvi pogled jedan od najčvršćih ruskih saveznika tijekom posljednjih desetljeća bila je Bjelorusija. Tom državom, i dan danas jedinom koja nije članica Vijeća Europe i samim time ne potpada pod jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava, od 1994. čvrstom rukom vlada Aleksandar Lukašenko.
Njega se nije jednom opisalo kao posljednjeg europskog diktatora, a dugotrajni mu je boravak na vlasti obilježen efikasnim eliminiranjem opozicije, što je između ostalog omogućila i Rusija koja je kroz različite subvencije u Bjelorusiju prelila desetke milijardi dolara od devedesetih godina naovamo.
Istovremeno, Lukašenko je tu i tamo znao iskoristiti paranoju svojih susjeda, te je znao pružiti ruku prema Zapadu kako bi od Moskve dobio još bolje uvjete za koji god dogovor/posao je tada bio na stolu. Novinari Associated Pressa Yuras Karmanau i Vladimir Isačenkov pišu da je tome potencijalno došao kraj.
U velikom tekstu, koji na engleskom jeziku možete pročitati na ovom linku, Karmanau i Isačenkov iznose tezu da su u Kremlju napokon izgubili strpljenje s neposlušnim saveznikom, što bi moglo dovesti do kraja odnosa opisanog kao “nafta za poljupce”.
Navodno je sukob između dviju susjednih država, to jest njihovih političara, došao do te razine da neki analitičari pričaju o mogućnosti da Rusija izrežira “dvorski puč” protiv Lukašenka. Očito nervozan zbog potencijalnih ruskih namjera, Lukašenko je svoju naciju nedavno uvjeravao “da neće biti rata” između njihovih država, što svjedoči o velikom strahu bjeloruskog vladara.
Putinu su izgleda dojadile Lukašenkove igrice u kojima se istovremeno prezentira kao prvi ruski saveznik i to debelo naplaćuje niskim cijenama nafte i plina, a s druge strane šeretski namiguje zapadu u nagovještaju da bi i s njima mogao doći do nekog dogovora. Tako je prošlog tjedna na neodređeno vrijeme odgođen sastanak dvojice lidera, a Rusija je na granicu s Bjelorusijom postavila kontrole koje tamo nisu bile godinama.
Doduše, valja napomenuti da se Putin i Lukašenko nikad nisu pretjerano slagali te je njihov naoko prisan odnos zapravo bio brak iz interesa, a ne znak međusobnog poštivanja, stoji u tekstu AP-a.
Nije da između njih ne postoji nekih sličnosti. Lukašenko je na čelu Bjelorusije od 1994. godine i svoju je vladavinu produživao očito nedemokratskim izborima, konstantnim napadima i suzbijanjem opozicije i neovisnih medija (nerijetko i zatvorskim kaznama) te držanjem većine ekonomije u državnim rukama. Jedan od ključnih uvjeta stabilnosti države su i niske cijene energenata kojima je Rusija povlađivala i kontrolira svojeg zapadnog susjeda.
No, kada je prošle godine Minsk šokirao račun za plin kojim im je Rusija dostavila (dugovali su oko 550 milijuna dolara) te su zbog njega glasno prosvjedovali, Moskva je brzo reagirala i oštro sasjekla opskrbu sirove nafte, ključnog sastojka u trećini proizvoda koje Bjelorusija izvozi. Taj je sukob eskalirao tako da je Lukašenko povukao Bjelorusiju iz ekonomskog saveza na čelu s Rusijom, a potom i ukinuo vize za kratkoročna putovanja iz više od 80 država, uključujući EU i SAD. Rusija je u strahu od nesmetanog ulaska raznih neželjenih pojedinaca u državu s bjeloruske strane brzo uspostavila granične kontrole, što je Lukašenko prokomentirao riječima “da bi to moglo izazvati ozbiljan sukob”.
Uslijedile su jednostrane akcije u kojima je Bjelorusija podigla optužnice protiv ruskih službenika koji su utvrdili da njihova hrana ne zadovoljava zdravstvene standarde, a Rusija naprosto zabranila uvoz određenih prehrambenih proizvoda iz Bjelorusije. No, glavno pitanje spora i dalje je bila nafta pa su iz Kremlja izvukli podatak da ih je prodaja (pre)jeftine sirove nafte Bjelorusiji koštala 22 milijarde dolara u izgubljenoj zaradi između 2011. i 2015.
Ekonomski sporovi ove dvije države nisu novost, ali obično bi Moskva popustila Lukašenkovim zahtjevima zbog mira u susjedstvu, što se ovaj put čini manje vjerojatnim. – Postoji limit tome koliko slabija država može diktirati uvjete jačoj – rekao je ruski ekonomist Vladislav Inozemčev za jedan moskovski radio komentirajući razmirice dviju država, piše AP.
S druge strane, Lukašenko se ne miri s novom situacijom, svjestan da će “velika podrška”, to jest kontrola koju ima nad Bjelorusijom brzo nestati ako životni standard dramatično padne: – Zašto ste nas uhvatili za grkljan? – rekao je i dodao da ruske trupe “neće okupirati Bjelorusiju”. Naime, Lukašenko je na iglama u vezi dobrih namjera Moskve još od aneksije Krima 2014. godine te se boji da ni invazija nije isključena.
Njegovu zabrinutost dijele i analitičari Centra za stratešku i vanjsku politiku koji su upozorili: – Opasnost od toga da Rusija započne međunarodni sukob u Bjelorusiji je na najvišem nivou – poručili su iz centra.
Kako je odnos s Rusijom trenutno hladniji od sibirske zime, Lukašenko je intenzivnije počeo pregovarati sa Zapadom, što je dovelo do ukidanja sankcija prema toj državi nakon što su izbori prošli s manje incidenata nego inače, a iz zatvora su pušteni politički zatvorenici. No, sve je to “sića” prema ruskoj pomoći pa se tako Lukašenko nada i kreditu MMF-a od tri milijarde dolara koji barem malo olakšao njegovu poziciju.
Jutarnji list
wpDiscuz