Godine 1916., nakon zauzeća Lovćena, austrougarska vlast odlučila je podići monumentalni spomenik u čast svog cara Franje Josipa I. Taj “jadranski Gibraltar”, kako su ga zvali, simbolizirao je pobjedu nad Crnom Gorom i Italijom. Natječaj za izradu spomenika raspisan je među umjetnicima od Njeguša do Dubrovnika, a pobjedu je odnio akademski slikar Marko Rašica. Njegov kip Genija pobjede, s mačem i monogramom FJ I, trebao je stršiti na 1759 metara visine i čuvati Jadransku obalu od budućih prijetnji.
Evo tog teksta:
Franjov spomenik na Lovćenu
Otrag dva mjeseca bio je raspisan hatječaj za model jednog spomenika na Lovćenu ,,u slavu zauzeća ovoga jadranskog Gibraltara a potomcima na izgled“. Konkurencija je bila raspisana na sve arhitekte, inžinjere, kipare, tehnihe itd. te su u vojnoj službi u području od Njeguša do Dubrovnika. žkonkurisalo je 17 umjetnika sa preko 100 izložbenih objekata. Izložbu je aranžirao u Hrvatskome Domu u Hercegnovome akademski slikar g. Marko Rašica koji je također bio u broju natjecatelja . Na Carev dan (18 augusta) izložbu je otvorio presvijetli F.M.L Veber sa pet članova, koji su imali izabrati najpodesniji model dotično nacrt od izloženih od izloženih objekata. I baš jedini, koji je imao model iz gipsa respekt. Sadre bio je g. Marko rašica, dok su svi drugi natjecatelji imali samo nacrte. Ovaj nacrt vele-vrijednog našeg slikara odnese sam prvu nagradu po jednoglasnom glasu svega skupa za prosugljivanje. Tako dok smo prije upoznali g. Marka Rašici jednoga poizbor našeg slikara, sada se upoznajemo sa još jednom velikom njegovom vrlinom u svojstvu kipara i arhitekta
Spomenik arhitektonsko-kiparske naravi, a bit će zidan od bijeloga kamena sa crvenkastim kamenim umecima. Kako će spomenik stajati na ogromnoj visini od 1759 metara to će biti građen od prilično surova materijala, da kompaktnije djeluje. svi nepotrebni detalji bili su ispušteni. Spomenik će stršiti u visini od 16 dotično 32 metra.
Spomenik pretstavlja genija pobjede i slave. Obzirom na veliku visinu genij je kazan u jednoj vrsti tunike s kacigom. Ovaj stigavšti na najveću visinu Lovćena (Stirovnik), osovio se na vječna vremena prekriživ ruke na maču. Na vrhu mača je monogram F J I (Simbol vojske našega Ćesara) , a na donjoj strani mača uklesan historijski datum: 11/1. 1916. dan osvojenja Lovćena od naše nepobjedive vojske. Genija ovjenčava okolo glave, niz tijelo i okolo mača lovorov vijenac (Simbol slave) . Ovaj vijenac kao i pismena bit će samo od crvenoga kamena, da ih svaka zastava na Jadranu uzmogne vidjeti i pokloniti se koliko onome monogramu, toliko sretnom historijskom datumu. Genij će bit okrenut prema jadranskoj pučini i prtotivnoj Italskoj obali. On je straža Jadrana i istočne jadranske obale. Geniju otraga priljubljena je uz tijelo trokuta kula kao obrana proti zavrletnim navalama. U spomeniku je dakle reinkorporisana snaga, obrana slava i pobjeda pod veličanstvanim monogramom našega viteškog vladara Frana Josipa prvog
B. Vihtić
Izvor: Prava Crvena Hrvatska
Spomenik je bio zamišljen kao grandiozna struktura, izrađena od bijelog kamena s crvenim umecima, simbolizirajući snagu i trajnost Austro-Ugarske pod krunom cara Franje Josipa. Genij bi bio okrenut prema Italiji, simbolizirajući stražu nad Jadranom i ističući slavnu vojsku koja je “osvojila Lovćen”.
Veličanstveni datum osvajanja bio bi uklesan na maču, čime bi se trajno ovjekovječila austrougarska dominacija nad ovim dijelom Balkana.
Tekst iz “Prave Crvene Hrvatske”, tjednika koji je izlazio od 1905. do 1918. godine u Dubrovniku, zorno pokazuje koliko su Hrvati, posebice pravaši, bili očarani stranom vlašću i Habsburškom monarhijom. Prava Crvena Hrvatska zalagala se za jačanje pravaškog nacionalnog korpusa te ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije pod krunom Habsburške Monarhije. List je bio posljedica neslaganja dubrovačkih pravaša i svećenika s politikom Narodne stranke i Stranke prava, koji su se zalagali za suradnju sa Srbima. Pokrenut je uz podršku kanonika Antuna Liepopilija i Joza Crnice, a uređivali su ga Vlaho Kelez, Frano Schick i Ivo Birimiša.
Kontekst današnjice: Hrvatska je i dalje, na neki način, “nevjesta” inozemnih sila. Spomenik na Lovćenu, iako nikada izgrađen, simbolizira fascinaciju stranim autoritetima koja je itekako bila prisutna i među hrvatskom elitom. I danas, kroz brojne aspekte politike i društva, može se vidjeti nastavak te tradicije, gdje se umjesto izgradnje suvereniteta često okrećemo “stranim zaštitnicima”. Ovaj tekst i spomenik kojeg je Franjo Josip trebao dobiti, podsjetnik su koliko su Hrvati nekada, a možda i danas, voljeli biti dio tuđih imperija.
U ovom kontekstu postavlja se ključno pitanje: kako očekivati od društvene elite u Zagrebu da se suprotstavi odlukama visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini, ako te odluke dolaze od Nijemca ili Austrijanca? Povijest nam govori da hrvatska elita stoljećima funkcionira prema obrascu čekanja na odluke koje dolaze s bečkih ili drugih germanskih prijestolja. Hrvati iz Bosne i Hercegovine uzaludno očekuju da se netko u Zagrebu usprotivi nečemu ili nekome koga Zagreb povijesno doživljava kao “prirodnog gospodara”.
Danas, ako bi Beč ili Berlin donijeli odluku da se Vlada i Sabor Republike Hrvatske trebaju ukinuti, a nad Hrvatskom bi upravljala nekakva “udruga građana” iz Beča ili Berlina, teško je zamisliti pokret otpora u Hrvatskoj koji bi stao na branik suvereniteta.
To je posljedica duboko ukorijenjenog nedostatka državničke svijesti. Zagreb je inferioran svakom centru moći i svakom nacionalnom pokretu, čak i bošnjačkom, osim srpskom. Kojem se kao po pavlovljevom refleksu postavlja kao superiorni nadglednik. Sve po volji Beča,
Zagreb, grad koji povijesno djeluje kao grofovija, prijestolnica nižeg plemstva, očito se nikada nije uspio emancipirati izvan krugova stranog utjecaja. U neku ruku, on ostaje simbol izdaje slavenskih interesa južno od Bleiburga, što se reflektira i na današnji politički kontekst, gdje se na svaki germanski autoritet gleda sa suzdržanom poslušnošću, bez ozbiljne težnje za stvaranjem vlastite suverene politike.
Namjerno spominjemo Bleiburg tu ključnu točku na kojoj današnje hrvatstvo pljuje po komunizmu Josipa Broza, neki čak taj zločin pokušavaju pripisati Srbima iako je na čelu streljačkog voda Hrvat, a nitko u Hrvatskoj danas nema, niti smije biti tko će javno reći sljedeću rečenicu: Austrija je (preko UK diplomata) izručila sve te ljude na klanje Titu, kako bi sačuvala Korušku od aneksije i pripajanja Sloveniji.
Čak i kad bi ta rečenica, povijesno istinita, neupitna i logičnoa i ušla u svijest naših ljudi, količina ogorčenosti prema Austriji ostala bi na nuli. Grofovija jednostavno voli Bečko Novo Mesto baš onoliko koliko sarajevske političke poturice vole predgrađa Istnabula.
wpDiscuz
