Samo sam radio svoj posao, spašavanja i pružanja prve pomoći za sve one naše junake i vitezove kojima je moja, odnosno naša pomoć bila potrebna – kazuje nam dr. Ivo Milinović, liječnik, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije i nekadašnji šef Saniteta Četvrte gardijske brigade.
Ovaj samozatajni splitski liječnik koji godinama radi u makarskoj bolnici “Biokovka” i u splitskoj Poliklinici za osobe sa smetnjama u razvoju, najbolje godine svoga života, od svoje 27. godine pa do kraja Domovinskog rata, svoj rad, znanje i želju za pomoć, stavio je na raspolaganje Četvrtoj gardijskoj brigadi i svim njezinim pripadnicima. U rat je kao dragovoljac krenuo odmah nakon završenog staža u KBC-u Split, u veljači 1992. godine.
– Prije negoli sam došao u Četvrtu gardijsku brigadu bio sam u 141. brigadi, a nakon toga u 3. bojni Četvrte brigade, od 1992. do listopada 1997. godine. Posao kao posao. Istini za volju, malo je neobičnije biti liječnik u ratnim nego u mirnodopskim okolnostima. Osnovna razlika je u tome što u bolnicu nama liječnicima u pravilu dolaze nepoznati ljudi, koje prije nikada niste vidjeli. Dok u ratnim okolnostima koje su vladale u to doba u Hrvatskoj, mi smo liječili, odnosno pokušavali i najčešće uspijevali spasiti i pomoći našim prijateljima, suborcima, s kojima smo svaki dan bili u kontaktu na bojnom polju. S njima smo jeli, pili, radovali se, smijali i plakali, odnosno proživljavali sve ono što je u to ratno vrijeme, nažalost, bilo normalno. I to je bila otegotna okolnost, jer najteže je spašavati nekog “svog” – kazuje dr. Milinović.
Bilo je i sreće
U Domovinskom ratu dr. Milinović je proživio i preživio svašta. Kako kaže, danas se teško prisjetiti neke akcije koja je bila specifična ili teža od neke druge.
– Sve su te akcije izvlačenja ranjenika i njihova spašavanja jednako teške. Idete na prve linije fronte, najčešće samo s nosilima, i morate odatle izvući ljude koji su teško ozlijeđeni. Meci fijuču, neprijatelj samo čeka da ti naudi, a mi moramo biti mirni, koncentrirani na ono što radimo. Sjećam se kada smo u akciji deblokade Dubrovnika 1992. godine izvlačili naše ranjene suborce, i to s iznimno nepristupačnog terena, odakle smo ih na nosilima, a ponekad i na rukama, morali “prebaciti” do ceste i odatle vozilima, kamionima, do dubrovačke bolnice.
Pa onda isti “film” u akciji “Maslenica”, koja je bila prva velika akcija HV-a. No, moram istaknuti da smo imali tu sreću da smo sve naše ranjene vitezove zbrinuli i velikoj većini njih spasili i živote – govori dr. Milinović.
Najčešće se radilo o teškim eksplozivnim ozljedama koje su zahvaćale cijelo tijelo.
– Specifičnost tih naših spašavanja leži u tome što mi nismo čekali da nam netko ranjenike dovede s prve linije fronte. Mi smo išli po njih i uzimali ih i odvozili ili u OB Dubrovnik, Zadar ili Šibenik.
Svaka akcija izvlačenja ranjenika je opasna jer dolazimo na područje vojnog djelovanja i nikada ne znate što se može dogoditi. Neprijatelj nije prestajao s paljbom ni kada smo dolazili po svoje ranjene. Sjećam se da smo 1992. godine u jednoj akciji imali takvu konfiguraciju terena, s kojeg smo spašavali naše ranjene, da smo jednog od njih s mjesta gdje je bio ranjen izvlačili od 18 sati, a u bolnicu smo ga uspjeli dovesti tek ujutro oko 6 sati. Cijelu noć, preko izrazito nepristupačnog terena, kretali smo se kako bismo ga izvukli – kazuje dr. Milinović.
Povratak u normalu
Naš sugovornik kaže da su liječnici i medicinski tehničari imali sreću što su svi pripadnici Četvrte gardijske brigade bili iznimno dobro obučeni u pružanju hitne pomoći.
– Oni bi do našeg dolaska već odradili dio posla, a mi, kad bismo došli na mjesto ranjavanja, morali bismo odraditi zaustavljanje krvarenja, uspostavu venskog puta, dali bismo im tekućinu… Što su godine rata prolazile i što su ratna događanja bivala sve dramatičnija, tako je i naše iskustvo raslo. Toliko smo se bili izvještili da smo krajem rata, u suradnji s posadama helikoptera HRZ-a, odrađivali veliki posao na terenu i uz pomoć njih izvlačili naše ranjene – govori dr. Milinović.
Nakon rata trebalo se vratiti normalnom životu, što, nažalost, za mnoge hrvatske bojovnike nije bilo nimalo lako.
– Najvažnije je da čovjek radi, da ima zanimaciju, tako da može odagnati svoje misli. Ja sam se jedva čekao vratiti normalnom životu, jer sam u ratu svega i svačega vidio i, vjerujte mi, nije to lako podnijeti. Odmah 1997. godine upisao sam specijalizaciju iz fizikalne medicine, koju sam završio 2001. godine, te sam se na taj način vratio normalnom životu – kaže naš sugovornik.
Upitali smo dr. Milinovića “proganjaju” li ga sjećanja iz rata.
– Pa i ne baš. Naravno, prisjetim se nekih događaja pa ih ispričam kroz neku anegdotu, ali da sad intenzivno mislim o tom dijelu svoga života, to ne mogu reći. Imam posao, obitelj i to su sada najvažnije stvari u mom životu – kazuje dr. Milinović.
Nije lako bilo biti liječnik u Četvrtoj brigadi.
– Istina, bili smo takva postrojba da su svi željeli biti junaci, heroji, biti prvi, pobijediti neprijatelja. I kada imate tako neustrašive mladiće i djevojke, onda morate imati i veliki broj ozlijeđenih. Nije problem pomoć pružiti jednom vojniku, ali kada ih istodobno imate 60 ili 70, što se nama znalo događati, onda je to ogroman posao. Na kraju rata je Sanitet imao deset liječnika, 33 medicinska tehničara, 15 vozila – govori dr. Milinović.
Spašavanje Virovitičana
Naš se sugovornik prisjeća ratnih djelovanja pokraj Bosanskog Grahova 1995. godine, dva dana pred “Oluju”.
– Tada smo pozvali helikopter HRZ-a da nam dođe izvući jednog našeg ranjenika iz Četvrte gardijske brigade. No, nažalost, on je preminuo, ali su baš nekako u to vrijeme stradali pripadnici jedne druge hrvatske brigade, 40-ak Virovitičana. Da bismo njih izvukli, pozvali smo dva helikoptera HRZ-a, izvukli ih i prevezli u KBC Split. To je za splitsku bolnicu u to doba bio šok, od tolikog broja ranjenih u isto vrijeme, pa su pozivali liječnike i medicinske sestre od kuća da dođu raditi. Koliko smo na terenu bili dobro uigrani s pripadnicima HRZ-a, najbolje govori podatak da su Virovitičani sat vremena od ranjavanja bili u KBC-u Split – prisjeća se dr. Milinović.
Ivo Milinović bio je i u akciji kada je poginuo legendarni general Andrija Matijaš Pauk.
– Radilo se o briljantnoj vojnoj akciji u kojoj je, nažalost, poginuo general Matijaš i on je bio jedini poginuli u toj akciji. Imali smo 60-ak ranjenih. Osobno sam preuzeo tijelo generala Matijaša u selu Baraču, odakle smo ga prevezli u Šipovo, a zatim u Split. Svima nama koji smo bili u toj akcji Matijaševa smrt se urezala u pamćenje, jer se radilo o velikom čovjeku, vojskovođi i ratniku, koji je uvijek bio prvi kada je trebalo krenuti u akciju. Ničega se taj čovjek nije bojao, a takvi su bili i njegovi suborci – kaže dr. Milinović.
Život na bojištu: Bilo je i radosti i tuge, ali straha ne!
Je li bilo straha dok je izvlačio ranjene pripadnike HV-a?
– Nije me bilo strah, negdje se strah skrio. Bilo je samo puno adrenalina i želje da pomognem tim ljudima koji su branili domovinu. Kad čovjek nešto radi, i to kad još radi s ljubavlju, ničega ga nije strah.
Eto, ja sam svoj posao naučio raditi u specifičnim okolnostima. Jednom prilikom sam na terenu bio 56 dana, a drugi put 45 dana. Trebalo je to izdržati, ostati pribran u tim specifičnim uvjetima života i rada.
Nije se tu radilo o medicini, prije bih rekao da se radilo o snalaženju, kako što prije te ranjene ljude izvući s tih nepristupačnih terena, noseći ih često i na rukama, nosilima, vozeći ih u automobilima ili gliserima, helikopterima, oklopnim vozilima…
Nema prijevoznog sredstva kojim nismo izvlačili te ljude. Bilo je puno tuge, zbog naših preminulih suboraca, ali i radosti i sreće kad bismo nekome spasili život. A, priznat ćete, nema ništa ljepše u životu nego nekome pomoći kada mu je najteže i najpotrebnije.
wpDiscuz
