Godina je 1876. Ratna bura prolazi kroz hercegovačke planine, a narodni otpor tek se zahuktava. Jedan ustanak je propao, ali onaj pravi tek slijedi. Uskoro će se na hercegovačkom kamenu, rame uz rame sa Srbima, dići i Hrvati. Među njima, pod vodstvom najvažnijeg Hrvata modernoga doba, Don Ivana Musića – svećenika, vođe i stratega, koji će svojim hrabrim potezima ubrzati rušenje Osmanlijskog carstva na ovim prostorima.
Musić, vojskovođa gladnih i obespravljenih koji je znao da sloboda dolazi samo kroz krv i borbu, bio je čovjek vizije i čvrstih principa. Njegova odlučnost i hrabrost učinile su ga herojem ne samo u narodaHrvata, već i šireg slavenskog pokreta. O njemu , Mihajlu i Merkusovoj pisali su slovenski, češki, slovački i srpski pisci. Bio je van vremenska pojava i do danas nakon njega niti jedan Hrvat nije doživio toliku svjetsku slavu i bio spominjan u medijima u svim kontinentima tadašnjeg svijeta. Prevedno na današnje stanje Musić bi bio udarna vijest na svim svjetskim dnevnicima.
Kako je zaboravljen i što smo mi to sebi dopustili? To pitanje pak traži novi tekst i drugačiju elaboraciju. Ovaj se bavi samo prisjećanjem na jedan trenutak pred dane kad će puknuti i Nevesinjska i čapljinska puška.
No, priča o ovom vremenu nije ispisana samo mačevima i puškama. Ona je također ispričana kroz složene političke igre koje se odvijaju izvan bojišnice, u srcu europskih metropola.
Dok Musić okuplja i obučava borbi hrvatske snage u Hercegovini, u Trstu se okupljaju ključni akteri ovog pokreta – vojvoda Mihajlo Ljubibratić i jedna od najneobičnijih figura toga doba, gospodična Jeanne Merkus, Nizozemka i gorljiva zagovornica slavenske borbe. Mihajlo Ljubibratić, hercegovački vojvoda i vođa ustaničkih snaga, poznat po svojoj hrabrosti i mudrosti, bio je ne samo vojnik već i diplomat, čovjek koji je znao da pobjeda ne dolazi samo na bojištu, već i za stolovima moćnika.
Merkusova,ili kako ju naši pradjedovi zvaše “Gospa iz Nizozemske,” bila je nevjerojatna figura – žena koja je, protiv svih društvenih normi tog vremena, odlučila podržati slavenski narod u njihovoj borbi za slobodu. Jahala je u borbi na konju i sjekla Osmanlije. Postala je svakome mila i svakome uzor. Sve ovo događa se dok u Europi još nema niti jedne jedine naznake feminizma. A kamo li žena koje predvode dvije nacionalne vojske u revoluciji za dostojanstvo i slobodu.
Njena prisutnost u Sinju i Splitu, par dana prije Trsta, bila je simbolična i agitpropovska – hrabrost i solidarnost žene koja nije samo promatrala borbu sa strane, već je aktivno sudjelovala u njoj. Mihajlo je znao što se o njoj priča i da će gdje god proće za njom u ustanak krenuti nove desetine mladića. I pokoja i djevojka. Merkusova je doista Mati Slobode naše Hercegovine. Žena kojoj ni spomenika nismo digli niti za nju tko zna tko je zapravo ona.
Zajedno su obilazili Dalmaciju, Sinj i Split, potičući narod na ustanak, ali i osiguravajući međunarodnu podršku za slavensku stvar.
U Trstu, gdje se njihova borba prelijeva u političku arenu, Ljubibratić i Merkusova pronalaze saveznike među tršćanskim i slovenskim intelektualcima.
Dolazak Mihajla Ljubibratića u grad priređen je kao simbolično okupljanje snaga – kako bi se još jednom pokazala odlučnost i nepokolebljivost u borbi protiv Osmanlija.
Njihov boravak u Trstu nije samo politički, već i diplomatski potez, u kojem su dobili podršku i priznanje iz cijele Europe.
Članak iz “Naše Sloge”, lista koji se tada tiskao u Trstu, pisan je tipičnim stilom toga doba – formalno, s dubokim poštovanjem prema vođama i idejama slobode. Novine su u to vrijeme bile ne samo izvor informacija već i oružje u borbi za slobodu – pisale su se s ciljem da podignu moral, potaknu na borbu i ukažu na važnost slavenskog jedinstva.
“Naša Sloga” bila je glas svih onih koji su vjerovali u slobodu – izlazila je u Trstu, centru intelektualnog i kulturnog života Hrvata i Slovenaca, i bila je srce slavenskog preporoda.
Ovaj članak je samo djelić te borbe – napisano je na način koji bi podigao moral svakome tko ga pročita, ukazujući na nepokolebljivu odlučnost hercegovačkih boraca, ali i potporu koja dolazi iz inozemstva.
Vidjet ćete , dragi čitatelji, kako i na koji način se slava prenosila u to doba i kako talijanska i slovenska inteligencija dočekuju jednog Hercegovca i jednu revolucionarku, hercegovsku Gospu od Nizozemske.
Čim je Beč pročitao ovaj članak, odnosno ranije članke u kojima se opisivalo potanko oduševljenje Splićana i Sinjana na dolazak ljudi novog vremena, Beč je izdao tjeralicu za Lhjubibratićem. Do kraja je Beč pomagao Turcima a kad smo ih pobijedili Tursku čupaju iz ppolitičke smrti i potom pripremaju aneksiju BIH. Sve suprotno međunarodnom pravu.
Onda dobiju metak u čelo prestolonasljednika, jer su okupatori i tirani na tuđoj zemlji a potom kreću u prvi kasnije i u drugi svjetski rat i oba izgube. (Nemojte nam samo reći da niste znali da je Hitler iz Linza, iz grada gdje upravo u ovom članku privode Ljubibratića)
Beču nisu bila dovoljna dva poraza te se 1995 dao u ponovno anektiranje BIH putem visokih predstavnika i gaženja po međunarodnom pravu. Ako smo dva puta propustili priliku spaliti ga, treći put nećemo, Doista žrtve naših djedova od Luke Jukića, preko Gavrila do Mihajla i Don Ivana, vape za pravdom
A Gospa od Nizozemske i naša princeza s ponosom gleda na naše prosvjetljenje i konačnu spoznaju istine o nama samima.
Uživajte u članku! Vraćamo vas gotovo 150 godina unatrag…
Ljubićbrićevo putovanje.
Hercegovački vojvoda, Miće Ljubibratić, što su ga ono na tursko-austrijskog medji bili uhvatili austrijski vojnici, kao što smo već posljednji put javili, zavučen je u austrijski grad Linc, određen od ministarstva za njegovo podmoršno stanovanje.
Već smo zadnji put rekli, kako je bio sjajno dočekan u Sinju, a sad možemo dodati, da mu je isto onako sjajan doček bio spremljen, kud je god prošao kroz Dalmaciju.
Ovaj put da je na velika radost narodnjaka i sam Špljet pokazao, da se još ipak nije iznjeverio svojoj slavenskoj krvi, jer gdje se je za drugih prigoda pozdravljalo obično talijanski, da se ovaj put vojvodi Ljubibratiću vikalo:
“Živio vojvoda Hercegovački! Živila slobodna Hercegovina! Van s Turci! Živili boritelji!” itd.
Ljubibratić je odzdravljao i zahvaljivao svim to u našem to na talijanskom jeziku.
Tu su od strane prvih dalmatinskih gospodah dobile gospodjica Merkus i vojvodinja više prekrasnih vijenaca cvijeća. Odtud poslije kratke stanke bude vojvoda Ljubibratić odveden, dakako uvijek pod stražom, željezničkim vlakom na Brežinu, kamo su ga malo za tim drugim vlakom slijedili i njegovi drugovi.
Na večer po velikoj buri i veoma grdu vremenu odpeljaše se iz Trsta na Brežinu dvije deputacije, slovenska naime i talijanska, da ga tu pozdrave.
Slovenska deputacija u kojoj bijahu g. Nabergoj, Zvanut, Dolinar, Leban, Gorjap i Žitko, ponese sobom dva krasna lovor-vijenca sa narodnimi trakovi, te predade jednoga Ljubibratiću, a dragoga gospodjici Merkusevi.
G. Zvanut pozdravi vojvodu Ljubibratića sljedećim riječima:
“Slavni vojvodo! Izvolite primiti ovu malenu uspomenu u znak vrucé sućutnosti, što goje za Vas tršćanski Slovenci radi Vašega ponosa kod oslobođenja uboge Raje.”
Na te riječi Ljubibratić veoma ganut uze vijenac s napisom na trakovima:
“Slavnemu boritelju za slobodu Raje tršćanski Slovenci!” te reče: “Lijepo zahvaljujem za lijepu uspomenu tršćanskih Slovenaca i za vruću sućutnost, što goje za mene i za ubogu Raju.”
G. Dolinar pak izruci gospodjici Merkusevi vijenac s napisom:
“Slavnoj junakinji gospodjici Merkusevi boriteljici za krst i slobodu zlato tršćanski Slovenci, s besjedama: “Izvolite primiti, slavna junakinjo, koja ste kao ženska tim više vrijedna začuđenja, da ste se borila za slobodu uboge Raje, malenu uspomenu Vaših gostitelja, tršćanskih Slovenaca, koji Vas prate najtoplijim sućutjem.”
Gospodjica, zahvaljujući se, reče:
“Izjavite moju srdačnu zahvalnost svim tršćanskim Slovenicima za toplo sućutje, što ga imate za oslobođenje Raje, koja će, ako Bog da, biti do skora slobodna; zahvaljujem se srdačno za lijepu uspomenu, koja mi jest i ostane uvijek porakom dobrohotnosti tršćanskih Slovenaca.”
Na Brežini bude očitovano vojvodi Ljubibratiću, da je zapovjeđeno, odvesti ga u Linc. Tome se je Ljubibratić uzprotivio, rekavši, da je on državljanin srbski, pak da hoće u svoju domovinu, a oružnikom i redarstvenim zastupnikom da je na volji, pratiti ga do medje.
Ali mu to nije ništa pomoglo, jer je bio silomice strpan u vlak i odvučen na određeno mu mjesto, i to stotinu dana osam sati poslje dugih pregovaranja i telegrapiranja u Trst i Beč.
Tu se Ljubibratić rastao i sa svojim drugovima, naime s grofom Faellom i Cesariem, koja su se odpeljala talijanskim vlakom na talijansku granicu u Kormons, i sa vitezom Petrovićem, koji je odjario u Zagreb.
Gospodjica Merkus proprati vojvodu i vojvodinju do Linca, a odande krene put Biograda, gdje se sad nalazi, najbrže da izposluje od srbske vlade, da u ime međunarodnoga prava zaiste Ljubibratića od Austrije.
Nu dosad se ne čuje, da li je Srbija što učinila u to ime, ili nije.
I eto tako je sad Ljubibratić nemoguće vojevati za oslobođenje svoje braće, koji su u njemu izgubili posrednika između istoka i zapada.
Ljudi, koji su ga čuli i vidili, kažu, da je čovjek u svojih najboljih godinah, uzor muške krasote i pravi junak, izobrazan i razgovoran, osim svojega, u više dragih jezika, a naime u talijanskom, francuskom i njemačkom. I za vojvodinju kažu da mu je u svemu slika i prilika.
A gospodjica Merkus da je malena ali krupna, kromanjasna i veoma vatrenih očiju, a odjevena na hercegovačku.
Naposljedku da su i Ljubibratić i sva njegova pratnja tvrdo osvjedočeni, da će se Krsćani ipak osloboditi, jer da Turčinu nema pomoći, pa što se god radilo da se spasi.
Dobrodošlica Žani Merkusovoj je pjesma kojom je dočekana u Beogradu
Djevojko dična
Jovanko naša, ne Orleanska
Al’ ona ista, Anđeo čist
Imena tvoga, povesti naše
Slavu će nositi najsjajniji list
A roda jednog oslobođenoga
Blagorodnosti čućeš usklike:
Slava ti! Slava! Bajrone naš!
Đura Jakšić
Bajron (Byron) se odnosi na lorda Georgea Gordona Byrona, jednog od najpoznatijih engleskih romantičarskih pjesnika iz 19. stoljeća. Byron je bio poznat po svojoj strastvenoj poeziji, avanturističkom životu i buntovničkom duhu, a njegovo ime često se koristilo kao sinonim za heroizam, slobodu i umjetničku neovisnost.
U kontekstu pjesme “Bajron” simbolizira nekoga tko je izuzetno hrabar, inspirativan, i borac za slobodu, slično onome što je Byron predstavljao u književnosti i kroz svoj životni aktivizam.
Austrija u ovo doba potiče Našu Slogu i sveslavensku ideju ujedinjenja, tzv. Ilirski pokret, no kada su shvatili da Srbi među Slavenima uživaju sve veću popularnost, posebno nakon ovog ustanka i pobjeda Petra Karađorđevića, Austrija se u tom trenutku odlučuje na salto mortale. Zabranjuje Ilirski pokret smatrajući da je sveslavenska kraljevina opasnost za Austriju ako ta kraljevina neće biti potčinjena Beču. Preduvjet potpore Austrije ujedinjenju Slavena bio je da glavnu riječ vode njihovi podanici u Zagrebu i Ljubljani. To su oni baruni i banovi koji su prodavali hrvatski suverenitet za pokoji groš, oni na koje je revolucionar Luka Jukić iz Odžaka vršio atentate.
Austrija će uložiti silne novce od tada do danas kako bi posijala mržnju među Srbima i Hrvatima, a još više da se imena Musićevo, Mihajlovo i Žanino izbrišu iz narodnog sjećanja naših naroda.
Isto tako, nakon aneksije BiH, koja je po svemu bila protupravna, Austrija će naložiti da se ima osiromašiti onaj kraj koji je uspio srušiti Osmanlije – Hercegovina. Tako je i ideja Republike Hercegovine, odnosno Kneževine s glavnim gradom Dubrovnikom, te Ustav Hercegovine, koji su Musić i Ljubibratić već bili napisali, pala u drugi plan i prekrivena propisanim zaboravom.
Danas od Trebinja do Livna nećete naći 10 mladih Hrvatica i Srba koji će vam pozitivno odgovoriti na pitanje znaju li tko su bili Musić Mihajlo i Merkusova. Gotovo fascinantna činjenica. Troje ljudi koji su se našli i koji su bili potpisali ugovor do smrti da nema nazad sve dok se 400 godina dugo ropstvo ne sruši. Troje ljudi kojima dugujemo sve što mi danas jesmo, potpuno su zaboravljeni i kod Srba i kod Hrvata. No zato se pamti cara Franju, njegovog sina i princezu Mercedes. Doista, proklet smo narod.
To isto je vidio i Musić, kada je spazio svoje Ljubušane kako klanjaju pred novim gospodarom, a tek što su jednog dana slobode nadisali nakon 400 godina turskog ropstva. Razočaran i obeshrabren tom spoznajom, odbija carevo ordenje, skida sa sebe sveti habet i odlazi umrijeti u Srbiju. Taj detalj prkosa i odlazak u Srbiju Austrija će kasnije koristiti da ga predstavi kao srpskog igrača. A posvema je jasno da se radi o činu ponosnog čovjeka koji ne pristaje živjeti ponovno u Hercegovini kao nečiji pokorni sluga.
Ovaj članak koji smo našli i dijelimo s vama trebao bi biti u svakoj srednjoj školi naše Hercegovine da mi jesmo to što tvrdimo – unuci svojih didova, da smo ponosni kako tvrdimo na ono što jesmo i što smo prošli. Naši djedovi koji su masovno davali živote 1878. da bi mi danas mogli biti slobodni umrli bi od stida kada bi znali da mi i naš narod o toj godini baš ništa ne znamo. Umrli bi od prokletstva spoznaje.
wpDiscuz
