Published On: Thu, Jan 16th, 2020

SNAGA JE U TEBI Nevjerojatna životna priča hrvatskog kralja triatlona; umjesto jako dobro plaćenog posla odlučio se za potpuno drukčiji put

Andrej Vištica, uporni Hercegovac iz Ljubuškog, dokazao je kako je u sportu nemoguće zapravo moguće. Kao student na Fakultetu elektrotehnike i računarstva zaljubio se triatlon, jedan od najzahtjevnijih sportova. Iako je godinama paralelno radio u uredu i naporno trenirao, danas se tim sportom bavi profesionalno i slovi kao hrvatski kralj triatlona

Jednoga dana životna priča i put do uspjeha 36-godišnjeg Andreja Vištice, u zahtjevnom i teškom sportu kao što je triatlon, možda će poslužiti kao podloga za filmski scenarij. Od studenta koji se pasivno bavio sportom u nekoliko godina stasiti Hercegovac Vištica (rođen 31. svibnja 1983.) uspio je doći do statusa jednog od najboljih triatlonaca u regiji i jednog od rijetkih koji lakoćom svladava Ironman, dužinski triatlon koji podrazumijeva utrku na 3.8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42.195 km trčanja (maraton), piše tportal.hr

Triatlon je u Hrvata još uvijek prilično egzotičan sport. Kako biste opisali sport kojim se bavite i ljude koji se njime bave? Što je potrebno za uspjeh u triatlonu?

‘Ja bi rekao da triatlon i kod nas pomalo izlazi iz egzotike. S porastom interesa i broja natjecatelja i oni koji nisu direktno uključeni najčešće znaju o čemu je riječ kad se spomene triatlon. Odavno me nitko nije upitao gdje držim pušku? Šalu na stranu, zadnjih nekoliko godina događa se eksplozija populacije koja se bavi sportovima izdržljivosti, primarno trčanjem, ali i biciklom, nešto manje i plivanjem. Većina se tih sportaša u nekom trenutku odluče za korak dalje i to je uglavnom triatlon. Pogledajte npr. koliko smo utrka imali u Hrvatskoj prije pet godina, a koliko ih imamo danas. Triatlon, a pogotovo njegove duže discipline je sport gdje uspijevaju disciplinirani i uporni. Talent također igra ulogu, ali bez upornosti i discipline ne znači ništa. Jednom sam čitao intervju s čovjekom koji je završio svoj prvi Ironman i on je to sjajno opisao u dvije riječi – fanatična predanost. Također, sjajna je kampanja utrke Norseman, jedne od najtežih ako ne i najteže triatlon utrke na svijetu, koja jednostavno kaže svima koji dođu na homepage – vi ste ovdje zalutali, ovo nije za vas . Svejedno, svake godine imaju lutriju koja košta desetak eura i ako imate sreće izvući će vas kao jednog od natjecatelja (tek ćete onda platiti punu kotizaciju) koji će se preko 10 sati patiti plivajući 3,8 km u 10 stupnjeva hladnom moru, a zatim voziti i trčati po najstrmijim i najvišim brdima norveških fjordova. Neki triatlonci pokušavaju i 7-8 godina zaredom osigurati sebi mjesto među odabranim društvom.’

Što biste preporučili budućim triatloncima? Kad je pravo vrijeme za start i postoji li trenutak u kojem je prekasno početi?

‘Pravo vrijeme za start je danas, ako ne i jučer. Moj osnovni savjet je da se oslobodite straha i da pokušate. Ja sam isto, prije nego sam počeo, imao krivu predodžbu da se tim sportom bave samo profesionalci ili bivši profesionalci, te da ću se osramotiti. Međutim, realnost je daleko od toga. Profesionalci čine samo mali broj ukupnog broja natjecatelja, a okruženje u kojem ćete se naći je izrazito poticajno. Nitko vam se neće rugati, nego ako vidi da se mučite bit će tu da vas ohrabri i pomogne.’

No, među profesionalcima sigurno nije lako uspjeti ako se s ovim sportom ne počnete baviti ozbiljno još za vrijeme školovanja?

‘Ako govorimo o profesionalnoj strani sporta, onda postoji trenutak u kojem je prekasno početi da bi dostigli neku vrhunsku razinu. Ja sam jedan od onih što su počeli jako kasno, s 23 godine i bez značajnije pozadine u nekom drugom sportu, a ipak sam dogurao do profesionalnih voda. No kao i u svakom sportu dobro je početi što ranije. Neovisno o tome, kao i kod maratona, možete se natjecati bez nekih posljedica za zdravlje (dapače pomoći će vam da budete još zdraviji) i do 70-ih godina života. Većina amatera uđe u priču u 30-ima kad osjete da nezdravi životni stil i višak kilograma utječe na njihovo psihofizičko zdravlje. Nakon što se dovedu u formu onda je kasno, ljubav je konzumirana i nema nazad.’

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: NN

Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo? Jeste li se oduvijek bavili nekim sportom?

‘Sport me uvijek zanimao, ali nisam se nikad ozbiljnije bavio nekim sportom. U osnovnoj školi sam trenirao nogomet i tenis, ali to je bilo na amaterskoj razini, 2-3 treninga tjedno. Tijekom faksa imao sam nešto slobodnog vremena, naletio sam na triatlon i zaljubio se. Tada sam zapravo prvi put u životu počeo nešto zaista ozbiljno trenirati.’

Studirali ste na vrlo zahtjevnom Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER). Kako su izgledali Vaši studentski dani i jeste li već tad živjeli zdrav život kakav priliči vrhunskom sportašu ili ste si ipak ponekad dali oduška?

‘FER sam završio u roku, a taj period mi je po načinu života bio najudaljeniji od zdravog načina života. Izlasci su tada bili na prvom mjestu, a vjerojatno sam i diplomirao u roku jer nisam htio dopustiti da izlasci pate. Dok god su se ispiti polagali, roditelje nije bilo briga koliko puta tjedno idem vani i do kad ostajem. I za vrijeme ispitnih rokova izlazilo se tri puta tjedno, ali imao sam sreću da sam bio u ekipi koja bi se ujutro nakon izlaska zaključala u učionicu. Dobro, možda ne baš jutro, ali barem popodne.’

Kako ste kao redovni student na FER-u završili u tako teškom sportu kao što je triatlon? Što ste o tom sportu znali prije i jeste li ranije trenirali neku od tri discipline koje triatlon objedinjuje?

‘Pred kraj treće godine fakulteta dogodila se neka promjena u glavi. Naglo mi se vratila ljubav prema sportu. Na proljeće sam eksperimentirao s nekoliko sportova, a onda sam tražeći članke o trčanju naišao na triatlon i taj sport me zaintrigirao. U tom trenutku o tom sportu sam znao jako malo. Sjetio sam se samo da sam pet godina ranije gledao triatlonsku utrku na Olimpijskim Igrama u Sidneyju i da mi se činilo da su oni koji treniraju taj sport vjerojatno najspremniji ljudi na planeti. Odlučio sam pokušati, a nisam ni slutio gdje će me za 10-ak godina ta odluka dovesti.’

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: Comiza Daniel

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: NN

Kako izgleda prosječan dan jednog triatlonca? Koliko dnevno vremena provodite trenirajući? Postoje li dani kad Vam se jednostavno ne da i kako nadilazite taj manjak motivacije?

‘Treniram 2-3 puta dnevno i ako dodamo vrijeme koje ode na presvlačenje, tuširanje, put do bazena i sl., moglo bi se reći da imam normalno osmosatno radno vrijeme. S tim da nemam vikenda. U jakim tjednima imam 30-35 sati treninga tjedno (u ove brojke se ne računa presvlačenje, tuširanje i sl.). Na godišnjoj razini imam oko 1000 kilometara plivanja, 20.000 kilometara bicikla i 3-4.000 kilometara trčanja. Manjak motivacije je nešto što se često javlja. Osim u periodima odmora pred utrke, razina umora je gotovo uvijek dosta visoka. Često bi najradije ostao u krevetu, pogotovo kad uz to dogodi dan s kišom, burom ili snijegom. Međutim, naučio sam da su upravo ti dani oni iz kojih crpiš mentalnu snagu za vrijeme utrke. Kad dođe kriza na utrci sjetiš se što si sve prošao na treninzima i to ti da snagu da nastaviš dalje.’

Koja vam od triatlonskih disciplina odgovara najviše, a koja najmanje?

‘Najviše volim biciklizam jer na biciklu uspiješ istražiti najviše teritorija i samim time vidjeti najviše prirodnih ljepota. To pogotovo dođe do izražaja kad dođem u kraj gdje prije nisam bio. S druge strane plivanje mi najmanje odgovara. Plivačka tehnika se usvaja u ranoj dobi i tko je ne usvoji kao dijete ili u najmanju ruku tinejdžer, kasnije to jako teško ide. Ali ne predajem se, i u svojoj 36. godini tražim načine kako skinuti još koju sekundu i svaka od tih sekunda me veseli. No, zanimljivo je da sam najbolji u trčanju i sve svoje najbolje pozicije na Ironman utrkama osvojio sam upravo na zadnjoj disciplini – maratonu gdje većina natjecatelja klone i tu se uspijem često i s desetog mjesta nakon bicikla dovesti blizu postolja.’

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: promo

Kakav je status triatlona u Hrvatskoj? S kakvim se izazovima triatlonci susreću?

‘Status triatlona je sve bolji. Kad sam počinjao sve sam triatlonce u zemlji znao poimence, a sad je to već postalo nepojmljivo. Očekujem da pravi bum tek dolazi. Trčanje se naglo populariziralo u zadnjih 5-6 godina i dobar dio tih novopečenih trkača će u potrazi za novim izazovom završiti u triatlonu. Kao i u svakom sportu u Hrvatskoj sustav je slab ili gotovo ne postoji te ste jako oslonjeni na vrlo ograničene resurse poput bazena, profesionalnih centara za sportaše i slično te primarno samo na sebe, svoju volju i dobre ljude i sponzore koji vam pomažu da dostignete svoje ciljeve. Za primjer Jan Frodeno, višestruki prvak svijeta u Ironmanu, u svojoj je zemlji, Njemačkoj, proglašen 2015. sportašem godine i osvojio nagradu koju su prije njega osvajali velikani kao što su Dirk Nowitzki, Michael Schumacher, Steffi Graf i drugi. I to jasno pokazuje kolika je vrijednost triatlona u razvijenim zemljama. Nadam se i želim vjerovati da će se i kod nas jedan sustavan i temeljit pristup pokazati dobitnim i da nećemo stvarati nove Vlašiće i Kosteliće primarno na osnovu njihove volje, odricanja i truda i volje, odricanja i truda njihovih roditelja već da će sustav biti poslože da prepozna vrijednost i uloži u nju. Nogomet je dokaz da je to moguće, no nisu svi sportovi lukrativni poput nogometa te je uloga i subvencioniranje države, Olimpijskog odbora i saveza ključna.’

Usporedite život profesionalnog sportaša i život čovjeka koji radi od svaki dan od devet od pet? Koje su prednosti, a koji nedostaci?

‘S obzirom na to da sam radio i jedno i drugo paralelno teško mi je reći kako izgledaš kad radiš samo jednu od navedenih opcija. Prednost je svakako što sami kreirate svoj dan i, uz pomoć trenera, definirate što ćete taj dan raditi. No, s druge strane to zahtjeva strahovitu disciplinu. Na poslu si možete tu i tamo dozvoliti tzv. lakši dan dok kod sporta svako odgađanje, preskakanje, odugovlačenje dovodi do udaljavanja od ciljeva. Također, svi poroci i stvari koje mi kao ljudi volimo napraviti u sportu vas mogu jako koštati. No i sportom se možete baviti smanjenim intenzitetom, no tada ne možete računati da ćete moći od toga i živjeti. Vjerujem da je tako i s poslom – najuspješniji i najbogatiji nisu do toga došli radom od 9 do 5 – puno se znoja i muke, neprospavanih sati, mora proći da bi se došlo do uspjeha i to uz veliki rizik da jednostavno nećete uspjeti. I tu je velika sličnost profesionalnog sporta i biznisa.’

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: NN

S obzirom na sve što ste nam ispričali pitamo se imate li uopće dovoljno slobodnog vremena? Bavite li se, kad ne plivate, trčite ili biciklirate, primjerice nekim dodatnim sportom?

‘U periodu kad sam radio i trenirao nisam imao vremena za bilo što drugo. Stvari su se znatno promijenile od kad sam prije sedam godina profesionalno ušao u sport. Život mi je sad puno balansiraniji. Nastojim provesti što je moguće više vremena s obitelji, pogotovo sad kad nam je u život stigla mala Tara. U zadnjih godinu dana sam se zarazio šahom, a zanima me i fotografija i video.’

Ima li vrhunski sportaš vremena za privatan život? Kakve su žrtve s te strane potrebne kako bi se održala vrhunska forma i maksimalno odradila sezona?

‘Najveću žrtvu sam radio dok sam kombinirao posao s treningom. Svako jutro bi se ustajao u 5:15 tako da bi u 6:00 bio na bazenu. Direktno s bazena otišao bih na posao, pa onda na drugi trening, večera i spavanje. I tako u krug. I taj krug se vrtio punih sedam godina! U usporedbi s tim periodom ovo sad mi izgleda kao mirovina. Nađe se vremena za privatni život, možda i više nego da imam neki uredski posao. Ali recimo godišnji odmor je rezerviran za listopad i studeni nakon što mi završi natjecateljska sezona. Teško da bi van tog perioda mogao izdvojiti tjedan-dva za obiteljsko putovanje. Osim možda ako je to ukomponirano u put na neku utrku.’

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: NN

Koliki je zapravo tzv. rok trajanja profesionalnog triatlonca i razmišljate li već čime se želite baviti nakon aktivne sportske karijere?

‘Rok trajanja profi triatlonca je nešto duži nego natjecatelja u većini drugih sportova. Pogotovo se to odnosi na Ironman distancu gdje je brzina i eksplozivnost koje godinama prve počnu opadati ne znače puno. Na primjer, Novozelanđanin Cameron Brown je i u svojoj 47-oj godini kompetitivan na svjetskoj razini. Planiram se profesionalno baviti triatlonom dok god to ima smisla, a rekreativno vjerojatno dok sam živ. Nakon što se maknem iz profesionalnih voda posvetit ću se više trenerskom poslu. Moj bivši trener, Brett Sutton, je najuspješniji triatlonski trener u povijesti i on mi je mentor. Trenutno imam 10-ak sportaša koje treniram i često se njihovim uspjesima veselim više nego svojima.’

No, trenutni i primarni cilj je u ovoj sezoni srušiti hrvatski Ironman rekord od 8 sati, 12 minuta i 18 sekundi i to tako da postanem prvi Hrvat Ironman ispod osam sati. Ciljana utrka na kojoj ću to pokušati je u španjolskoj Vitoriji Gasteiz 12. srpnja 2020. te sam u suradnji s tvrtkom Ironcrew koja me prati kroz sportski management pokrenuo projekt Sub8 gdje ćemo kroz sljedećih šest mjeseci i seriju aktivnosti pokušati doći do navedenog cilja ali i približiti triatlon građanima Hrvatske kao životni stil.’

tportal
Izvor: Ostale fotografije / Autor: NN

Koji biste trenutak u svom životu istaknuli kao najvažniji, koji kao najljepši, a koji kao najteži i zašto?

‘Najvažniji je kada sam odlučio napustiti posao i upustiti se u nešto financijski jako rizično. Ali pokazalo se da nema nepremostivih prepreka kad nešto jako voliš. Ili sam možda samo imao sreće. Najljepši nije vezan uz sport i to je rođenje moje kćeri Tare. Složit ćete se da je malo stvari koje mogu tome konkurirati. No, obzirom da se ovaj intervju primarno bavi sportom, a ne natalitetom, pobjeda na Embrunmanu, kultnoj i možda najtežoj utrci na Ironman distanci u svijetu (OK spomenuo sam i Norseman u tom kontekstu, ali tih 10-ak najtežih utrka teško je usporediti i svatko tko završi ijednu od njih ima pravo biti ponosan na svoje ostvarenje). Opet kad pogledam u kontekstu trofeja svakako me obilježila pobjeda na Europskom prvenstvu u dugom triatlonu (Ironman) u Vichyju 2013. godine koja mi je otvorila vrata profesionalnog sporta.

Najteži trenutak je bila večer prije Embrunmana 2014. godine. Bila mi je to prva sezona da sam napustio posao. S o na to bzirom da sam imao više vremena za trening očekivao sam da će se rezultati toga vrlo brzo vidjeti. Međutim do sredine osmog mjeseca nisam ostvario zapaženiji rezultat, a samim time nisam ni nešto puno zaradio. Bio sam član profesionalnog tima koji je također prolazio kroz krizu i bilo je izvjesno da će se na kraju godine ugasiti. Bilo mi je jasno da ću ako na toj utrci ne napravim rezultat, morati nazad u struku. Ni prije ni poslije nisam bio toliko nervozan prije utrke. Od nervoze nisam mogao spavati, a pošto sam mislio da će mi nesanica nepovoljno djelovati na rezultat postao sam još nervozniji. Utrku sam završio na četvrtom mjestu što mi je s obzirom na solidan nagradni fond osiguralo barem još jednu sezonu u sportu. Dva tjedna iza toga sam se vratio u Vichy i uspio još jednom pobijediti tako da mi je nakon toga financijska strana života bila znatno ljepša. Samim time mogao sam se posvetiti onome što stvarno volim punim plućima.’