Petar Malbaša, poznatiji kao “ratnik naoružan kamerom”, vlasnik je nevjerojatnih i povijesno vrijednih video zapisa koje je snimao tijekom Domovinskog rata diljem hrvatskih bojišnica. Ipak, u danima obilježavanja Božića, jednog se s naročitom tugom prisjeća:
“Ova operacija počela je 23. 12. 1994. na Dinari a operaciju je vodio pokojni Andrija Matijaš Pauk. U prostoru su bile postrojbe 9. bojne HOS -a, prvi su probili crtu sa bosanske strane, a 126. sinjska brigada prva je probila crtu sa hrvatske strane početkom mjeseca prosinca. Najveći teret podnijele su 7. brigada Pume i 4. splitska brigada Pauci. Na tom prostoru Livanjskog ratišta ratovali su ratnici i Tigrova, 3. i 5 brigade, 81. virovitičke bojne, Hrvatski zdrug, specijalna policija HB , Pripadnici 1. I 2. brigade HVO -a. Za mene operacija ZIMA 94. je jedna od najtežih operacija u Domovinskom ratu”, započeo je svoju priču Petar Malbaša koji je u nastavku donio svoje najbolnije iskustvo:
“Hrvatski vojnik je ojačao, imali smo sedam gardijskih brigada. Oluja je realno počeka krajem 1994. godine operacijom “Zima ’94”. To je jedna od najtežih akcija kad je pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 cm snijega. Tada vojnici 4 i 7 gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, ali su onda naišli na nešto što ni u snu nisu mogli predvidjeti… Naletjeli su na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit.
Među njima su bili uglavnom liječnici i profesori, dakle intelektualci. Zamislite, oni su im slabo odjeveni, na -20 kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. Među njima je bio jedan mladić, gotovo dijete… U unakrsnoj vatri je poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu. Teško je reći u tom puškaranju i od čijeg su metka pali. Teško je opisati ratni kaos.
A onda taj trenutak… Ja ću ga pamtiti cijeli život. Jedan stariji gospodin među ubijenim civilima nije mogao naći sina i nadao se da je živ. Sutradan smo otišli na vrh Dinare, na to mjesto, i on je našao svoje dijete. Ubijen i smrznut, njegov 23-godišnji Marko ležao je u snijegu. A njegov otac… nije mogao prestati plakati, naricati i proklinjati četnike. Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu posve smrznutu kosu.
Kroz jecaje je govorio: “Marko, sine moj, moje dijete… Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku j..em, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju… Sine moj, gdje si nestao s 23 godine…ovdje…na Dinari”, prisjeća se s teškoćom živi svjedok vremena, Petar Malbaša.
U ovom video zapisu, ratni reporter Malbaša donosi odgovore na pitanja, što se to 1992. godine sa nesrpskim stanovništvom dogodilo u Banja Luci? Pogledajte…
wpDiscuz