Kekinov slučaj, bez obzira na njegov stvarni pravni meritum, u punom je smislu razotkrio operativne mehanizme duboke države u Hrvatskoj. Time nije samo postao simbol političkog progona – postao je dijagnostički alat. On je simptom koji pokazuje kako se “pravna država” koristi kao oružje selektivne represije.
U trenutku kad je saborska rasprava o povjerenju Ivanu Turudiću trebala kulminirati, aparat USKOK-a i PNUSKOK-a, pod njegovim vodstvom, kreće u spektakularno uhićenje supruga saborske zastupnice i jednog od najpoznatijih javnih kritičara HDZ-a. Bez obzira na iznos (manji od 7000 eura), tajming i medijski tretman jasno pokazuju – ovdje nije riječ o kaznenom djelu, nego o signaliziranju moći.
To nije presedan – to je manirizam postdemokratskih sustava, gdje se institucionalna moć koristi ne za izgradnju povjerenja, nego za discipliniranje neistomišljenika. Način na koji je Kekin izveden iz stana, izjave opozicije, ali i komentari poput onih IDS-a i Grmoje, ukazuju da se ne napada samo Kekin – napada se koncept političke alternative.
Ali Tomašević? On nije alternativa. On je proxy.
Kekin se žali da se “koristi za napad na gradonačelnika i zagrebačku gradsku vlast”. Time možda nesvjesno razotkriva i drugo lice iste duboke države – onu nevidljivu, algoritamsku, koja ne hapsi, ali filtrira. Koja ne koristi PNUSKOK, ali koristi meta-podatke i kontrolu narativa.
Jer Tomašević nije izvan sistema – on je woke-liberalna fasada novog tipa vlasti. Njegova vlast ne koristi DORH, ali koristi Zuckerbergov feed, koristi signaliziranje moralne superiornosti i pozicioniranje Možemo! kao protuotrov, a ne simptom.
Turudićev DORH vs. Zuckerbergov algoritam
Ovdje više ne govorimo o klasičnim političkim borbama, nego o sukobu dvaju modela kontrole:
-
DORH/Turudić model: klasična represija, uhićenja, kompromitacija.
-
Možemo!/Tomašević model: algoritamska hegemonija, dekonstrukcija pojmova, kulturna kolonizacija pod krinkom liberalizma.
Kekin je tako između čekića i nakovnja: između duboke države u HDZ-ovskom smislu i duboke mreže u woke-liberalnom smislu. Prva mu hapsi tijelo, druga mu filtrira glas.
Ono što se dogodilo nije ni početak ni kraj – već sudar dviju dubokih država. Jedne koja zloporabi zakone, i druge koja zloporabi osjećaje. U tom sukobu, Kekin se čini kao žrtva, ali i kao nesvjesni eksponent – jer napada Turudića, a brani Tomaševića, ne uviđajući da su obojica dio sustava koji ne priznaje pluralizam, već samo vlastitu viziju kontrole.
wpDiscuz
