Točno na današnji dan, 1992. godine, Bijeljina je postala simbol svega što je išlo naopako u ovom svijetu. Arkan i njegove “Tigrove” nije zanimao nijedan od naših zakona, nijedno naše poštovanje života. I dok su naivne žene iz Bijeljine odlazile u kupovinu, a djeca išla na školu, njihova sudbina bila je već zapečaćena. 02. travnja 1992. godine je dan kada je rat u BiH službeno započeo – s krvavim tragovima “Tigrova” koje je svijet gledao kroz objektive svjetskih fotografa.
I kako to obično biva, upravo taj dan, među ruševinama svega onog što bi trebalo biti ljudsko, na terenu je bio jedan od najcijenjenijih svjetskih fotografa, Ron Haviv. On je, na nesreću, naišao na najgore, na zločin kojeg ni najveći umovi ne bi uspjeli osmisliti. Bijeljina, koja je još jutros bila u miru, ubrzo je postala mjesto gdje su nevini civili postali tek brojke na mračnim popisima.
Za Rona Haviva, kao i za mnoge druge novinare tog dana, ništa nije bilo jasno. Znao je samo jedno: oni nisu smjeli umrijeti. Na snimci koju je snimio tog dana, čovjek koji je nestao iz života jednog običnog grada i običnih ljudi, Hajrush Ziberi, postao je simbol svega što se u tom trenutku događalo. A ni sam Ron nije mogao pomoći.
“Gledao me i tražio pomoć…”
Te riječi odjekuju danima nakon toga. On, nesretni mladić koji je samo tražio bolji život, umjesto da krene na posao, bio je odveden prema nekoj tamnoj, neizvjesnoj sudbini. Taj pogled koji je uputio Ronu, pun nade i straha, ostat će zauvijek u povijesti.
Iako su Tigrovi tvrdili da su ga uhitili jer je bio “kosovski Albanac”, istina je bila sasvim drugačija. Haviv je, kroz objektiv, svjedočio tome kako su mu “krstili” tijelo, premlaćivali ga, a onda su ga ponovno odveli u onu ružnu kuću, mjesto koje nije imalo ništa ljudsko. Hajrush je, navodno, uspio pobjeći kroz prozor. “Stajao je pred mojim nogama”, rekao je Haviv, “oni su ga polijevali vodom, smijali se, a zatim su ga ponovo odveli”.
Nakon mjesec dana, tijelo Hajrusha Ziberija pronađeno je u Savi. Umro je, ali svijet nije stao zbog toga. Ni oni, ni mi, ni oni u Haagu – svi su gledali samo tužnu stvarnost. A on, običan mladić, bio je samo još jedan u nizu nevinih žrtava koje su popunile stranicu ratnih zločina.
Fotografija koja je obišla svijet postala je simbol rata i njegove neizbježne okrutnosti. Ron Haviv, kojem su te slike ostale u sjećanju, možda nikada neće razumjeti zašto. A možda ni neće biti važno. Jer njegov pogled kroz kameru nije samo zabilježio taj trenutak, već upozorio na sve ono što je sljedeće dolazilo.
“Ovo je stvarnost koju pamtim i koja me proganja.”
Možda nije bio rat, možda nije bio izvorni problem, ali ono što je uslijedilo bilo je još gore: “Pismo Kati” je postalo početak nove slave onih koji su preživjeli. No ni oni, ni svi mi, nismo bili spremni na sve to.
wpDiscuz
