Slavoj Žižek ne zna broj na vratima svog stana u Ljubljani. ”Nije važno”, kaže on fotografu koji želi da izađe na trenutak. Vrati se na glavna vrata, a onda samo razmišljaj kao radikalni desničar; skreni s lijeva na desno, a na kraju opet desno. Ali koji je broj, u slučaju da se izgubi? “Mislim da je 20”, nagađa Žižek.“ Ali ko zna? Hajde da provjerimo.” Odlazi niz hodnik, otvara vrata i gleda.
Isprativši fotografa, pokazuje na glavni grad Slovenije. “Tamo je neka vrsta anti-kulturnog establišmenta – oni mrze mene, ja mrzim njih. To je vrsta ljevičara koje mrzim. Radikalni ljevičari čiji su očevi svi veoma bogati.“ Većina drugih zgrada, dodaje, su vladina ministarstva. “Mrzim to”. Sada se vratio u dnevni boravak, klinički uredan mali komad funkcionalnog prostora lišen bilo kakve estetike, jedini izuzetak je poster za video igricu Call Of Duty: Black Ops, i Staljinova slika. Žižek sipa Coke Zero u plastične čaše iz McDonald’s-a ukrašene Disneyevim likovima, ali kada otvara kuhinjski kredenac vidim da je pun odjeće.
“Ja živim kao ludak!” uzvikuje, i vodi me kroz stan da mi pokaže zašto u kuhinjskim ormarima drži samo odjeću. “Vidite, nigdje drugo nema mjesta!” I zaista, u svim drugim sobama zidovi su puni DVD-jeva i knjiga, od poda do plafona; tomovi njegovih 75 djela, prevedenih na bezbroj jezika, ispunili su cijelu jednu sobu.
Ako ste pročitali sva Žižekova djela, onda ste bolji od mene. Rođen 1949. godine, ovaj slovenački filozof i kulturni kritičar odrastao je za vrijeme Tita u bivšoj Jugoslaviji, gdje su ga sumnje da je disident potisnule na margine akademske zajednice. Pažnju zapadnih zemalja privukao je 1989. godine svojom prvom knjigom na engleskom jeziku, The sublime object of ideology, koja predstavlja ponovno čitanje Žižekovog velikog idola Hegela kroz perspektivu drugog idola, psihoanalitičara Žaka Lakana. Od tada je nizao naslove poput Living in the end times, zajedno sa filmovima The Pervert’s guide to cinema – i više članaka nego što ih mogu pobrojati.
Mjereno standardima kulturalne teorije, Žižek se nalazi na pristupačnijem kraju spektra – što ne znači da je i sasvim razumljiv, evo tipičnog citata iz knjige koja se zove Žižek: Vodič za zbunjene, koja ima za cilj da ga učini razumljivijim: Žižek nalazi mjesto za Lakana u Hegelu posmatrajući “Realno kao korelat samodiobe i samoudvostručavanja unutar fenomena”.
“Ništa nije kakvim se čini”
Rizikujući da naljutim Žižekove fanatične globalne sljedbenike, rekla bih da je veliki dio njegovog opusa nerazumljiv. Ali on piše sa velikim nadahnućem i njegova centralna teza nudi perspektivu za koju bi čak i njegovi kritičari morali priznati da je zanimljiva. U suštini, on tvrdi da ništa nije kakvim se čini, što je kontradikcija koja se nalazi gotovo u svemu. Većina onoga za šta mi mislimo da je radikalno ili subverzivno – ili barem etično – zapravo ne mijenja ništa.
“Kao kada kupite organsku jabuku, vi to radite iz ideoloških razloga, zbog toga se osjećate dobro: Činim nešto za Majku Zemlju”, i tako dalje. Ali u kojoj mjeri smo stvarno angažovani? To je lažni angažman. Paradoksalno, mi to radimo da ne bismo morali zaista nešto da učinimo. To čini da se osjećamo dobro. Vi reciklirate, šaljete £5 mjesečno nekom siročetu u Somaliji, i smatrate da ste obavili svoju dužnost. Ali zapravo ste prevareni, jer vi samo koristite sigurnosne ventile koji dozvoljavaju da status quo ostane netaknut.” Da, upravo tako. Opsesija zapadnih liberala politikom identiteta samo odvlači pažnju od klasne borbe, ali dok Žižek ne brani ni jednu verziju komunizma koji je viđen u praksi, on ostaje ono što naziva komplikovanim marksistom sa revolucionarnim idealima.
Prema njegovim kritičarima, kako se jedan od njih upečatljivo izrazio, on je Borat filozofije, jer daje šokantne izjave kako bi izazvao skandal. “Problem s Hitlerom je što nije bio dovoljno nasilan,” na primjer, ili “Ja nisam ljudsko biće. Ja sam čudovište.” Neki ga odbacuju kao šašavog provokatora; drugi ga se plaše kao agitatora za neomarksistički totalitarizam. Ali od početka finansijske krize on je uzdignut do statusa globalne zvijezde recesije, privlačeći mnoštvo obožavatelja koji ga slave kao intelektualnog genija.
Njegova popularnost je upravo paradoks u kojem Žižek uživa jer da se njega pita, kaže on, on najradije ne bi pričao ni sa kim.
Ne biste to pomislili zbog energičnog izliva ljubaznosti kojom vas dočekuje, ali brzo će vam pojasniti da je njegova ljubaznost samo kamuflaža za mizantropiju. “Za mene je ideja pakla američka vrsta zabave. Ili kada me pozovu da održim govor, i kažu nešto poput, ‘Nakon govora će biti mali prijem’ – Ja znam da je to pakao. To znači da će svi isfrustrirani idoti, koji vam nisu mogli postaviti pitanje na kraju govora, prići i obično zaopočeti: ‘Profesore Žižek, znam da ste sigurno umorni, ali …’ E pa, nosite se. Ako znate da sam umoran, što me pitate? Ja zaista sve više i više postajem staljinista. Liberali uvijek kažu za totalitariste da oni vole čovječanstvo, kao takvo, ali da nemaju empatiju za konkretne ljude, zar ne? OK; to mi savršeno odgovara. Čovječanstvo? Da, ono je ok – ima tu nekih odličnih govora, odlične umjetnosti. Pojedinci? Ne, 99% su dosadni idioti.”
Studenti su nesnosni!
Najviše od svega ne podnosi studente. “Apsolutno. Bio sam šokiran jednom, na primjer, student mi je prišao u SAD-u, dok sam još predavao – što nikada više neću raditi – i rekao mi: ‘Znate, profesore, zainteresovalo me ono što ste juče govorili, i mislio sam, ne znam šta bih trebao napisati u svom radu. Možete li mi molim vas dati još nekih svojih razmišljanja i možda će mi onda sinuti neka ideja.’ Neka se nosi! Ko sam ja da to radim?”
Žižek je morao odustati od većine svojih predavačkih pozicija u Evropi i Americi, kako bi pobjegao od tih nesnosnih studenata. “Naročito mrzim kada mi dođu sa ličnim problemima. Moja standardna rečenica je: ‘Pogledajte mene, pogledajte moje tikove, zar ne vidite da sam lud? Kako možete i pomisliti da pitate ludaka kao što sam ja da vam pomogne oko ličnih problema?'” Očigledno je na šta misli, jer Žižek ima prilično zastrašujuću pojavu – poput grizlija, sa šapama stalno na licu, šmrkće i frkće i gestikuliše između slogova. “Ali ne pomaže! I dalje mi vjeruju. A ja to mrzim jer – to je ono što mi se ne sviđa u američkom društvu – ne sviđa mi se ta otvorenost, kao kada upoznate nekoga prvi put, a on vam počne pričati o svom seksualnom životu. Mrzim to, mrzim!”
Moram se nasmijati na ovo, jer Žižek počinje pričati o svom seksualnom životu u prvih nekoliko minuta našeg prvog sastanka. Penjući se liftom do njegovog stana, govori mi da je njegova bivša djevojka znala tražiti od njega da je, kako kaže, “sporazumno siluje”. Mislila sam da će htjeti da razgovaramo o nejgovoj novoj knjizi o Hegelu, ali čini se da bi on zapravo radije pričao o seksu.
Nepopravljivi romantik
“Da, jer ja sam veoma romantičan. Znate čega se plašim? Ovog postmodernog, permisivnog, pragmatičnog stava prema seksu. To je strašno. Oni tvrde da je seks zdrav; da je dobar za srce, za cirkulaciju, da vas opušta. Čak idu tako daleko da kažu kako je ljubljenje takođe dobro jer razvija mišiće lica – to je strašno, zaboga.” Užasnut je obećanjem agencija za nalaženje partnera da će preuzeti rizik romantike.” To više nije ona apsolutna strast. Sviđa mi se ta ideja seksa kao sastavnog dijela ljubavi, znate: “Spreman sam prodati vlastitu majku u roblje samo da te mogu zauvijek imati.’ U tome ima nešto lijepo, transcendentno. Ja sam nepopravljivi romantik.”
Razmišljam kako bi trebalo da mu postavim pitanje, ali on nastavlja. “Imam čudne granice. Veoma sam – ok, još jedan detalj, jebiga. Nikad nisam mogao – čak ni kada je žena to htjela – analni seks.” Analni seks? “Ah, analni seks. Znate zašto? Jer nisam mogao sebe ubijediti da se njoj to zaista sviđa. Uvijek sam imao tu sumnju, šta ako se ona samo pretvara, kako bi mi bila privlačnija. Isto je i sa felaciom; Nikad nisam mogao svršiti ženi u usta, jer opet, mislio sam, to nije baš najukusnija tečnost. Šta ako se ona samo pretvara?”
Svoje veze može nabrojati na prste jedne ruke, jer mu je cijeli taj posao naporan. “Ne mogu imati seks za jednu noć. Zavidim ljudima koji mogu; to bi bilo sjajno. Osjećam se dobro, hajdemo, hopa-cupa – da! Ali za mene je to nešto nevjerovatno intimno – kao na primjer, zaboga, strašno je biti go pred drugom osobom, znate? Ako je onaj drugi nemilosrdan sa komentarima – ‘Ha ha, kakav ti je stomak,’ ili tako nešto – sve se može upropastiti, znate?” Pored toga, ne može spavati ni sa kim ako ne vjeruje da bi mogli ostati vječno zajedno. Sve moje veze – zbog toga ih je bilo tako malo – bile su unaprijed osuđene na neuspjeh iz perspektive vječnosti. Hoću da kažem, mislio sam da će potrajati.”
Ali Žižek se tri puta razvodio. Kako se nosi s tim? “Ah, sad ću vam reći. Znate, mladi Marks – ja ne idealizujem Marksa, on je bio grozna osoba privatno – ali je imao divnu logiku. On kaže: ‘Ne samo da ste poništili brak; razvod znači da ste retroaktivno ustanovili da to nije bila prava ljubav.’ Kada nestane ljubavi, retroaktivno ustanovite da to čak nije bila ni prava ljubav.” Je li to ono što je on učinio? “Da! Potpuno sam je izbrisao. Ne samo da vjerujem da više nisam zaljubljen, već vjerujem da nikad nisam ni bio. ”
Kako bi to ilustrovao, gleda na sat; njegov 12-godišnji sin, koji živi u blizini, uskoro će stići. Kako ćemo nastaviti kada on stigne? Ne brinite, kaže Žižek, on će sigurno kasniti, zbog toga što mu je i majka neodgovorna. “Kučka koja tvrdi da mi je bila žena.” Ali zar niste bili vjenčani? “Nažalost, jesmo. ”
Žižek ima dva sina – drugi je u 30-ima – ali nikada nije želio da bude otac. “Kazaću vam zašto volim svoje sinove. To je moja liberalna, suosjećajna strana. Ne mogu si pomoći ako je neko povrijeđen, ranjiv i tako dalje. Upravo zato što nisam u potpunosti htio sina, to je učinilo da ga volim još više.”
Sada već vidim da se nećemo ni dotaći Žižekove nove knjige o Hegelu, Less Than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectical Materialism. Umjesto toga, on mi priča o odmorima na koje ide sa mlađim sinom. Posljednji su proveli u hotelu Burj Al Arab, grotesknom hramu neukusnoj raskoši Dubaia. “Što da ne? Što da ne? Volim da radim lude stvari. Ali obavio sam svoju marksističku dužnost. Sprijateljio sam se sa pakistanskim taksistom koji je meni i mom sinu pokazao stvarnost. Objasnio nam je cijelu strukturu kako radnici tamo žive, kako se kontroliše. Moj sin je bio užasnut. Ovog ljeta idu u Singapur, na vještačko ostrvo sa bazenima napravljenim na vrhu nebodera od 50 spratova. “Tamo možemo plivati i gledati odozgo na grad: Ha, ha, nosite se. To ja volim da radim – potpuno lude stvari.” Nije bilo tako zabavno kad mu je sin bio mlađi. “Ali sada smo uspostavili određen ritam. Spavamo do jedan, onda idemo na doručak, zatim u grad – nema kulture, samo konzumerizam ili neke glupe stvari – onda se vraćamo na večeru, onda idemo u kino, onda igramo igrice do tri ujutru.”
“Zadatak ljudi poput mene nije da damo odgovore, već da postavimo prava pitanja”
Pitam se šta će Žižekovi iskreni mladi sljedbenici reći na ovo, i plašim se da će biti ljuti na mene što nisam ništa ozbiljnije izvukla iz njega. Ali prema Žižeku, Dubai nam govori o svijetu jednako kao i debata o deficitu. Kada njegov simpatični, lijepo vaspitani sin stiže, pokušavam usmjeriti Žižeka na finansijsku krizu, i na ulogu koju se njegovi poštovaoci nadaju da će on odigrati u formulisanju radikalnog odgovora.
“Uvijek naglašavam: ne očekujte to od mene. Mislim da nije na ljudima kao što sam ja da daju potpuna rješenja. Kada me ljudi pitaju šta da rade sa ekonomijom, šta dođavola ja znam? Mislim da zadatak ljudi poput mene nije da damo odgovore, već da postavimo prava pitanja.” On nije protiv demokratije, kao takve, on samo misli da naše demokratske institucije više nisu sposobne da kontrolišu globalni kapitalizam. “Dobre sporazumne postepene reforme mogu upaliti možda na lokalnom nivou.” Ali lokalizam spada u istu kategoriju kao organske jabuke i recikliranje. To služi da bi se vi dobro osjećali. Ali veliko pitanje današnjice jeste kako se organizovati da djelujete globalno, na ogromnom međunarodnom nivou, bez regresije ka autokratiji.
Kako će se to desiti? “Ja sam pesimista u smislu da dolaze opasna vremena. Ali sam i optimista upravo iz istog razloga. Pesimizam znači da su stvari postale haotične. Optimizam znači da su upravo to vremena kada je moguća promjena.” A koje su šanse da se ništa neće promijeniti? Ah, ako se to desi onda se polako bližimo novom autokratskom društvu koje funkcioniše na principu aparthejda. To neće biti – moram to naglasiti – stari glupi autokratski sistem. To će biti novi konzumeristički oblik.” Cijeli svijet će izgledati kao Dubai? Da, a u Dubaiu, znate, druga strana su bukvalno robovi.”
Nešto je neobjašnjivo privlačno u vezi sa Žižekovom nestašnom bombastičnošću. Nisam očekivala da će biti tako simpatičan, ali zaista je veoma zabavno u njegovom društvu. Nadala sam se da ću saznati da li je on genij ili ludak – ali plašim se da odlazim bez odgovora na to pitanje. Pitam ga koliko ozbiljno treba da ga shvatamo, a on kaže da bi radije da ga se plašimo nego da ga smatramo klovnom. “Većina ljudi misli da ja zbijam šale, pretjerujem – ali, ne, to nije tako. Prvo zbijam šale, a potom sam ozbiljan. Umjetnost je da ozbiljnu poruku prenesete kroz šalu.”
Prije dvije godine ispali su mu prednji zubi. “Moj sin zna da ja imam jednog dobrog prijatelja; nijedan od nas dvojice nije gej, samo smo dobri prijatelji. Kad me je vidio bez zuba, rekao je: Znam zašto. Moj sin. Tad je imao 10 godina! Znate šta mi je rekao? Razmišljajte, koleginice, najprljavije. Mislim da pogađam Da! Sisanje! Kazao je da se moj prijatelj žalio da mu smetaju moji zubi.” Žižek se glasno smije pun roditeljskog ponosa.
“A znate šta je tragikomično? Nakon što mi je to rekao, kazao je: ‘Oče, jesam li dobro ispričao ovaj vic?'”
Preuzeto sa The Guardian. Za BUKU prevela Milica Plavšić.
wpDiscuz