SKINHEAD KOJI SE POKAJAO Pristao sam na 25 bolnih prženja lica, tu bol sam shvaćao kao cijenu za svu patnju koju sam nanio ljudima

Ekranizacija prema istinitim događajima

Priča iza ekranizacije “prema istinitim događajima” brutalnija je od toga. Bio je užasno nesretno dijete, kasnije će priznati da nije nikoga doista mrzio, osim samoga sebe, osjećajući se krivim za obiteljsko rasulo, što je čest sindrom kod zanemarene i zlostavljane djece. A ako je mrzio sebe, pa, netko je morao platiti. U trenutku kad su ga uvukli u svijet neonacista, priopćili su tko mora za to platiti.

Skupina Outlaw Hammerskins počinila je mnoga nasilja, jedna frakcija čak i ubojstva poput onih u hramu Sikha u Oak Creeku u Wisconsinu, gdje su pobili šestero ljudi. No to je bilo 2012., pet godina nakon što ih je Widner napustio. On je 2001. imao 27 godina i bio je na vrhuncu ozloglašenosti. Samo, bio je dovoljno inteligentan i pošten prema sebi da si je ubrzo nešto morao priznati:

Više nisam to gledao na taj način. Poznavao sam tako puno bijelaca koji su bili takvi gadovi da više nisam mogao reći: ‘OK, svaki bijelac je superiorniji od svakog crnca’.

Widner je Julie upoznao na koncertu, majku troje djece koja je u tim krugovima kao izgubljena tinejdžerica s ulice bila još od svoje 13. godine. Ništa ne bi bilo od tog upoznavanja da se Widner jedne večeri nije vratio poluoduzet od pijančevanja i tučnjave. U to vrijeme pio je 30 piva dnevno, nekad i bocu viskija uz to.

Smrt kao jedini izlaz iz neonacističkog kulta

Nazvao ju je i bio je to početak višemjesečnih razgovora u kojima joj je povjeravao sve svoje sumnje i želju da umre jer nije znao kako da se izvuče iz prokletog neonacističkog kulta. Nikome drugome nije smio o tome govoriti, inače bi bio mrtav. U posljednjem takvom razgovoru ju je zaprosio. A ona je pristala. Pobjegli su u drugi dio države kako bi se skupa brinuli o djeci, kako bi se on zaposlio. Samo, tko da zaposli čovjeka od 30 godina koji tako izgleda? Nitko mu se nije usuđivao ni prići. Widner je počeo padati u depresiju, osjećao se zarobljenikom svoje kože, ironično, bijele kože tetovirane simbolima “white supremacy”.

Julie i on dobili su još jedno dijete, a još dvije godine od bijega iz bande neonacisti su im telefonski noću prijetili zbog “izdaje”.

Kako nije imao novca za uklanjanje tetovaža, Widner je počeo razmišljati o tome da si lice “pobriše” kakvom kiselinom. I to je bio trenutak u kojem je Julie pomoć zatražila od organizacije Southern Poverty Law Center da Widneru nađu sponzore koji će platiti 35.000 dolara za operaciju. Malo je reći koliko mu u organizaciji nisu vjerovali. Oni su znali pomagati “skinsima” da pobjegnu od svojih banda i znali su da ti ljudi rijetko mijenjaju svoje stavove. A ovo je bio slučaj da stavove tvrdi da je promijenio jedan od najgorih. Widner je 2009. bio tako očajan da se raspadao i povjerovali su mu. Pa ako su još i imali rezervi, sve se rasplinulo nakon što se pojavila anonimna donatorica, uvjetovala da zauzvrat mora na rehabilitaciju, na što je Widner pristao.

Pristao je i na ekstremno bolnih 25 prženja lica laserom u Nashvilleu. Pristao je i kad mu je dr. Bruce Shack rekao: “Boljet će vas kao najgore opekline od sunca na svijetu”. Nije odustajao čak ni kad je, on, tip koji je pola života mlatio te kojega su mlatili i policajci i suparnički skinheadsi, shvatio da je to najgora bol koju je iskusio. “Znao sam da bez toga neću moći normalno živjeti. Nisam htio da moj sin gleda takvo lice svojega oca. Bol sam shvaćao kao cijenu za svu patnju koju sam nanio ljudima”, govorio je Widner. Julie bi ga na rubu suza vozila s natečenom glavom, punom plikova od opeklina, obamrlog od boli. Ali je izgurao. Stvarna priča je još i luđa.