Životna priča Michela Navratila od samog početka bila je drugačija od tisuća drugih europskih imigranata koji su sanjali o boljem životu u Americi. Navratil je bio usred brakorazvodne parnice, a supruga je bila dobila skrbništvo nad dvojicom njihovih sinova.
Roditelji su se ipak dogovorili da će tada četverogodišnji Michel i dvogodišnji Edmond krenuti s ocem u Ameriku gdje će pokušati pronaći sigurniju egzistenciju.
Majka Marcelle dopustila je da dječaci odu s njezinim tad već bivšim suprugom tijekom uskršnjih praznika, pa se Michel Navratil stariji zaputio u luku, kupio karte za brod i putovanje u obećanu zemlju je počelo.
Da je otac kojim slučajem kupio kartu za polazak koji dan kasnije, za njih se nikad ne bi čulo i oni bi nastavili sretan život u SAD-u, jer ne bi krenuli na kobno putovanje Titanicom.
Registrirali su se kao putnici druge klase, a otac je djeci nadjenuo lažna imena kako ih francuska policija ne bi previše gnjavila. Njegov sin Michel mlađi, kasnije se prisjetio putovanja. Rekao je da se sjeća da je brod izgledao fenomenalno:
“Bio je toliko velik da nisam vidio s kraja na kraj. Brat i ja igrali bi se na nekoj od paluba i uživali u putovanju.”
Sreća nije trajala dugo. Kobne noći brod je udario u santu leda i počeo tonuti. Braća Navratil sjećaju se da ih je iz kabine iznio otac i još jedan njima nepoznati čovjek, te su ih odnijeli do čamca za spašavanje. To je bilo posljednji put da su vidjeli oca.Michel Navratil stariji poginuo je u ledenom moru, a njegova dvojica sinova bili su jedina djeca koja su spašena s Titanica i koji su ostali bez roditelja i skrbnika.
U metežu nakon havarije Michael mlađi i Edmond postali su medijska senzacija. Privremeno su ih smjestili u kuću preživjele Margaret Hays koja je živjela u elitnom Upper West Sideu na Manhattanu.
Vlasti su se neizmjerno trudile da pronađu bližu rodbinu dvojice braće, no budući da su još imali i lažna imena – Louis i Lola, to je bilo gotovo nemoguće
Dječake su prozvali ‘siročad s Titanica’, a novinski članak iz 1912. opisuje kako su djeca odgovorila na svako pitanje francuskog konzula s jednostavnim “oui “, jer su bili više zainteresirani za igranje s novim igračkama koje su dobili.
Isti novinski članak opisao je kako je otac Margaret Hays, na novinarsko pitanje bi li se mogli dječaci identificirati prema kartama koje je otac kupio, Hays je odgovorio hladnokrvno: “Nikad nisam putovao drugom klasom pa o tome ništa ne znam.”
Ovaj komentar ilustrira kako su novac i bogatstvo mogli utjecati na spašavanje života. Naime, Titanic je imao nekoliko klasa putničkog smještaja.
Oni koji su spavali u prvoj klasi bili su najsretniji i tamo je preživjelo najviše putnika – njih čak 324. Iz druge klase spasilo ih se 201, a iz treće klase od 708 putnika, brodolom je preživjelo samo njih 181.
Tog je bio kasnije svjestan i Michel Jr.: “Na brodu su postojale ogromne razlike u bogatstvu ljudi, a kasnije sam shvatio da bismo, da nismo bili u drugoj klasi, umrli.”
Novinski članci o dječacima, koji su također sadržavali fotografije, imali su ključnu ulogu u određivanju njihovog pravog identiteta. U međuvremenu, njihova majka Marcelle je mahnito tražila svoje sinove na drugoj strani Atlantika. Shvatila da joj je bivši suprug poginuo u brodolomu i očajnički je pokušavala saznati što je s djecom.
Novinske priče iz Amerike počele su stizati i u Europu, pa je Marcelle uočila jedan od tekstova uz koji je bila fotografija njezinih sinova. Kad je uspjela dokazati njihov identitet, otputovala je prvim brodom u New York i tamo konačno zagrlila svoju djecu.
Obitelj se vratila u Francusku. Michel je kasnije postao jedini muškarac koji je preživio ovaj povijesni brodolom, a njegov brat Edmond umro je 1953, prenosi Express.hr
wpDiscuz