Četvrtak, 14 studenoga, 2024

Sirija čeka svoj Dayton

Vrlo
- Advertisement -

Do prije dva-tri mjeseca Sirija je bila glavna vijest nakon što su snage predsjednika Bašara al-Asada izvršile kemijski napad u kojem je život izgubilo više stotina ljudi. SAD je prijetio napadom, svijet je bio na nogama, pisalo se o ‘trećem svjetskom ratu’. Posredstvom Vladimira Putina izbjegnut je američki napad na Siriju, Asad je obećao uništiti sve kemijsko oružje. No što se promijenilo u Siriji nakon toga? Izgleda da se cijela priča svela samo na diskusiju o kemijskom oružju… Za mišljenje smo upitali političkog analitičara Boška Piculu s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu

 

Što se promijenilo, ili nije, u Siriji u posljednjih mjesec dana?Krvoproliće ne jenjava…

Građanski rat u Siriji u kojem je prema procjenama Ujedinjenih naroda dosad poginulo više od 120 tisuća ljudi najzorniji je dokaz nesposobnosti međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće prema načelima Povelje UN-a koja je tako još jednom ostala isključivo deklaratoran tekst. Naime, bilo kakvo rješenje koje bi dovelo do mjera protiv narušavanja mira i čina agresije u Siriji blokirano je nemogućnosšću dogovora pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, konkretno protivljenjem Ruske Federacije i Kine vojnoj intervenciji međunarodne zajednice protiv režima sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Za razliku od građanskog rata u Libiji 2011. kada je takvo rješenje usuglašeno, građanski rat u Siriji koji je počeo u gotovo istom trenutku kao i u Libiji protegnuo se na tri godine jer je Sirija geostrateški kudikamo važnija od Libije, i to većem broju regionalnih i globalnih aktera. Sirija na Bliskom istoku ima potporu u Libanonu, Iraku i Iranu, dok pobunjenici predvođeni Sirijskom nacionalnom koalicijom i Slobodnom sirijskom armijom i dalje predstavljaju odveć heterogenu skupinu protivnika režima koji se, kao i sam režim, stalno suočavaju s dokazima o teškom kršenju humanitarnog prava. Nema nikakve dvojbe da je režim Bašara al-Asada brutalna autokracija. S druge strane pobunjenici čije se pojedine skupine također služe terorizmom nisu uspjeli stvoriti čvrstu političku i vojnu platformu kojom bi se etablirali kao budući pobjednici u sukobu. Stoga ne čudi da SAD i zapadne države čak ni nakon napada kemijskim oružjem u kolovozu 2013. nisu uspjeli uvjeriti svoju javnost u opravdanost vojne intervencije. To je izvrsno iskoristila ruska diplomacija i de facto zamrznula sukob u kojem trenutačnu prevagu imaju snage režima.

Neki mediji pišu kako je Asad nakon ovoga još jači, što vi mislite? 

Režim je dobio mjesece poštede u kojem će na različite načine kupovati vrijeme u vezi ionako nekoherentnog plana uništavanja kemijskog naoružanja, a kojim se ionako u konačnici neće dobiti sukob. Dobit će ga politički i vojno jača strana koju trenutačno predstavlja režim Bašara Al-Asada. Ako ni nakon priznanja o posjedovanju kemijskog oružja za masovno uništavanje sirijski režim nije u opasnosti od opće osude u svijetu, što ga više može ugroziti osim jačanja pobunjenika i na vojnom i na diplomatskom terenu? 

Što uopće međunarodna zajednica može učiniti da okonča građanski rat u Siriji? 

Vrlo vjerojatno će se sve svesti na pokušaj organiziranja međunarodne konferencije poput onih kojima su posljednjih desetljeća rješavani sukobi npr. u Kambodži i u Bosni i Hercegovini, a koje su okupljale doslovce sve aktere u sukobu, bez jasnih saznanja o pobjednicima i poraženima. I što je najvažnije, bez pravog i sustavnog sankcioniranja onih koji su te sukobe izazvali i u njima počinili zločine. U Siriji trenutačno vlada pat-situacija kao dokaz da su intervencije u Afganistanu, Iraku i Libiji dugoročno delegitimirale sadržaj i način međunarodnih vojnih intervencija protiv agresora. SAD je danas u tom smislu nemoćniji nego prije terorističkih napada 11. rujna 2001. te je jasno da se u svijetu stvara nova multipolarna konfiguracija snaga unutar koje će se i dalje događati krvavi unutarnji sukobi bez jasnog načina kako ih spriječiti i zaustaviti. 

Koja je budućnost Sirije, hoće li ona zaista postati ‘Afganistan na Mediteranu’, kako je rekao turski predsjednik Abdullah Gül?

Sirija, Afganistan, Libanon, Irak i Palestina, odnosno unutarnji i međunarodni sukobi na njihovim teritorijima posljednjih desetljeća, posljedica su katastrofalnog odnosa bivših kolonizatora i mandatara, konkretno Francuske i Velike Britanije, koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća na najgori mogući način prekrajali pojedina etnička područja i stvarali u biti neželjene zajednice neodržive bez stalne represije. Unutarnje ili vanjske, svejedno. Tako će Sirija i dalje biti ‘Afganistan na Sredozemlju’, a Afganistan i dalje ‘Sirija u Srednjoj Aziji’. Najtragičnije je što ni demokratsko izjašnjavanje stanovnika tih zemalja ne jamči osiguravanje mira. Dapače. Može biti uvod u nove ratove. Stoga je jedino rješenje dugoročna suradnja na unutarnjem i međunarodnom planu, postupno usvajanje institucionalnih rješenja i opći nadzor nad oružjem. 

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Prophecies of Muhammad Fulfilled After His Passing

Prophet Muhammad, as the founder of Islam, conveyed numerous prophecies recorded in the Quran and Hadiths (narrations about his...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -