Ibrahim Gökçek, 41-jednogodišnji basist turskog benda Grup Yorum, preminuo je u četvrtak, 7. svibnja. Gökçekova smrt nije bila rezultat ovisnosti o drogama, kako to kod glazbenika počesto zna biti. Ne, Gökçek je umro nakon godinu dana dugog štrajka glađu. Bio je druga osoba iz Grup Yorum koja je preminula na takav način: mjesec dana prije njega, 3. travnja od posljedica štrajka glađu umrla je vokalistica Helin Bölek. Imala je 28 godina.
Progon ljevičarskog benda
Kolektiv Grup Yorum osnovan je 1985. godine na sveučilištu Marmara u Istanbulu. Kroz 35 godina aktivnosti izdali su 18 studijskih albuma i postigli znatnu razinu popularnosti. Jedan od njihovih koncerata održanih 2011. godine privukao je ogromnih 250.000 fanova. No, priča o Grup Yorumu nije samo priča o studentima koji su se okupili da bi pravili glazbu koju vole: to je priča i o skupini ljevičara koji su glazbu koristili kao aktivističko sredstvo kako bi izrazili svoja anti-kapitalistička i anti-imperijalistička stajališta te se tako borili protiv statusa quo u svojoj državi.
To im je uzrokovalo probleme već kasnih osamdesetih kada su u svoj repertoar ubacili pjesme na kurdskom jeziku. Turska je, naime, između 1980. i 1991. godine zabranjivala izražavanje na bilo kojem stranom jeziku. Zabrana se tehnički odnosila na bilo koji jezik osim turskog, no efektivno je služila samo kako bi se ograničila prava manjina u Turskoj, prvenstveno Kurda. Uključivanje pjesme na kurdskom je stoga za Grup Yorum bio prosvjedni akt protiv turske asimilacijske politike usmjerene prema manjinskim grupama, a taj protest je njihov vokalist Metin Kahraman platio s 35 dana provedenih u zatvoru.
Ibrahim Gökçek prije štrajka glađu i u zadnjim danima štrajka (FOTO: Facebook/GrupYorum)
Međutim, to je bio tek početak. Kroz tri desetljeća članovi i članice Grup Yoruma bili su konstantno na nišanu turskih vlasti. Bili su uhićivani i izvođeni na sudove nekoliko stotina puta. Koncerti su im bili otkazivani i zabranjivani, a prostorije benda su bile meta mnogih policijskih racija u kojima bi im namjerno uništavali instrumente. Među cijelom ovom paletom državne represije nad jednim bendom iskače događaj iz 1993. godine. Tada je turska žandarmerija zaustavila i propucala kamion koji je prenosio primjerke njihovog posljednjeg albuma „Cesaret“, uništivši na taj način pošiljku. Na albumu se nalazila i pjesma na kurmandžiju, jednom od kurdskih jezika, a kamion je bio na putu prema Diyarbakiru, gradu na jugoistoku zemlje sa znatnom kurdskom populacijom.
Žrtve brutalne Erdoğanove čistke
Progon članova Grup Yorum kulminirao je događajima koji su se odvili nakon neuspjelog pokušaja državnog puča u Turskoj, u ljeto 2016. godine. Turska vlast, na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, na pokušaj puča je reagirala sa, sada već četverogodišnjom, čistkom u svim sferama društva. Erdoğanova Vlada je tako, između ostaloga, ugasila 189 medija, uhitila 319 novinara, zatvorila 3.003 škole i sveučilišta te otpustila 6.021 akademskih zaposlenika.
Sveukupno pola milijuna ljudi je bilo pod istragom, a 96.883 ih je bilo uhićeno pod raznoraznim optužbama koje se uglavnom svode na povezanosti s pučem, osobito s pokretom pod vodstvom Fethullaha Güllena za kojeg turska vlast smatra da stoji u pozadini puča. Güllen i njegov pokret su u otvorenom sukobu s turskom Vladom još od 2013. godine kada je pokret, nakon dugogodišnje političke suradnje s Erdoğanovom Strankom Pravde i Razvitka (AKP) počeo biti pretjerano utjecajan na turskoj političkoj sceni za Erdoğanov ukus. Nakon 2016. godine i puča, Erdoğanova Turska otvoreno smatra da se nalaze pod prijetnjom navodne paralelne države koja cilja na preuzimanje vlasti, a u čijoj pozadini stoji upravo Güllen. Na ljestvici državnih neprijatelja uz Güllenovu navodnu prijetnju nalaze se i kurdske organizacije, bilo političke bilo militantne te apsolutno svatko tko te organizacije podržava.
Dan kad je spriječen još uvijek nerasvjetljeni državni udar (FOTO: HINA)
Tako je nastradao i Özgür Gündem, dnevni list baziran u Istambulu koji je bio optužen za potporu Kurdskoj radničkoj partiji, dok su urednici i novinari našli pod optužbom za „podrivanje nacionalnog jedinstva“. Ufuk Şanlı, turski novinar koji je, između ostalog, radio i za Al-Monitor, bio je osuđen, uz 24 ostala novinara, za pripadanje terorističkoj organizaciji zbog svoje navodne podrške güllenistima u grupnom suđenju kojeg je organizacija „Reporteri bez granica“ opisala kao „čin političkog despotizma“. Şanlı je svega 18 dana prije puča napisao članak kritizirajući Erdoğana zbog njegovog autokratskog odnosa prema turskim medijima.
Kurdska manjina u Turskoj, koja se pod raznoraznim oblicima državne represije nalazi već desetljećima, je također bila teško pogođena čistkom koja je iskoristila pokušaj puča da bi vršila daljnju represiju na političke i kulturne aspekte te nacionalne manjine. Mnogi novinari koji su bačeni u zatvorske ćelije tijekom puča su pisali za pro-kurdski nastrojene medije, a u spomenutom Diyarbakiru, otpušteni su čak i članovi lokalnog kazališta kojeg je financirala općina.
Uhićenja i štrajkovi glađu
Stoga kada je turska policija nakon puča počela pojačano maltretirati članove Grup Yoruma koji je tada već tri puna desetljeća kritizirao autoritarni odnos vlasti naspram manjinskih skupina, nitko nije bio iznenađen. Kulturni centar Idil u Istambulu, u kojem su bili smješteni instrumenti članova benda bio je meta racije u listopadu 2016. godine, u kojoj je policija te instrumente porazbijala. Mjesec dana nakon toga, osam članova benda bilo je uhićeno, te su oslobođeni tek nekoliko mjeseci kasnije.
Erdoğan i dalje progoni sve svoje protivnike (FOTO: HINA/EPA)
U posljednje dvije godine Kulturni centar Idil bio je meta racija još deset puta, a niz članova Grup Yoruma uhićen je. Sedmero njih se još uvijek nalazi u zatvoru pod optužbama za članstvo u militantnoj skupini Revolucionarna narodna oslobodilačka stranka/fronta (DHKP-C).
Kao znak protesta protiv tretmana članova i članica Grup Yoruma, Helin Bölek i Ibrahim Gökçek započeli su štrajk glađu u svibnju 2019. godine. No ni tada ih turske vlasti nisu pustile na miru. Policija je izvršila raciju na kuću u kojoj su Bölek i Gökçek bili smješteni te su bili odvedeni u obližnju bolnicu da bi ih se tamo prisilno nahranilo. Valja napomenuti da je prisilno hranjenje osoba koje štrajkaju glađu protivno međunarodnom zakonu.
Turske vlasti nisu Helin Bölek i Ibrahima Gökçeka pustile na miru čak ni nakon njihovih smrti. „Sivi vukovi“, ultra-desničarska ksenofobna militantna organizacija povezana s Erdoğanovim parlamentarnim koalicijskim partnerima iz Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) pokušala je blokirati Gökçekovu pogrebnu povorku, a članovi militantne grupe su poručivali kako će nakon sahrane iskopati i ukrasti tijelo pokojnika. No, „Sivi vukovi“ to ipak nisu morali napraviti. Tu odgovornost preuzela je turska policija koja je suzavcem i gumenim metcima napala ljude okupljene u i oko zgrade u kojoj je Gökçekovo tijelo bilo smješteno prije pogreba te je ukrala truplo. Tijelo je težilo svega 28 kilograma.
Helin Bölek prije štrajka glađu i u zadnjim danima štrajka (FOTO; Facebook/GrupYorum)
Ovog tjedna se u pokrajini Izmir umjesto ezana, poziva na molitvu, s nekoliko džamijskih minareta zaorila pjesma „Bella ciao“, univerzalna himna otpora prema fašizmu, u izvedbi Grup Yoruma. Pretpostavlja se kako je ova sabotaža, jer u džamijske sustave za automatsko puštanje ezana upali su hackeri, upravo znak otpora protiv progona građana. Turska policija odlučila je sankcionirati ne samo počinitelje, koji su i dalje nepoznati, nego i sve osobe koje su snimke tog događaja dijelile na društvenim mrežama uz „iskaze“ podržavanja, što je, naravno, proizvoljna kategorija.
Priča o Grup Yorum je tek medijski najprominentniji slučaj autoritarne represije nad kritičarima Erdoğanove vlasti. Nažalost, žrtava koje pate od sličnih progona ima na stotine tisuća, a njihove posljedice osjećaju milijuni diljem Turske i u inozemstvu, gdje tisuće „nepodobnih“ Turaka i Turkinja žive u progonstvu ili svojevoljnom egzilu kako bi izbjegli smrt, mučenja i zatvorske kazne radi izmišljenih optužbi.
wpDiscuz
