Ne postoji primjet zločina u ratu 90-ih, gdje vojska iz RH ulazi na većinsko bošnjačko područje i radi pokolj. No RH je presuđena za UZP upravo za taj dio ratišta, iako je i prije i poslije sukoba Hrvata i Bošnjaka pomagala Sarajevu, te natjerala i HVO da , rame uz rame završi rat sa ABIH 1995.
No postoji primjer zločina u ratu 90-ih u kojem vojska iz RS ulazi na većinsko srpsko područje i radi pokolj. Radi se o zločinu u Sijekovcu. Haaškom tužiteljstvu, kako shvaćamo, bilo je važno dokazati UZP u Mostaru, potpuno nebitno dokazati UZP Armije BIH u Srednjoj Bosni 6 mjeseci prije UZP-a u Hercegovini i apsolutno nevažno dokazati Sijekovac.
Budući da zločin na tlu RS-a nad Srbima, koji su uradili Armija BIH i HOS uz snage iz Hrvatske, znakovita naziva “Handžar divizija” iz Siska, ruše mitsku sliku o apsolutnoj nevinosti Zagreba i Sarajeva i aposlutnom krimenu srpstva.
Ubojstva srpskih civila kao da su postala kategorički imperativ rata 90-ih. Nešto što se i ne mora procesuirati.
Sijekovac ožujka 1992.
Jelica Zečević iz Sijekovca, kod Bosanskog Broda, za samo jedan sat zločinačkog divljanja pripadnika HOS-a i drugih paravojnih hrvatsko–muslimanskih jedinica ostala je bez muža, dva djevera i svekra.
Istog dana, 26. ožujka 1992. godine, u Sijekovcu je ubijeno još 16 Srba. Pokolj Srba izvršili su pripadnici HOS-a , tada regularne vojske Republike Hrvatske, zajedno sa paravojnim jedinicama koje su formirale SDA I HDZ BiH.
Napadu na Sijekovac prethodila je likvidacija Andrije Martića, njegovog sina Momira i njihovog komšije Dušana Dujmića, te ranjavanje Andrijine supruge Merime i Branka Dujmića dan ranije u Brodu. Prethodno je miniran kafić, čiji je vlasnik bio Andrija Martić.
Hrvatski vojnici su iz kuće izveli članove porodice Martić i susjede koji su se zatekli u kući, naredili im da trče niz ulicu, a potom na njih otvorili vatru.
Prema prikupljenim dokazima, ovaj zločin počinili su pripadnici hrvatskih oružanih snaga, u čijem sastavu su bili i pripadnici “Handžar divizije” iz Siska, predvođeni izvjesnim Alijom Halibašićem i Jozom Kožulom.
U popodnevnim satima, 26. ožujka, u Sijekovac su ušli pripadnici HOS-a, paravojnih hrvatsko-muslimanskih jedinica iz Broda, pripadnici “Zengi” i “Handžar divizije”, te tzv. “Interventnog voda HVO iz Sijekovca“.
Oni su izvršili stravičan zločin nad srpskim civilima. Za samo jedan čas zločinačkog divljanja ubijeno je 19 Srba.
Najmlađa žrtva bio je 17-ogodišnji Dragan Milošević, dok je najstarija žrtva – Jovo Zečević imao 72 godine. Narednih dana ubijen je još 41 Srbin.
Međutim, to nije i konačan spisak ubijenih civila. Tijela ubijenih su kasnije bačena u rijeku Savu.
Nakon stravičnog zločina Sijekovac su posjetili tadašnji članovi Predsjedništva BiH Biljana Plavšić, Fikret Abdić i Franjo Boras, a snimci zločina prikazani su na RTV Sarajevo i Televiziji JUTEL.
“Znala sam da će se nešto strašno dogoditi. Moj pokojni muž tog dana je pošao na posao u Rafineriju, ali nije otišao. Vratile su ga komšije Hrvati i Bošnjaci, koji su tog dana postavili straže na svim ulazima u selo” – sjeća se Jelica Zečević.
Tog dana, oko 17.00 sati, selo je bilo izloženo strahovitom bombardovanju. U podrumu njihove kuće sklonio se veći broj susjeda Srba. Kada je minobačačka paljba utihnula, u kuću Zečevića “banula” je veća grupa vojnika Republike Hrvatske.
“Među njima sam prepoznala i naše susjede Hrvate i Bošnjake. Bili su u uniformama Vojske Hrvatske.
“Odmah su počeli da psuju i prijete da će nas pobiti”, priča Jelica Srni.
Izdvojili su njenog muža i odveli do obližnjeg stabla, za koje su ga svezali. Došli su i po nju.
“Prijetili su da će me silovati, a onda politi benzinom i zapaliti. Molila sam ih da to ne čine. Ubili su najprije moga muža. Nisu poštedjeli ni moje djevere ni svekra. Ja sam ostala živa, jer je jedan komšija Hrvat rekao da žene ne smiju ubijati”, ispričala je Jelica.
Osim Zečevića, ljudi koji su obukli hrvatske odore, i u hrvatsko ime činili ove zločine ubili su tri člana porodice Milošević: oca i dva sina, te Marka Radanovića i Sretu Trivića koji su izvedeni iz podruma Zečevićeve kuće, gdje su se skrili od granata, kao i još deset Srba.
Ljubica Sedlić je također svjedok zla koje se u Sijekovcu dogodilo 26. ožujka 1992. godine.
Ona je vidjela zločin nad Zečevićima. Sutradan je njena kuća zapaljena sa njenim nepokretnim suprugom. Ona svjedoči da su zločinci vikali: “Ovo je Paragina vojska i Ante Prkačina. Srbi, upamtite nas” – sjeća se Ljubica.
Ljubicu i još neke stanovnike odveli su u dom u Sijekovcu, a kasnije u logore
Predsjednik Udružnja za traženje zarobljenih boraca i nestalih civila Marko Grabovac ističe da se Sijekovac nije dogodio slučajno: “Sijekovac nije nije slučajno odabran. To mjesto je bilo primjer suživota ljudi različitih nacionalnosti, a nalazilo se i na važnoj komunikaciji kojom su Hrvatske snage trebalo da napreduju prema Derventi i unutrašnjosti BiH”.
Posebno boli što, kako ističe Grabovac, unatoč svim dokazima, 21 godinu nakon zločina još nitko nije procesuiran?! “Znaju se počinitelji zločina i njihovi naredbodavci.
Smatram da je faktor stranih sila najveći krivac za neprocesuiranja zločina. On je odigrao važnu ulogu na početku rata u BiH, a i danas je njihova uloga značajna” – smatra Grabovac.
U Sijekovcu su 26. 3. ubijeni i Luka Milošević i njegova dva sina Željko – rođen 1968. i Dragan – rođen 1974. godine. Ostao je Lukin treći sin – Saša od devet godina. Jedan od hrvatskih vojnika već je bio izvadio nož da ga zakolje, ali je naišao drugi vojnik i spasio dijete.
Mladenka Milošević je ubrzo umrla od bola za mužem i dvojicom sinova.
Predmet sa dokaznim materijalom 22. 5. 2002. godine predan je haaškim istražiocima, a Haaški sud je predmet 2006. godine ustupio Tužiteljstvu BiH za ratne zločine, koje do sada ništa nije učinilo da zločin bude procesuiran.
Okružno tužiteljstvo u Doboju potvrdilo je optužnicu protiv Nijaza Čauševića, zvanog Medo, Marka Miloša /62/ i Miroslava Kopljara /44/ za zločine nad srpskim civilima u Sijekovcu 1992.godine.
Nijaz Čaušević – Medo bio je komandir takozvanog Interventnog voda HVO, čiji pripadnici su počinili zločin u Sijekovcu. Interventni vod HVO-a brojao je 68 pripadnika.
Vojni sud bivše Jugoslavije još 1993. godine Okružnom tužiteljstvu u Doboju dostavio je dokaze o zločinu koji su izvršili pripadnici Interventnog voda.
Dostavljene su izjave svjedoka kao i imena zločinaca. Marko Grabovac smatra da Tužiteljstvo BiH jednostavno bježi od Sijekovca zbog pitanja koja bi se otvorila.
Javna je tajna da su trupe tada međunarodno priznate Republike Hrvatske ušle u Brod u noći između 3. i 4.marta 1992. godine. Zna se da su sudjelovale u svim zločinima na području brodske općine, pa i Sijekovcu. Otvaranjem ovog slučaja sve bi počelo da se postavlja na svoje mjesto i potpuno bi se razobličila uloga Hrvatske u paljenju ratnog požara u BiH.
U prigradskom naselju Sijekovac 26. 3. 1992. godine pripadnici regularne vojske Republike Hrvatske zajedno sa paravojnim hrvatsko-muslimanskim jedinicama iz Hrvatske i BiH ubili su 19 srpskih civila.
Narednih dana ubijen je još 41 Srbin. Tijela ubijenih su danima vožena u kamionima–hladnjačama da bi kasnije bila sahranjena u masovne grobnice ili su bačena u rijeku Savu.
Još se za jednim brojem ubijenih Srba iz Sijekovca traga i vode se kao nestali.
Trenutno se pred Sudom BiH sudi Zemiru Kapetanoviću, koga terete da je počinio zločin nad srpskim civilma i da je sudjelovao u likvidaciji civila iz četiri autobusa, u kojma su se nalazila lica iz Podrinja koja su, bježeći iz ratnog područja, kod Broda namjeravala da pređu u Hrvatsku i putovanje nastave ka nekoj od evropskih zemalja.
26.3. i ove godine, u organizaciji Odbora za obilježavanje značajnih datuma oslobodilačkih ratova, u Sijekovcu će biti služen parastos za nevino stradale žrtve.
Ubojstva u Sijekovcu
Dana 26. i 27. ožujka 1992., Armija BiH, Hrvatske obrambene snage i vojska iz Hrvatske su ušle u Sijekovac, maleno selo kraj Bosanskog Broda, nakon čega je nastao sukob. Događaj ostaje proturječan i sporan, no sukob je rezultirao smrću otprilike 20,[1] 47 [2] ili 60 Srba.[3] Motiv i uzrok napada ostaju upitni. Srpski izvori uglavnom tvrde da su hrvatsko-bošnjačke snage ubile civile i zapalili 50-ak kuća u selu[4] bez ikakvog povoda. S druge strane, zasnovano na intervjuima očevidaca, Helsinki Watch navodi da nije mogao utvrditi navode o pokolju jer se radilo o oružanom sukobu između srpskih i hrvatsko-bošnjačkih vojnika, pri čemu je poginulo 20-ak vojnika, dok su civilne žrtve nastale slučajno, kada su se mještani našli između dvije sukobljene strane.[1] Prema drugim izvorima, hrvatsko-bošnjačka ofenziva bila je odgovor na pokušaj srpske paravojske u zauzimanju savskog mosta koji vodi prema Hrvatskoj[5] ili kao pokušaj vraćanja Bosanskog Broda u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine nakon što je to područje htjela prisvojiti Republika Srpska.[6]Sud u BiH je u svibnju 2014. osudio Zemira Kovačevića (HVO) za ubojstvo dvoje civila, te nehumano postupanje prema drugim civilima.[7]
Kontroverze i različita tumačenja
Ubojstva u Sijekovcu ostaju predmet proučavanja i kontroverzi. Cijeli sukob odigrao se nekoliko dana prije 1. travnja 1992., datuma kada je službeno počeo rat u BiH, pa ga srpski mediji često nazivaju “pokoljem u Sijekovcu“. Prilikom suđenja na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ), obrana Milomira Stakića i Momčila Krajišnika je uzela ubojstva u Sijekovcu kao dokaz da su rat prvi započeli Bošnjaci i Hrvati napadom na Srbe.[8][9][10]
Prema nekim izjavama, stratište bosanskih Srba u BiH u Sijekovcu predmet je falsifikacija i prijevara: Petar Mrtalj, ratni načelnik tehničke službe 101. bosansko-brodske brigade, tvrdi da su na spomeniku 47 civilnih žrtava rata upisana i imena vojnika – stradalih u sukobima – ali i imena ljudi “koje su Srbi ubili 1996. godine, kad su se vratili iz Slavonskog Broda u Sijekovac”, među njima i imena Joze i Vasilja Bačića, koji su se vratili u Bosanski iz Slavonskog Broda 1996. godine, ali su mjesni Srbi ubili jer je navodno prešao na stranu Hrvata. I njihova su imena stavili na popis stradalih 26. ožujka 1992. Na spomeniku je i ime Save Ćerića, koji je također ubijen kad je rat završio.[2]
Ivo Josipović i Milorad Dodik posjetili su 2010. groblje žrtava kako bi im odali počast.
wpDiscuz