Ni nakon 23 godine od završetka Domovinskoga rata hrvatski narod se glede izmirenja nije odmakao niti korak dalje. Istina je da su mnogi bivši komunisti i njihova djeca, pa i unučad na svoj način ratovali protiv srpske agresije, ali je isto tako istina da su se njihovi pogledi na Hrvatsku razlikovali dobrim djelom od onoga što nazivamo zapadnom demokracijom, društvom vladavina prava.
Kako mi jednom zgodom reče Dražen Budiša, oni su (komunisti) dobili kapital, a mi Hrvatsku. Koliko je imao pravo vidi se najbolje po tome što na rad u inozemstvo ne odlaze djeca i unučad bivših komunista, nego uglavnom potomci onih koji su sanjali o hrvatskoj slobodi. A i zašto bi odlazila djeca bivših komunističkih funkcionara, pa i onih sitnijih, kad su zahvaljujući krivoj privatizaciji naslijedili luksuzne stanove i vile očeva i djedova, koje su otkupili za desetak ili dvadesetak tisuća tadašnjih njemačkih maraka.
Istina ima i onih koji su otišli u inozemstvo s pokradenim novcem od hrvatske sirotinje, kojega danas kao „časni“ ljudi u Hrvatsku ulažu. Oni su u startu postali bogataši, jer im je omogućio komunizam. Zna se dobro da su stanove uglavnom dobivali oni, pa i radnici, koji su bili u partiji. A te iste stanove i vile zaradila je hrvatska radnička sirotinja.
Tako je u startu Hrvatska država napravila veliku nepravdu prema onima koji su oduvijek znali da je komunizam nespojiv s istinskim hrvatskim rodoljubljem. Koliko u tome ima istine pokazuje se najbolje upravo u današnjoj diskusiji oko Bleiburga.
Djeca i unuci bivših komunista, ljudi koji su svojim terorom nad hrvatskom sirotinjom popljuvali svaku vrstu antifašizma, trude se svim silama ukazati na to kako su na Bleiburgu izginuli okorjele ustaše i zločinci za koje ne bi trebalo organizirati nikakve komemoracije.
Koliko su u takvim razmišljanjima krije neznanja, bahatosti i intelektualne pokvarenosti, nije uopće teško dokazati.
Gotovo da nema niti jednoga hrvatskoga sela iz kojega na tom groznom križnom putu nije poginula povelika brojka nedužnih ljudi. Selo u kojem sam rođen (Matići, Bosanska Posavina) izgubilo je te 1945. godine, u bijegu pred dolaskom komunističke vladavine, preko 70 ljudi. A među njima nije bilo niti 5 pripadnika ustaškoga pokreta.
Ljudi su jednostavno bježali od crvene nemani koja se kitila lažnim perjem antifašizma, dok je ispod jastuka držala sliku najvećega zločinca u ljudskoj povijesti Staljina.
Koliko je taj narod imao pravo, pokazuje se najbolje u kasnijoj vladavini komunističkoga ološa, na čelu s njihovim diktatorom, koji je vrlo brzo, kad je prigrabio vlast, zaboravio sve ono čime se kiti istinski antifašizam, slobodu pojedinca, slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, nacionalnu i građansku slobodu. Umjesto posipanja pepelom i kajanja na svakom koraku, djeca i unuci bivših komunista govore iz dubokoga uvjerenja da su svi na križnom putu bili ustaše, i to samo zato da bi mogli obraniti lažni antifašizam svojih očeva i djedova.
Dobro su školovani, visoko pozicionirani, čak i u redovima HDZ-a, i ne moraju odlaziti trbuhom za kruhom. Njima je Hrvatska, koju istinski nisu željeli, postala majkom, a drugima, koji su je čitavim srcem željeli i sve za nju dali, maćehom. Jer samo maćeha pušta svoju djecu da odlaze od kuće. Što više raduje se njihovom odlasku, jer sa svakim odlaskom njezina vlastita djeca dobivaju više prostora za život.
Grozno je za jednoga objektivnoga promatrača gledati što se događa s hrvatskim narodom.
Njemačkom državom su poslije Drugog svjetskoga rata vladali mnogi Hitlerovi pioniri, vojnici, časnici, pa i visoki funkcionari, jer im nije uračunato u zlo to što su bili mobilizirani u redove njemačke osvajačke vojske, ili što su se kao mladi ljudi dali zavesti.
Zahvaljujući zapadnoj demokratskoj politici, prije svega američkoj, razdvojen je u poslijeratnoj Njemačkoj kukolj od žita, zločinci od nedužnih. Jer nije svaki koji je sudjelovao u ratu bio zločinac.
U Hrvatskoj se danas usuđuju poneki drski komunistički izrodi, intelektualni, zadojeni patuljci i nadripovjesničari pričati o krivici svih žrtava na Bleiburgu, ne shvaćajući, ili ne želeći shvatiti, da tamo leže deseci tisuća nedužnih ljudi, koji nisu u svom životu nikada bacili niti jednu kamenicu na Židova, Srbina ili Roma. Tko ima pravo pljuvati po tim nedužnim ljudima? Zasigurno ne Ivo Goldstein, jednosmjerni povjesničar koji se nikada nije kritički osvrnuo na partizanske zločine.
Po onoj biblijskoj oko za oko zub za zub omalovažava spomenuti gospodin sve hrvatske žrtve, tvrdeći da na Bleiburgu leže samo kosti zločinaca. Goldstein me podsjeća jako puno na onoga židovskoga borca za ljudska prava koji besramno s prijateljima Srbima tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno malo manje od miliju ljudi. Za njega kao i Goldsteina nije važno što je istina. Važno je udariti po hrvatskom narodu, koji je imao peh da je ideološki bolesni Pavelić, kojega narod nije izabrao, surađivao s njemačkim nacistima.
A pitanje upućeno od strane Goldsteina gospodinu Jandrokoviću da li bi se išao pokloniti neprocesuiranim, ubijenim zločincima kao što su Gadafi ili Mussolini, aludirajući na žrtve u Bleiburgu, je najbesramnije što sam pročitao do sada. Uspoređivati te krvnike s mnogim nedužnim Hrvatima koji su bez ikakvoga suda likvidirani od partizanskih ubojica, je vrhunac intelektualnoga nepoštenja.
Ali zar se treba čuditi? Pa gospodin Goldstein, barem su tako izvještavali mediji, je na zidu svoje radne sobe kao veleposlanik Hrvatske držao sliku Josipa Broza Tita, jednoga od najvećih zločinaca koju poznaje ljudska povijest.
Ne sjećam se da sam ikada pročitao jedan jedini redak u kojem se Goldstein obrušio na komunističke zločine, na Brozovu diktaturu koja je desetke tisuća nedužnih ljudi poslala na robiju, i to samo zbog toga jer se nisu divili velikom vođi koji svojim ponašanjem i zaobljenim trbuščićem podsjeća na današnjeg sjevernokorejskoga diktatora.
Kad bi danas oni koji su se divili Brozu i komunistima koji su već 1945. popljuvali antifašizam imali stida, šutjeli bi kao zaliveni. Nažalost, puni su ih mediji. Svima drže lekcije bez imalo stida i osjećaja za kajanje.
Pa ipak nije sav problem i Titovim pionirčićima nego i u onim hrvatskim intelektualcima i klericima koji još uvijek nemaju snage ograditi se od onih kojima je ustaštvo postalo razonoda.
Poneki od onih koji danas žive u dijaspori, ali i u Hrvatskoj, poigravaju se ustaškim kapama i ideologijom Pavelića, i to ne iz uvjerenja nego iz zabave. Takvi nisu u stanju dnevno niti deset minuta posvetiti promišljanju o životu. Gledaju na to ne iz istinske nostalgije za tim vremenima nego iz želje da se pokažu velikim Hrvatima, ne shvaćajući koliko su mali i koliko zla nanose svojemu vlastitome narodu.
Pored ideološki bolesnih branitelja komunizma i lika Josipa Broza Tita, bez obzira na njegove zločine, pojavljuju su i oni koji su oboljeli od sindroma Pavelića i ustaške kape. Istina, ovi prvi čine to iz dubokoga uvjerenja, dok se oni drugi, zabavljajući se, poigravaju sudbinom hrvatskoga čovjeka. I jedni i drugi su opasni po ugled Hrvatske. Jer zapadni svijet je poodavno raskrstio s Hitlerovim suradnicima, ali i sa sljedbenicima komunizma.
Nažalost u Hrvatskoj se još uvijek vodi ideološka borba između vrlo podmuklih komunističkih sinova i unuka, koji jako dobro znaju da po onoj narodnoj „držite lopova“ mogu sačuvati svoje privilegije, i onih naivnih koji misle da je poigravanje s ustaškim simbolima samo neumjesna šala.
Danas se, kad je biskupija u Klagenfurtu zabranila komemoraciju žrtvama na Bleiburgu, moraju upitati biskupi i pojedini političari zašto se nisu javno distancirali od šačice luđaka koja već godinama daje hranu protivnicima svega hrvatskoga. Zašto im nije rečeno da nemaju pravo nanositi štetu hrvatskome narodu, ali isto tako niti pravo na omalovažavanje tolikih nevinih koji se zasigurno nisu ponosili Antom Pavelićem, ali niti onim debeljuškastim hedonistom Brozom pred čijim su krvnicima bježali?
Dugo sam vremena proveo u inozemstvu i dobro mi je poznato da se radi o ljudima kojima je to zabava. Jer poslije Bleiburga vraćaju se svom uhodanom životu bez ikakvoga zanimanja za ono što će s dogoditi hrvatskome narodu u domovini.
Takvima treba jasno reći gdje im je mjesto, jer su upravo oni najveće pokriće titoistima, lažnim antifašistima i Srbima da mogu i dalje u međunarodnim krugovima upirati prstom u navodnu prisutnost nacizma u hrvatskom narodu.
A koliko su djeca komunista inteligentna kad se radi o podvalama pokazao je najbolje bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović kad je u Izraelu govorio o ponovnoj pojavi ustaške zmije. Iako je prisutnost nacističke ideologije u Njemačkoj daleko jača, nikada jedan njemački predsjednik to ne bi rekao o svojoj zemlji i svom narodu. Ne bi rekao jer on voli Njemačku, bez obzira kakvom bojom bio premazan, za razliku od onih hrvatskih političkih predstavnika koji svoj narod i svoju državu cinkare na svakom koraku, poput Stipe Mesića.
Krajnje je vrijeme da se iz političkog života u hrvatskom narodu odstrane naivni i maloumni ustaški nostalgičari, ali i oni koji sve čine kako bi se hrvatski narod što više oblatio. Ne bi bilo na odmet odstraniti i u crkvenim krugovima one, bez obzira koliko visoku službu obnašali, koji nisu shvatili u kakvim političkim okolnostima danas u svijetu i Europi živimo.
wpDiscuz