Published On: Tue, Nov 27th, 2012

ŠIĆI: S pogrešne strane entitetske linije

„Otvaraj baba!“ začu se u jedno predveče na vratima stare gospođe Mare. Prepala se jadna žena, al odmah je znala: lopovi.

„Neću vam otvorit. Nemam ništa, odlazite!“ povikala je iz spavaće sobe, ne usuđujući se ni približiti ulaznim vratima.

„Otvaraj odma jebo li te bog četnički! Šta si demire stavila, nemoj da zapalimo i tebe i kuću!“ Iznijeli su lopovi svoje arumente.

„Nemam ništa, odnijeli ste već sve…“ zastenja Mara, priđe vratima svjesna da joj nema pomoći. Ni brava, ni demiri, ni prazna kuća ne mogu joj pomoći pred neumoljivim lopovima.

________piše: Tvrtko Milović l poskok.info

Tog ljetnog dana bio je okruglo peti put da joj isti lopovi dolaze.

Mara je jedna od posljednje tri stanovnice nekada velikog sela Šići, u općini Ilijaš. Selo, ili bar ono što je ostalo od sela, nekada je bilo dovoljno veliko da ima svoju školu. Škola je zatvorena još prije rata, a selo je konačni udarac pretrpjelo u Daytonu kada je dodijeljeno Federaciji. Naime, selo je srpsko, a na „pogreešnoj strani“ entitetske linije našli su se za svega 50-tak metara! Rezvoar vode je, primjerice, dio RS-a i iz njega se vodom opskrbljuju neka sokolačka sela. Ne i Šići, jer Šići su 50 metara uzbrdo od rezervoara, zbog čega nemaju vode. Ali, tri seoske starice lako će za vodu, mnogo im teže padaju lopovi.

Najbliže veće selo je Srednje, koje je udaljeno 40 minuta vožnje lošim makadamom, a Srednje je još 20-tak minuta od Ilijaša kojem sve skupa pripada. Ova daljina je od ključna prednost na koju lopovi računaju kada posjećuju Maru, i njene sumještanke Dobrilu i Veru.

Prije desetak godina nekoliko se starijih Šićana vratilo u selo. Kuće su im obnovljene, a oni su nabavili nešto stoke od koje su živjeli. Vremenom su muški umrli, a žene su ostale same. Tada su došli lopovi.

Prvi put kad su došli zviznuli su Dobrilu šakom u glavu. Dok je žena ležala u nesvjesti lopovi su ispremetali kuću. Uzeli su ženi penziju iz dubine kredenca. Dok se ona vraćala svijesti, oni su joj pojeli i ručak. Kada im je rekla da će ih prijaviti policiji, uzeli su joj i tablete. A onda su je još jednom udarili šakom.

Zvala je policiju. Policija je došla sutradan. I ništa.

Kada su lopovi došli drugi put u selo, bio je to prvi put da su pokrali Maru. I njoj je nedavno umro muž, pa je žena bila u žalosti. Žalost za Maru, radost za lopove. Ušli su u štalu i uzeli kravu. Mara nije čula ništa, ali je zato sve čula Dobrila koja se nije usudila izaći iz kuće. Strah je bio lopovske šake.

I Mara je zvala policiju. S istim rezultatima.

Treći put kad su lopovi došli u selo, otišli su pravo dom Mare. Lijepo su pokucali na vrata i odmah su rekli da su došli uzeti sve što vrijedi iz kuće, a ako bude zvala policiju zviznut će je šakom. Mara ih pustila u kuću. Htjela ih je ponuditi kavom, neće li ih odobrovoljiti… Uzeli su joj televizor, šporet, bojler, figurice iz Praga i mikser. Pri tom su joj razbili neke drage tanjure i presjekli žice od fiksnog telefona.

Mara je to večer umjesto spavanja plakala kod susjede Dobrile i Vere, preostalih stanovnica bogatog sela Šići.

Veri su svi pomrli, Dobrili su svi izgunuli, a Mara nikad nikog osim muža nije ni imala. Tri same starice nisu imale rješenja protiv dvojice lopova. I ovaj put su zvale policiju, ali policija nikad nije došla… Zvale su i policiju u Sokocu. Tamo su im preporučili prodaju imovine i preseljenje u Sokolac. Rado bi one, ali tko će kupiti tri uboga kućerka usred minskog polja i ničega.

Starice su same sebe ubijedile da su lopovi uzeli sve što su imale, te da više neće dolaziti svakako. Prevarile su se. U ranu jesen, lopovi su opet došli. Ovaj put ih bilo četiri, dva stara znanca sa maloljetnim irgetima. Izašli su iz kombija i bez mnogo priče krenuli prema Dobilinoj kući. Dobrila se zaključala i počela zapomagati: „Nemam ništa, idite u Ilijaš.“

Lopovi se nisu obazirali. Na nisku Dobrilinu kuću su prislonili ljestve i počeli se penjati na krov. Limeni krov. Već  sljedeće minute počeli su dodavati jedan drugom limene komade krova i lijepo ih slagati u kombi. Dobrila je plakala, lopovi su krov skidali. Mara, najmlađa u selu, s nepunih 70 godina, krenula je vilama na lopove. Lopov koji je stajao na tlu i primao limene dijelove krova nije se ni okrenuo. Samo je rekao Mari da se ne približava. I nije se približila. Kada je uplakana i s dignutim vilama rekla da će zvati policiju, lopov je mršnuo.

Tu su zimu sve stanovnice Šića provele u Marinoj kući.

Na proljeće su postavile demire na sve ulaze u kuću. Mala tvrđava trebala je zaštiti živote tri starice, jer kad sljedeći put lopovi dođu, neće imati šta uzeti osim toga. I opet su se prevarile. Lopov uvijek ima šta ukrasti. Peti dolazak lopova u kući je bila samo Mara.

„Otvaraj baba!“ začu se na vratima stare gospođe Mare. Prepala se. Odmah je znala: lopovi.

Nakon što ih opet pustila u kuću, opalili su joj prvo šamar što je stavila demire na vrata. A kad su vidjeli da nema ništa, opalili su joj i drugi. Ali nisu bili nezadovoljni zbog dolaska. Tražili su od Mare da im da ručak. Poslije ručka im je dala i rakije. Na odlasku, lopovi su joj oteli rakiju i utovarili sva drva koja je Mara mukom cijepala za sebe, Veru i Dobrilu.

Nema drva, nema krova, nema krave, nema muža, nema djece.. nema ni figurica iz Praga. Nema jadna Mara više ništa. A i šta će joj kad je s pogrešne strane entitetske linije…