U nedjelju, 9. septembra iza podne, po povratku sa (hrvatskog) Jadrana, obreo sam se u kafani u Grabovici. Godinama i decenijama moj je “južni tok” (odlasci u Hercegovinu-češće i na more-rjeđe) prekidani na “Jelačić-placu”- svevremenoj kafani “Kod Gojka”(Jelačića)…
Starog Goje odavno nema, ali poslovanje i ugled uspješno oržavaju njegovi sinovi, a moji haveri, Jašar i Maša. Nisam se, velim, zadržavao u tzv. jablaničkoj Aleji “Kad jaganjci utihnu”, a razlozi nisu gastronomski, već medicinsko-zdravstveni. Svima koji išta znaju o uspješnom i redovnom održavanju i servisiranju pluća poznato je u toj raboti ljekovitost tzv. “kozijeg programa”, meso kuhano i sa ražnja), sirevi (razni), juhe i čorbe i pogotovo kozji loj.
Kozji loj se, objasnili su mi pulmolozi-naturščici, zamota u novine i privije na grudni koš i to predstavlja organski bir iladž, spas za duhanom uhelaćena pluća. Probao prije nekoliko mjeseci, primijenio narodnu mudrost i iskustvo i rezultati su bili senzacionalni: ne samo što su pluća bila prijatno iznenađena, nego samo shvatio da novine koje sam rabio (“Avaz” i “Oslobođenje”) imaju multipraktične funkcije: uz one znane, tradicionalno-konvencionalne, pranje prozora, zahodska higijena, korisne su i za motanje kozjeg loja. Dakle, ako laže koza , ne laže loj.
GRABOVICA, RANA LJUTA
“Vidov” je naziv kafane u Grabovici , čiji mi je vlasnik Dragan nekoliko dana ranije obećao “krv, loj i sireve strasti” po povratku sa (od)mora. Dragan je tamošnji, iz Grabovice, radio je godinama u hotelu “Ero”, pa kada su mu dozlogrdili višegodišnji štrajkovi, sanacije, stečajevi, restruktuiranja, tranzicijske patnje, podigao sidro iz Mostara i otvorio restoran u obiteljskoj kući.
Sve sam ja dobro osmislio i planirao, samo sam jednu “sitnicu” prije dolaska “Vidov” previdio, a nikako i nipošto nisam smio: u taj je, dan, nedjelju, “padala” obljetnica, dvadeset i peta, zločina nad Hrvatima Grabovice i okolnih sela. Mislio sam da je zločin u Grabovici komemoriran jučer, valjda zato što sam pročitao da se prethodnog dana žrtvama masakra poklonio Željko Komšić.
Nakon obilaska spomenika žrtvama svirepog pokolja i vjerskog ceremonijala preživjeli Hrvati (bez neizbježnih predizbornih političara) iz Grabovice, njihove obitelji natiskali su se u kafanu. Niko kod njih više ne živi na mjestu zločina, prepoznajem to iz parkiranih automobila šarenih registracijskih tablica, srednje i niže klase, starijih godišta, što mi govori da je riječ o relativno nebogatim, skromnim ljudima.
Neću reći da sam se među Hrvatima koji su prethodno toga dana oplakali svoja 33 mrtva rođaka i rodice, osjećao kao krme u Teheranu (iliti Dodik u Sarajevu), jer je odveć neumjesno i izraubovana dosjetka, ali hoću priznati da mi je u tom ambijentu bilo prijatno otprilike kao onome jaretu koje je cvrčalo sa užarenog ražnja u dvorištu kafane.
Nema i ne može biti kolektivne odgovornosti za zločine, to nam je poznato, ali ako izostane individualno kažnjavanje, kao što je uglavnom izostalo za neobjašnjivi, patološki pokolj Hrvata u Grabovici, tada se dio krivice raspoređuje na sve članove zajednice u čije je to ime navodno počinjeno, pa i na mene.
Tamo gdje je zaobiđeno individualno kažnjavanje, taloži se kolektivni stid. I ja sam se tu, u potpunom okruženje preživjelih Hrvata, rodbinom pobijenih i u Neretvu bačenih Hercegovaca-katolika, osjećao postiđenim. “Nemamo se mi čega stidjeti, mi možemo hodati vedra čela i čista obraza, mi nismo činili zločine, mi smo se od zločina branili“, poručio je svojim biračima ovih dana Šefik Džaferović, vjerovatni član Predsjedništva BiH.
(Poznata mi je iz komunističkih folklornih rituala ovo stilska figura sa vedrim čelom i čistim obrazom, očito je i Džaferovič, kao i ja, dok je bio pionir maleni naizust naučio i na skojevskim svečanostimma pjevao onu samoobmanjujuću pjesmicu “Poznaje se ko je komunista, vedra čela, a obraza čista”). Stid me je i neću se prestati stidjeti, pored ostalog i zbog toga što je vlast u kojoj je i Džaferović frtalj stoljeća važna čivija od mojih para financirala odbranu zločinaca koji su poklali nevinu čeljad u Grabovici.
“Jesu li među gostima u kafani “Vidom” bila i ona dvojica dječaka, braća Goran i Zoran Zadro, jedini živi svjedoci pokolja u Grabovici, kojima je pobijena cijela familija uključujući i trogodišnju sestricu?”, ne prestajem razmišljati nakon što sam se udaljio od tužnog skupa u kafani i automobilom prolazio pored Gojkove kafane. Na tom sam mjestu Gorana i Zorana, isprepadane, goluždrave klince, vidio tačno prije dvadeset i pet godina.
Tada su imali jedanaest, odnosno trinaest godina, danas su to sredovječni ljudi. Vraćao sam se (pješke, bezbeli) iz Mostara u koloni u kojoj su bili pripadnici policijske jedinice “Lasta” iz Sarajeva koje je tadašnji ministar Bakir Alispahić odveo da se nađu pri ruci mostarskim suborcima u tragično-neuspjelom pokušaju deblokade grada. Mjesec-dva ranije sam put od Mostara, preko Prenja i drugih groznih, nedobronamjernih vrleti prepješačio za ciglih 15-ak sati, ovoga puta put je trajao tri-četiri sata duže, usporavali su nas, tempo diktirali, ranjenici stradali u gradskim borbama u Šantićevoj ulici.
Tu, nadomak Jablanice, rečeno nam je sletjet će armijski helikopter koji će nas prevesti do Zenice. Bila je noć, kišilo je (“oblaci su vukli kišu sve do Prozora”), dvojica dječaka stajali su u bašti kafane, pored njih je bio Ramiz Delalić Ćelo.“Stradali su im roditelji, pa ih je komandant Ćelo uzeo sa sobom i neda im da se od njega odvajaju”, objasnio mi je neko od ljudi koji su se tuda vrzmali.
Ramiza sam izbjegavao sretati i u Sarajevu i u Zenici, prije i tokom rata, njegov prisustvo je kod mene uvijek izazivalo nelagodu, odbojnost i zazor. Ništa nisam znao o Grabovici, odnosno zločinu koji se tamo desio, samo sam na Radiju BiH slušao komunikaciju između Sefera Halilovića i Ramiza Delalića tokom jedne uboge, diletantski vođene ofanzive Armije BiH na položaje Hrvatskog viječa obrane u tom kraju. Za pokolj nad Hrvatima u dolini Neretve čuo sam mnogo kasnije i tada mi se vratila i slika dvojice dječaka i kišna, tmurna, prijeteća noć u kojoj sam ih gledao prije nego što se ukrcao u helikopter za Zenicu… Ta slika ranjenika, izgubljene, izbezumljene djece koje kvasi septembarska kiša nosila je teške asocijacije na filmske slike iz Bulalijećevu “Bitke na Neretvi”…
JABLANICA SE POVIJALA
Nisam ništa pod Bogom milim znao ni za logor u Muzeju u Jablanici. Iz automobila dok u rano poslijepšodne prolazimo kroz pustu, vrelu Jablanicu prepoznajem kuću u kojoj je za boravka u toj varoši stolovao Safet Ćibo, hiroviti doktor kojeg je vlast iz Sarajeva poslala da “sredi stanje” i “zavede red” u tri hercegovačke općine, Konjicu, Jablanici i Prozoru. Sjedio sam u toj ukusno, moderno uređenoj kući, koja, mislim, nije bila njegovo vlasništvo nego je, vjerovatno, bila “izuzeta” za potrebe Ratnog Predsjednika, razgovarao sa njim u nekoliko navrata, i nikada mi nije pomenuo nikakav logor, ni zatvor za “neprijetelje”. Muzej Bitke na Neretvi sa stotinama zarobljenika nalazio se nekoliko stotina metara dalje.
Pitao sam jednom Ćibu, dok je po glavnoj (i jedinoj) ulici u gradu tutnjao i mljeo asfalt tenk u vlasništvu jedinice Zulfikara Ališpage, za svrhu takvog besmislenog “manevra”, čini mi se da je kazao da se to radi da bi se “malo isprepadalo (preostale) Hrvate”. One Hrvate, kasnije ću znati, koje on i njemu podređena vlast, civilna i vojna, nisu još uvijek bili utamničili i iživljavali se nad njima u Muzeju. Za taj zločin pravomoćno je osuđen Nihad Bojadžić, a i njegova odbrana je, ako se ne varam, jednim dijelom iz moga džepa financirana preko kantonalnog budžeta. I zato imam pravo na svoj privatni, teški, ali neizbježni stid i sram!
U KONJICU UBIJAJU, ZAR NE?
U proteklih dvadesetak godina često sam odlazio u Konjic, ali nikada povod nije bio sretan, niti ugodan. Prvi put, neposredno nakon rata istraživao sam, odnosno prije svega samom sebi otkrivao zločine zbog kojih je Tužiteljstvo u Haagu podiglo optužnice protiv prvog komandanta odbrane ovog grada Zejnila Delialića i nižerangiranih vojnika, čuvara u logoru Čelebići. Esad Landžo, jedan od optuženih, kasnije mi je iz Haaga gdje je osuđen 15 godina zatvora (kaznu izdržao u Finskoj), slao potresna, strašna, bolna pisma u kojima je otkrivao pojedinosti zločina, optužujući svoje pretpostavljene pitajući ih zašto mu u vrijeme počinjenja zlodjela nisu rekli da su takve stvari nedopustive, i kažnjive. Dvadeset godina kasnije, ovoga proljeća,
Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine je podiglo, a Sud BiH potvrdio, optužnicu protiv četrnaest pripadnika Armije BiH i MUP-a koja ih tereti za “sistematskoe napade u ubistva više desetina civila srpske nacionalnosti oba spola, među kojima je bilo djece i starijih osoba, te učenje, zlostavljanje, nečovječno postupanje, protivpravna zatočenja, većeg broja žtava srspke nacionalnosti iz grada Konjica i okolnih sela”.
Bakir Izetbegović na optužbe da je Armija BIH činila zločine uvijek odgovara odgovarao isto: “Naši zločini su bili pojedinačni incidenti i mi smo ih pravovremeno sankcionisali i kažnjavali”. Kakvi su to “pojedinačni” zločini koji su se odvijali na “sistematičan” način i kako su pravovremeno kažnjavani, kada tek, dvadeset i šest godina nakon njihova počinjenja, odgovorni trebaju biti suđeni?!
Ovaj današnji prolazak kroz Konjic ipak mi je je nešto rahatniji od prethodnih, zahvaljujući zadivljujućoj gesti Anisa Kosovca, Konjičanina koji je svojim novcima i na vlastitu odgovornost podigao spomen ploču ubijenim dječacima, braći Petru i Pavlu Goluboviću koje je regularna policija Konjica brutalno smaknula zajedno sa roditeljima. “Stradali u jednu krv”, tako se u Hercegovinu zovu istrebljenja cijelih familija.
Bio sam bijesan, očajan kada je prije nekoliko mjeseci u okviru nekakve nazor profilirane manifestacije na temu, navodne, kulture sjećanja koje se odvijala preko festivala MESS, u Konjicu postavljena izložba forografa Rona Haviva, najboljeg foto-dokumentariste zločina i genocida nad Bošnjacima, a još zapanjeniji kada su vlasti Konjica Havivovu izložbu ponovile koji mjesec kasnije. Genijalni je Haviv, potreban i dragocjen, ali Konjicu, i svima u njemu suočavanje sa prošlošću i kultura sjećanja treba dosegnuti do zločina nad svojim sugrađanima masovno pobijenim i temeljitio protjeranim.
Šta bi Haviv snimio u Konjicu, logoru u Čelebićima da se tamo zatekao 1992.?! Zašto se neko od umjetnika iz Sarajeva ne sjeti napraviti film, ili predstavu o pobijenoj braći Golubović, kao što je Oliver Frljić učinio sa srpskom djevojčicom Aleksandrom Zec, ili Srdan Golubović sa Srđanom Aleksićem?! Imaju gotov i vrstan literarni predložak, međunarodno nagrađeni tekst Dragana Bursaća. A i ja sam nešto o tome pisao i objavljivao desetak-petnaest godina ranije…
Dionica puta od Konjica do Bradine je lijepo izgrađena, domaćinski asfaltirana, čista i izgledala mi je mnogo kraća nego prije 25 godina kada sam je pješke savladavao, ali u kontra-smjeru. Probudio sam se jednog julskog jutra 1993. u kasarni na Bradini, nakon što sam prethodne večeri sletio helikopterom iz Zenice u Tarčin. Helikopter je primarno prevozio mekinje koje su se u tumbanju i turbulencijama prosipale po nama slijepim putnicima. Na Bradinu sam dopješačio bijel poput nišana.
Rekao bih poput pravoslavne crkve na Bradini, ali crkve nije bilo tamo gdje je stajala prije rata. Neko od domaćina mi je objasnio da su i crkvu i stotine okolnih kuća godinu dana ranije sa zemljom poravnali vojnici koje je iz Hrvatske sa sobom doveo general Mate Šarlija Daidža, koji su iza sebe ostavili smrt, pustoš, ništavilo. Bila je to druga uništena kršćanska bogomolja koju sam u ratu vidio: prva je bila Samostan u Gučoj gori pored kojeg sam u junu iste godine stajao dok su ga “Allahovi ratnici” dio po dio skrnavili, pa kasnije i zapalili. Sjetio sam se tada velikog pjesnika Ilije Ladina, mog svakodnevnog genijalnog supatnika i sugovornika u opkoljenom Sarajevu, koji je na vijest o rušenju džamije u Kiseljaku 1992.godine ganuto rekao: “Naši našima zapalili džamiju”!
Kolala je godinu dana kasnije po Sarajevu urbana legenda o dvojici najpoznatijih nogometnih tifoza u Sarajevu Kemi (Lakači) i njegovom vječitom stadionskom rivalu Juri, utemeljiteljima navijačkog pokreta u glavnom gradu. Krenula njih dvojica nakon Washingtonskog sporazuma prema Hercegovini, pa Kemo cijelo vrijeme puta pričao o stradanju Bošnjaka, rušenju džamija, pokoljima. Kad su stigli na Bradinu, pokaže mu Jure ruševine crkve i pita ga “A šta je ovo, ko je ovo srušio?“, na šta mu Kemo ko iz topa odgovori: “Kako šta je, jebo ga ti?! Pa, bespravna izgradnja“.
Nisu samo Daidža i njegovi ustašoidi samljeli i satrali rodno mjesto nikad prežaljenog Poglavnika Ante Pavelića, dale su ozbiljan doprinos tom divljačkom zločinu i lokalne armijsko-policijske snage. Tako piše u optužnici protiv četrnaest konjičkih “ratnih heroja”. Treba li podsjećati (treba, naravno) da je dok se rat još nije smirio na mjestu crkve na Bradini sagrađena džamija, Muderisova, kao su joj tepali, čije je rušenje naredio Paddy Ashdown.
PADAJ SILOSE I NEPRAVDO
Desetak minuta relaksirajuće vožnje od Bradine prema Sarajevu i eto nas u Tarčinu. Prije dva-tri mjeseca Sud Bosne i Hercegovine civilnom, vojnom i policijskom rukovodstvu Hadžića (odnosno “slobodnih teritorija” te Općine “rebnuo” je je ukupno osamdeset godina zatvora za zločine počinjene na srspkim zatvorenicima u tamošnjem “Silosu”.
Najveću kaznu, osam godina, dobio je Mustafa Dželilović, predsjednik Ratnog Predsjedništva, jedna vrlo neugledna i neugodna persona, od velikog ugleda i povjerenja unutar bošnjačkih vladajućih struktura, kojeg sam često sretao za svog boravka u Zenici. Treba li podsjetiti(treba, naravno) da su i njihove odbrane financirali sarajevski poreski obveznici.
Kome je trebao, po kojem je zakonu otvoren i četiri godine funkcionirao tarčinski logor/zatvor za lokalne Srbe, bez obzira jesu li oni imali oružje, ili nisu ?! Slavko Jovičić-Slavuj, najpoznatiji i najdugotrajniji uznik u “Silosu”, uhpšen je i zatvoren u svojoj kući u Pazariću u aprilu 1992. godine, oslobođen četiri godine kasnije, mnogo nakon Daytona.
Oni koji su ga uhapsili vjerovali su da je riječ o krupnoj zvjerki. Prije rata bio je pratilac Miodraga Simovića, koji je u vrijeme njegovog hapšenja bio potpredsjednika Vlade BiH. Koliko je to bilo tačno i osnovano govori činjenica da niko od srspkih vlasti sa Pala, niti iz Hadžića, za svo to vrijeme nije tražio njegovu razmjenu. Nakon zatvaranja Silosa i odlaska na Pale, pričao mi je Jovičić, sreo je na paljanskoj televiziji Harisa Silajdžića koji je imao predizborni televizijski nastup.
Poznavali su se prije rata, u istoj Vladi su primali plaće. “Pa, bolan Harise, četiri puta sam ti preko Crvnog krsta slao molbu da me oslobodiš, a ti ništa. “Vjeruj mi, Slavko, sve sam učinio, ali ti nisam mogao pomoći“, uvjeravao ga je Haris. “Četiri puta te molio da me oslobodiš, pa četiri godine zaglavio u “Silosu”, dobro je da ti nisam više puta pisao , ko zna kad bih izašao na slobodu“, navodno mu je tu, na domaćem terenu, prigovorio Slavuj.
Za zatvor u “Silosu” čuo sam početkom 1994.godine, sad ću reći i kako. Narodnjački pjevač Lepi Mića (ovaj što penzionerske dane provodi u Pinkovoj “Zadruzi”) krenuo bio na nekakvu tezgu na Ilidžu, pa zalutao i pao u ruke pripadnika Armije BiH. Mislim da nije bio dugo pritvoren, koji dan, a među “kompromitirajućim” materijalima u džepovima mu našli “zbirku rukopisa” u kojoj se nalazila i pjesma koju ću citirati po sjećanju: “Krvav je majko Silos u Tarčinu/ bodljikava žica steže ruku sinu”…
Nakon Hadžića uskoro se uključujemo na auto-put i moje mapiranje ratnih zločina na južnom kraku “slobodnih teritorija” se privodi kraju. Okončava se, tu u Hadžićima, i mit u nevinosti naše oslobodilačke borbe, o navodnom bošnjačkom tradicionalnom i neupitnom merhametluku i dobrodušnom suživotluku. Može če neko, odnosno sigurno hoće ovaj moj opri putopis otpisati i prokazati kao “naknadn pamet”, prigovoriti da sam sve ovo trebeo napisati mnogo ranije i daleko detaljnije. Neće to naravno, biti do kraja, pa ni izblita tačno, ali neka…
Uvjeren sam da je i najlicemjernija, proračunata naknadna pamet, moralnija i produktivnija, od aktuelne “kulture sjećanja” unutar koje je sjećanje fokusirano sam na nas i naše žrtve, patnje i stradanja i ne dotiče se (anamo) njih i njihovih. Nemoguća je Bosna u kojoj su jedni vječiti dželati, a drugi vječite žrtve, čini mi se da je tako nedavno napisao Miljenko Jergović..
Završavam jednim davnim citatom, a koga ću citirati, ako neću mudrog Aliju Izetbegovića. Prije više od dvadeset godina, 1997. godine, na vojnoj smotri održanoj na stadionu “Koševo” Izetbegović kaže:
“Braneći Bosnu, vi niste samo imali čast da branite samo zemlju. (valjda državu, op. S.A.) Više od toga, vi ste branili jednu veliku ideju koja ima svjetski značaj. To je ideja tolerancije i suživota među ljudima različitih vjera i nacija. Tamo gdje ste vi bili, uprkos svim iskušenjima, ostale su čitave džamije, crkve, katedrale i sinagoge. To je naša najvažnija pobjeda”.
Da li je tada Izetbegović znao ono što stoji u optužnici protiv Atia Dudakovića i nekoliko njegovih suradnika iz Petog korpusa: da je tokom njihove veličanstvene akcije “Sana 95” srušena, spaljena, oskrnavljena svaka pravoslavna crkva u tom dijelu Bosanske Krajine, Petrovcu, Krupi, Sanskom Mostu. Da li bi mudrog državnika bilo stid da je znao za taj barbarizam i bogohuljenje. Valjda bi, jer u protivnom, niti bi bio mudar, niti bi bio državnik!
wpDiscuz