Senad Avdić, dobrovoljac, komandir “streljačkog stroja”

Jučer me se opet sjetio Senad Avdić propali vlasnik propale Slobodne Bosne. Po običaju napisao je hrpu laži i gluposti na što se obično ne osvrćem. Ovaj put ću se ipak osvrnuti i to samo zbog jedne rečenice koja je jako indikativna i dobro oslikava njegov karakter i misaoni sklop.

Ta rečenica napisana je u kontekstu razumijevanja povijesnih događaja i glasi: “Uopće ih tome ne trebaju podučavati istoričari i povjesničari, osobito ne Lučićevog revizionističkog pedigrea i kalibra, vrlo ograničenog dometa, pogodnog tek za streljački stroj.”

Podsjetio me Avdić na način kako su njegovi ideološki i biološki preci rješavali problem s nepoćudnim “istoričarima”, novinarima i opće ljudima koji su mislili drukčije od njih, odnosno od onoga što je Partija propisala. Jednostavno, “streljačkim strojem” i opet bi, samo kada bi imali priliku. A nije davno prošlo vrijeme kada su doista imali priliku strijeljati, što bojevom municijom, što ubojitom riječju.

Davno sam polemizirao sa Senadom Avdićem, još dok je to imalo kakvog–takvog smisla i dok je barem sličio na novinara. Pisao sam o njegovoj ulozi u poticanju političkih sukoba, a kasnije i raspirivanju rata između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka.

Podsjetit ću tek na članak objavljen u njegovoj Slobodnoj Bosni u veljači 1993. „Bosna između dva fašizma“ koji je kopiran, pretiskavan i dijeljen postrojbama muslimanske Armije BiH. Tim je člankom najavljen otvoreni rat Hrvatskom vijeću obrane. Avdićeva uloga huškača i smutljivca javnosti je, bar onome njezinu dijelu kojemu je stalo do činjenica, uglavnom poznata. Manje je poznata njegova uloga u zataškavanju teških ratnih zločina koje je počinila muslimanska Armija BiH, posebno u Hercegovini u akciji „Neretva 93“.

Pripadnici muslimanske Armije BiH upali su 14. rujna 1993. u selo Uzdol u Rami.  Ubili su 41 Hrvata, od kojih 29 hrvatskih civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Mrtva tijela su masakrirana. Najmlađe žrtve bili su Stjepan Zelić (10) i njegova sestra Marija (13) koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. Ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Najstarija ubijena osoba u Uzdolu imala je 87 godina. Za taj zločin, Punih 26 godina kasnije, u rujnu 2019. Sud BiH osudio je Envera Buzu komandanta Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH na 12 godina zatvora.

Pripadnik ili suradnik Glavnog štaba muslimanske Armije BiH Senad Avdić u vrijeme počinjenja zločina nalazio se u društvu zločinaca i njihovih zapovjednika te u neposrednoj blizini mjesta zločina i žrtava. Razgovarao je s njima, znao je detalje, bio je zadužen za propagandu. Uložio je veliki napor da zločine zataška, a zločince opravda i abolira te da presudu odgodi za 26 godina. U tekstu koji je objavljen u „Ljiljanu“ listu što se bez imalo zadrške može nazvati fašističkim, Avdić je pokazao sve vještine i beskrupuloznost armijskog propagandista obučavanog u najboljim, odnosno najgorim beogradskim centrima za obuku kadra tog profila. Tekst je naslovljen „Ubijeni su Hrvati ili Muslimani?!“, a u nadnaslovu stoji pitanje „Šta se, u stvari, desilo u selu Uzdol?“.

Avdić objašnjava čitateljima što se to tamo „desilo“ i piše:

„Početkom prošle sedmice diverzantska grupa Armije BiH izvodi napad na vojarnu HVO-a u Uzdolu. Akcija je izvedena munjevito. Veliki broj bojovnika HVO-a, osobito oni koji su stigli iz zapadne Hercegovine, po svjedočenju diverzanata Armije BiH, bježi, a jedan dio njih gine u borbama u i oko vojarne. U borbu oko vojarne uključuje se civili iz obližnjih kuća, jedan od najboljih boraca Armije BiH gine od metaka kojeg sa prostora svog doma iz kalašnjikova upućuje 75-godišnji starac. Civilno stanovništvo, žene, starci, pucaju sa svih strana. U jednom trenutku odbjegli bojovnici se vraćaju isturajući pred sebe živi štit od civila.“
Zadivljujuća je sposobnost „bojovnika iz zapadne Hercegovine“ da se izvuku iz obruča i pobjegnu, kao i Avdićevih sugovornika da precizno odrede starost onih koji su navodno pucali na njih.

Avdić zatim u priču ubacuje diverzanta koji kaže da su morali pucati, a da je zatim došlo „do strahovitog artiljerijskog napada sa HVO položaja“ te su rušene kuće i nitko u njima nije mogao „izvući živu glavu“. Naravnom artiljerija HVO-a ubijala je isključivo Hrvate u njihovim kućama. Konačno, Avdić iznosi i tvrdnju Ratnog predsjedništva Prozora „gdje se vrši istraga svih detalja oko slučaja Uzdol“ i nastavlja: „Oni tvrde kako su svi poginuli u tom selu stradali u ratnim djelovanjima. Ovdje se strahuje da je živi štit kojim su se koristili bojovnici HVO-a opet bio popunjen Muslimanima iz zatvora u Rumbocima jer, kako kažu, nedostaje blizu četrdeset zarobljenika za koje se mjesecima ništa ne zna i kojih nema ni na jednom spisku. Snimci koje smo vidjeli na televiziji uopšte ne otkrivaju identitet i nacionalnost žrtava, Interesantno je da se Britanci uvijek prvi nađu na licu mjesta nakon ovakve vrste počinjenih zločina, kažu u Ratnom predsjedništvu Prozora“.

Ako snimci i Britanci nisu odmah otkrili identitet žrtava, Avdić je vremenom mogao čuti za desetogodišnjeg Stjepana Zelića i njegovu tri godine stariju sestru Mariju ili za dvanaestogodišnju Jadranku Zeleniku. Ako pak za njih nije čuo, njihova imena i godine može pročitati na spomen ploči podignutoj u selu, pa se tamo može informirati što je tko tamo radio u rujnu 1993.

Ako ne vjeruje ploči u Uzdolu, može pogledati presudu Enveru Buzi, koju je donio sud države u kojoj živi.

Što se pak njega samog tiče, nema Neretva dovoljno vode da ga opere od sramote za laži koje je pisao, niti u Bosni ima dovoljno alkohola kojim bi mogao umiriti savjest za sva zla u kojima je sudjelovao, makar tako što ih je poticao ili naknadno prikrivao. U onakvim okolnostima kakve su vladale u BiH ’93 to nerijetko znači veću odgovornost od one koju snose izravni počinitelji zločina.