Onoga trenutka kada je Miro Bulj javno zatražio da se istraži veza Tomislava Karamarka i misterioznog lobista MOL-a Josipa Perkovića, mnogi visokorangirani hadezeovci bili su svjesni neizvjesne daljnje sudbine njihova predsjednika. Ali, gotovo nitko nije vjerovao da će događaji ići tako brzo i da će HDZ uskoro morati naći gotovo preko noći petog predsjednika.
Dvojica hadezeovskih veterana, Vladimir Šeks i Milijan Brkić, više i bolje od bilo koga drugog na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma predviđali su događaje i vukli šahovske poteze koji su doveli do “projekta Plenković” čijoj konačnoj realizaciji danas svjedočimo. Iz Brkićeva su kruga, dok se Karamarko još grčevito opirao, tada stigle informacije da moćni glavni tajnik stranke nikako ne odobrava da “neki izvana” – a to se odnosilo na Petrovića – imaju utjecaj na HDZ i pokušavaju iz Sheratona kreirati stranačku politiku i vući kadrovske poteze. Još manje da se osobni interesi pojedinaca stavljaju ispred hrvatskih nacionalnih interesa.
Kada se nevjerojatnom brzinom počela kotrljati afera Konzultantica, bilo je posve jasno na koga je i na što Brkić mislio. Karamarko je nastavio s povlačenjem krivih poteza, među kojima je bio i onaj da Brkića spriječi u kandidaturi za zamjenika šefa stranke, predlažući da bude samo član Predsjedništva. Bilo je tada posve jasno da je do kraja pukla ljubav dvojice bivših prijatelja i najbližih suradnika.
Što se sve događalo iza kulisa u HDZ-u tijekom ovih dramatičnih mjeseci, javnost neće nikada do kraja saznati, a da baš nije bilo sve onako kako se “na van” činilo, posve je sigurno. Da nisu bili naivni ni mnogi visokopozicionirani članovi stranke, pokazuje i jedan sitni detalj kada se Domagoj Milošević sastajao u zagrebačkim restoranima s vođama stranaka koje su s HDZ-om bile u koaliciji i predlagao im da nagovore Karamarka da odstupi. “Zašto da mu ja to kažem, kažite mu vi iz HDZ-a”, odgovorio mu je čelnik jedne stranke.
Skrivene ambicije
Istovremeno je vječni Vladimir Šeks iz svog stana u Bauerovoj ulici vukao konce nevjerojatnom preciznošću. Upravo je Šeks bio taj koji je savjetovao Andreju Plenkoviću da ne “pogine” u stranačkim izborima kada je Karamarko dobio plebiscitarnu podršku članova HDZ-a. “Nije još vrijeme za Plenkovića”, mirno je govorio Šeks, nabrajajući i neke njegove mini-poraze iz prošlosti. “Novi mu poraz ne treba”, kategorički je zaključio veliki kombinator.
Sam Plenković se sve ove prošle mjesece nije želio izjašnjavati kakve su mu političke ambicije, a u jednom je razgovoru rekao da u HDZ-u ne bi dobro dočekali da se suprotstavi Karamarku u trenutku kada je već bilo jasno da je nova Vlada s Mostom krajnje krhka. “Moglo bi se to shvatiti da rušim Vladu”, govorio je hrvatski europarlamentarac koji je gotovo svaki vikend provodio s obitelji u Zagrebu. A tada se redovno sastajao s uglednim hadezeovcima, ali i sa svojim prijateljem Šeksom.
Istovremeno je bilo posve jasno da puca veza Karamarka i Brkića, koliko god su se obojica trudili u javnosti pokazati da nekih ozbiljnijih nesporazuma nema. Karamarko je Brkića ogovarao gdje god je stigao, pa su stranački hodnici bili prepuni priča koje su sigurno došle i do ušiju glavnog tajnika koji se u međuvremenu izborio za kandidaturu za zamjenika predsjednika stranke. Brkić je sve vrijeme bio u dobrim odnosima s Ivanom Maletić, vrlo uspješnom političarkom nove HDZ-ove generacije, pa su mnogi smatrali da je upravo ona njegov izbor ako kola za Karamarka krenu nizbrdo.
Pitanje vremena
To se i dogodilo. Prvi potpredsjednik Vlade morao je odstupiti i bilo je samo pitanje vremena kada će morati otići i iz fotelje na prvom katu stranačke središnjice. U preslagivanje nitko nije vjerovao, najmanje Milijan Brkić, ali je pustio da se Karamarko kompromitira do kraja kako bi i njegovo rušenje bilo posve jednostavna operacija. Već tada su postojali kontakti između Brkića i Plenkovića, a Karamarkov zamjenik bio je svjestan da grčevito i brzo treba tražiti novog vođu. Izbor nije bio briljantan jer većina Karamarkovih ljudi nije imala nikakvu karizmu, a nova zvijezda Zlatko Hasanbegović odveo bi stranku na put prema HSP-u AS. Sam Brkić, kojemu sve ono što govori Hasanbegović politički možda i nije mrsko, bio je potpuno svjestan, kao političar koji je u međuvremenu znatno evoluirao, da bi to za stranku bilo pogubno. Mladi Tomislav Tolušić je odmah pokazao ambicije, ali je bilo jasno da nema karizmu u javnosti, Miro Kovač se premišljao, a Ivana Maletić čekala kako će se odvijati priča oko njezina kolege iz Bruxellesa, kojega su zdušno podržali Davor Ivo Stier i Dubravka Šuica. Ali i sama Maletić.
Andreja Plenkovića prošlih je mjeseci najviše ljutilo kada su se u medijima pojavile teze da su ga hadezeovci otpisali jer nije pokazao odlučnost suprotstaviti se Karamarku na stranačkim izborima. Naravno, nitko nije želio pod imenom i prezimenom to reći u novinama, ali su iza leđa mnogi zdušno ogovarali Plenkovića da je neodlučan, da nema hrabrosti i da nije fajter. Čak se i Šeks diskretno raspitivao kod novinara tko stoji iza tih teza koje su bile plasirane u medijima, sumnjajući da su glavni promotori stari članovi stranke kojima su polako izmicale sve šanse, bez obzira na to tko će voditi budući HDZ.
Sam Plenković je pomno promatrao što se sve događa na turbulentnoj političkoj sceni, uz sve obaveze koje je imao u Parlamentu i brojna putovanja na kojima je bio, među ostalim i u Americi. Sve je vrijeme kao europarlamentarac pozivao u Bruxelles brojne ljude, mnoge hadezeovce, gdje bi im pripremio zanimljiv program i upoznao ih kako funkcioniraju europske institucije. Neki kažu da je već tada pripremao “svoju bazu”. Najbolje se Plenković snalazio baš na tom europskom terenu pa je pred kraj prošle godine organizirao zajedno sa svojim kolegama, među kojima je bio i Tonino Picula, konferenciju o BiH na kojoj je sudjelovala i Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjske poslove. Oslovljavala ga je “Andrej”, a Plenković je suvereno moderirao konferenciju, pokazujući da za njega nema tajni u bruxelleskim hodnicima.
“Hoćeš li se suprotstaviti Karamarku na stranačkim izborima”, pitao sam ga tom prilikom, ali nije dao direktan odgovor. Kasnije, kada je bilo jasno da neće i kada je to Glubus objavio na naslovnici, bio je ljut jer je očito želio da se mnogo o tome ne piše. A oni koji ga dobro znaju, govorili su: “Andrej čeka svoju priliku i dočekat će je”.
Bez izbora
Bili su u pravu. HDZ zapravo nije niti imao drugog izbora, nego okrenuti se mladom i sposobnom diplomatu koji je u svojoj karijeri imao hrabrosti suprotstaviti se neprikosnovenom šefu stranke Ivi Sanaderu, što ga je koštalo brzog napredovanja u diplomaciji. Nakon Sanaderove neobjašnjive ostavke podržao je Jadranku Kosor, kojoj je leđa držao i sam Šeks, ali ne zauvijek. Prije nekoliko dana bivša premijerka mi je rekla da je uoči stranačkih izbora, kada je već izgubila parlamentarne, istaknula Plenkovića kao svoga budućeg zamjenika. “Nazvao me par minuta prije nego što sam to željela javno priopćiti i rekao da odustaje”, kaže Kosor.
Kada je pad Tomislava Karamarka postao očit, Andrej Plenković je znao da dolazi njegovo vrijeme. Već su ga počeli zvati ljudi iz Karamarkova okruženja, pravdajući se da su bili zavedeni, da su vjerovali obećanjima o preslagivanju. Zvao je Oleg Butković, zvali su i mnogi drugi. Nanjušili su tko će biti novi šef.
Na Saboru HDZ-a na kojem je Plenković izrekao onu kratku, ali znakovitu rečenicu da “stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg člana”, a znalo se da se to odnosi na Karamarka, bilo je jasno da europarlamentarac specijaliziran za Ukrajinu ulazi u igru. Događaji su išli nevjerojatnom brzinom, telefoniralo se neprekidno, ispod glasa govorilo da Karamarko nerazumnim potezima želi stranku odvesti u ponor. Nitko ipak nije imao hrabrosti javno mu se suprotstaviti, osim Brkića. Drama je bila na vrhuncu i tako je došlo do one Brkićeve rečenice “hajde da nakon četiri godine otvoreno razgovaramo”.
Svatko je spašavao vlastitu glavu, a bilo je i onih koji su govorili “ako dođe Plenković za šefa stranke, prvo će se riješiti Brkića”. Time su bacili jabuku razdora u već debelo poljuljan HDZ, ali više nitko nije mogao spriječiti da Plenković krene u utrku za novog šefa. Europski pučani bili su zgroženi kada je Karamarko zbog osobnih razloga išao rušiti vlastitu Vladu. Danas u Europi više nema premoći u desnim vladama pa je svaka za EPP dragocjena, čak i onakva kakva bi bila s Tihomirom Oreškovićem i Mostom, ali bez Karamarka.
Bilo je tada već posve očito ono što su mnogi u HDZ-u znali od početka – da Tomislav Karamarko nikada nije mogao podnijeti da ne bude premijer, glavni u Vladi. Naivno je vjerovao da će Orešković plesati kako on želi, a da će mlađahni psihijatar Božo Petrov odstupiti od svojih načela. Sve se to nije dogodilo i na naplatu su stigli svi krivi potezi Tomislava Karamarka, od diletantskog vođenja kampanje osmišljene u Sheratonu kada se pokazalo da HDZ neće glatko sastaviti Vladu.
Iako se EPP nije javno opredijelio, što je i nemoguće jer to i nije zadaća pučana, poruke iz Bruxellesa su bile više nego znakovite – da se na Karamarka više ne računa. A kada se zna u kako su dobrim odnosima pučani s četvero hrvatskih europarlamentaraca iz redova HDZ-a, nije bilo teško pretpostaviti da nemaju ništa protiv toga da agilni Andrej Plenković uđe u utrku za novog šefa HDZ-a. Da pokuša spasiti što se spasiti da, a to nije nimalo lako, što pokazuje i posljednja anketa koja daje veliku prednost SDP-u i Zoranu Milanoviću.
Brojne kombinacije
Kada sam razgovarao s nekim članovima Predsjedništva koji su nedavno izabrani, pomno su birali riječi o Plenkoviću, ali mogao sam osjetiti da im nije po volji. Zapravo, u mnoge se uvukao strah jer novo vodstvo stranke uvijek iznjedri i nove ljude. Svima je potpuno jasno da ovakvo Predsjedništvo, ako Plenković postane novi predsjednik HDZ-a, dugoročno ne može opstati i da će nakon parlamentarnih izbora slijediti brojne promjene.
Čim je sudbina Tomislava Karamarka bila zapečaćena, pojavile su se i brojne kombinacije kako brzo doći do petog predsjednika. Prevladao je stav da se ipak ide na glasanje po principu “jedan član, jedan glas” kako bi novi šef imao puni legitimitet, a za to se zalagao i sam Plenković. Povukao je izvanredan potez i u svoj stožer doveo Damira Krstičevića i Davora Ivu Stiera koji će biti dragocjeni za kampanju. General Krstičević često je u Bruxellesu, pa otuda i veza s Plenkovićem, a Stier se pozicionirao kao pravi strateg i ideolog stranke na jasnim načelima. “Podržat ću Plenkovića, ostat ću aktivan, ali zasad ne želim razmišljati na koji način. Radit ću u stožeru”, rekao mi je Stier koji i u komunikaciji s novinarima pokazuje onaj nužan europski štih koji je tako bolno nedostajao ljudima iz HDZ-ova PR-a. “Ako je Milanović simbol političkog razdora, Andrej treba biti simbol političkog okupljanja”, objašnjava Stier koji je uzbudio stranačke duhove kada je početkom godine, neposredno uoči stranačkih izbora, promovirao knjigu u kojoj se zalagao za potrebu nove paradigme u hrvatskoj politici.
Gunđanje iza kulisa
Na zagrebačkoj promociji okupilo se nevjerojatno puno ljudi, bili su tu Šeks, Kosor, ali i Tonino Picula i Drago Prgomet, a Karamarko je ubrzo postrojio europarlamentarce u svom uredu, slikajući se s nasmijanim Plenkovićem, uz jasnu poruku da je jedinstvo stranke nužno. Iza kulisa je gunđao da je krajnje neprimjeren trenutak predstavljanja knjige Davora Stiera, istoga onoga kojega je grubo maknuo s mjesta međunarodnog tajnika HDZ-a onoga trenutka kada je zavladao strankom.
Ključ rješenja ponovno je bio kod Brkića. Iako je s puno prezira govorio o “bruxelleskom Zoki”, s naglaskom na ono “bruxellesko”, za Plenkovića, naravno, takvih asocijacija nije imao. Kada je Karamarko najavio novinarima ostavku u HDZ-u i otišao na sjednicu Predsjedništva, već su se naveliko počeli okretati kaputi, a Plenkovićev je mobitel bio pregrijan od brojnih poziva. Nekima se javljao, nekima nije, a Vlado Šeks je u novinama pokopao Karamarka i objašnjavao zašto je Plenković najbolji kandidat. “Obrazovan je, iza sebe ima diplomatsku karijeru”, nabrajao je Šeks, ujedno se zauzimajući da se prema Karamarku ne poduzimaju mjere odmazde, po čemu je HDZ poznat, a što je sam Karamarko u velikoj mjeri primijenio i na Šeksu.
Kada je Karamarko odstupio s mjesta drugog čovjeka hrvatske Vlade, u središnjicu HDZ-a stizali su brojni pozivi i mailovi u kojima su ga kritizirali članovi stranke, nabacivali se na njega brojnim uvredama, a valjda je među njima bilo i onih od 90.000 članova koji su ga još jučer zaokružili na stranačkim izborima. Je li ta brojka od 90.000 točna, ostat će također tajna, a navodno je i sam Brkić baratao nekom drugom, realnijom brojkom koju je potezom spužve obrisao sam Karamarko tražeći impozantnu pobjedu. Lavina poruka, ali ovaj put onih koji su podržavali novog izglednog šefa, Plenkovića, također se srušila u Središnjicu kada je postalo jasno da ugledni član stranke na privremenom radu u Bruxellesu zapravo ima najveće šanse. Po dobroj, staroj maniri još iz vremena bivše partije, stizale su poruke zagrebačke i splitske organizacije, ali i brojnih pojedinaca, pa je Brkić morao prekinuti to poltronsko izjašnjavanje kako sve ne bi postalo karikaturalno.
Plenković je u odnosu na sve druge moguće protukandidate prvi iskočio javno jer zapravo nije imao što kalkulirati. Bila je to prava taktika jer su jedan za drugim ispadali svi: Tolušić jer je procijenio da za njega još nije vrijeme, Butković jer je bio svjestan da nema podršku, Kovač jer nije reagirao u pravom trenutku, a Hasanbegoviću su očito sugerirali da ostane “tiha opozicija” izglednom novom šefu. Na kraju povukao se i i Darko Milinović, jedan od stranačkih veterana.
Peti predsjednik
“Projekt Plenković” naprosto je morao uspjeti. Na početku je imao dvije slabe točke, to što sam Plenković nema izravnu bazu i što je oklijevao prije se suprotstaviti Karamarku, ali više nema ni vremena obazirati se na prošlost. HDZ-u gori pod nogama i put u opoziciju je vrlo izgledan. Trebat će pravo čudo da se stvari preokrenu kada dva stara druga iz iste sobe iz vremena kada su počeli u diplomaciji, Andrej Plenković i Zoran Milanović, krenu u bitku svih bitaka. Iza kulisa Plenkovićev stožer već razgovara s Mostom, ali i mnogim drugima, priprema se obilazak Hrvatske, a Brkićeva organizacijska uspješnost opet će trebati svakom novom šefu stranke. “Zapravo, mnogo je manje nepoznanica što će se događati u sljedećih mjesec, dva. Mnogo će zanimljivije biti sve ono što bude ako Plenković postane novi šef i kada prođu parlamentarni izbori. Prava drama u HDZ-u tek će tada početi”, uvjerava nas jedan dobar poznavatelj stranačkih prilika, kako se to u posljednje vrijeme voli reći za one koji pokušavaju konce vući iza kulisa.
A takvih je u HDZ-u uvijek bilo napretek. I prije Plenkovića, a bit će ih i kada se bude znao peti predsjednik stranke koja je obožavala svoje vođe dok su bili na tronu, ali ih i odbacivala čim su pali. Tuđmana odmah nakon smrti, Sanadera kada se s naslovnica preselio u crnu kroniku, Jadranku Kosor bez obzira na to što je zemlju uvela u EU, a sada i Karamarka. Da, ostaje još jedno pitanje: Jesu li Karamarkove političke ambicije gotove, je li zaista prekrižio HDZ? Odgovor bi mogao slijediti već na jesen.