Dušan Šehovac jedan je od intelektualaca koji je pored Srđana Puhala i Tvrtka Milovića ukazivao na manipulaciju brojem pobijene sarajevske djece, uz istovremeno potpuno negiranje broja pobijene sarajevske djece u dijelovima Sarajeva koji su držali Srbi i na koji je neselektivno gađano granatama Armije BIH, što je inače ratni zločin,
Prema dostupnim podacima, u Sarajevu je poginulo 8.940 vojnika, od kojih je 5.713 Bošnjaka, 2.900 Srba, 296 Hrvata i 31 pripadnik ostalih naroda. Ubijeno ili nestalo je 3.813 Bošnjaka, 1.074 Srba, 723 Hrvata i 162 ostalih.
Istovremeno, nigdje ne postoji javno verifikovan i objavljen spisak o 1.602 ubijene djece, govori Šehovac.
“Haag u svojim analizama demografskih gubitaka spominje 450 ubijene djece, a direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Smail Čekić 642 stradale djece”, tvrdi Šehovac.
On posebno ističe da postoje sudsko-istražni dokumenti i dosijei sa svim podacima o 102 ubijene djece u ratnom Srpskom Sarajevu, te da se o najmlađim žrtvama, koje su ubijane na Grbavici, Ilidži, Vogošći, Trnovu, Hadžićima, Rajlovcu, Ilijašu, Palama i Lukavici – i dalje šuti.
“Zašto? Djeca su djeca, najveće žrtve rata. Njih su sarajevski humanisti zaboravili, odvojili ih od djece opkoljenog Sarajeva. Degutantno je izmišljati žrtve i objavljivati laž kao istinu”, ističe Šehovac.
Prema srpskim tvrdnjama, u Sarajevu je ubijeno i nestalo oko 6.000 pripadnika ovog naroda, što suprotna strana uporno negira. Rijetke sudske presude za zločine nad Srbima u ovom gradu izrečene su nižerangiranim počiniteljima, dok su naredbodavci ostali nedodirljivi.
“Ne treba izmišljati nove, nepostojeće srpske zločine, a praviti se kao da ne postoje zločini Bošnjaka u Sarajevu. O njima se rijetko govori, a još rjeđe procesuiraju, jer to ruši sliku o Bošnjacima kao žrtvi.
Cijelo Sarajevo zna ko je ubio Boška i Amiru, dvije djevojčice na Grbavici, ko je vezao sajlom starca i staricu u Trnovu i vukao ih po makadamu dok se nisu raspali.
Svi znaju ko je zapalio pravoslavnu crkvu u Trnovu i zakovao čovjeka na ulazu da i on izgori. Ovu crkvu i crkvu u Oseniku zapalili su i srušili Bošnjaci, što su dokazi da je lažan sarajevski mit da Bošnjaci nisu u Sarajevu srušili nijednu pravoslavnu crkvu”, navodi Šehovac za Srnu.
On smatra da “objektivnost ne stanuje u Sudu BiH” – kad Srbi u Hadžićima razoružavaju, hapse i odvode u Sportsku dvoranu Bošnjake onda je to “etničko čišćenje teritorije”, a kad Bošnjaci isto čine Srbima u Hadžićima i Pazariću, to je onda “legalno čišćenje državne teritorije od pobunjenika”.
“Grafička škola na Ilidži u kojoj su Bošnjaci bili zatvoreni jedan dan imenuje se kao ratni, maltene, koncentracioni logor, a Silos u Tarčinu, kroz koji je do siječnja 1996. godine prošlo nekoliko stotina Srba, a jedna baka držana 1.420 dana, imenuju kao vojni istražni zatvor.
Prostor u Trnovu gdje su bili zarobljeni Srbi nazivaju kotlovnicom, Pripadnike Vojske Republike Srpske iz Trnova, Kijeva i Vojkovića zovu agresorima /a bili su kod kod svojih kuća/, a pripadnike takozvane Armije BiH iz Foče i HOS-a iz Donjeg Vakufa – regulanom vojskom u Trnovu”, precizira Šehovac.
Prema njegovim riječima, komentari na društvenim mrežama u kojima se navodi da su na Kazanima ubijeni “sarajevski četnici sa oružjem i sredstvima veze”, rezultat su sotanizacije i demonizacije Srba kao “ružnih, prljavih i zlih kauboja koji su dojahali na konjima JNA na brda oko Sarajeva””.
“Bakir Izetbegović kasno na Kazane dođe. On i njegov otac su 1993. godine znali za ove zločine. Izetbegović je ranije odao počast jednom od suučesnika ovih zločina, huškaču, pomagaču i naredbodavcu Mušanu Topaloviću Caci, koračajući na čelu kolone na njegovoj sahrani.
Caco je ukopan na istom groblju gdje je i njegovog otac Alija”, navodi Šehovac.
On zaključuje da je višegodišnja šutnja većine utjecajnih Bošnjaka o zločinima čije su žrtve bili sarajevski Srbi uticala na sarajevsko javno mnjenje, pa je formiran stav da nije ni bilo ratnih zločina prema Srbima u Sarajevu.
Prema tome, nema niti pobijene srpske djece na Ilidži. Jer pobijena srpska djeca na Ilidži dokaz su da je Armija BIH neselektivno granatirala. A neselektivno granatiranje urbanih zona prema Ženevskoj konvenciji jest ratni zločin. Ratni zločin koji Scotta nije zanimao. Dok sva druga granatiranja jesu.
Zato se svatko tko se usudi progovoriti o bildanju broja pobijene sarajevske djece, djece koja ni u Sarajevu pod ABIH nisu bila samo bošnjačka, treba na vrijeme odstraniti iz javnog prostora. Jer on mrzi našu djecu! Otkud mu pravo da propituje? Naročito je takav opasan u dokumentarnom dijelu programa javne BHTV. Naše BHTV koja pripada nama. A ne njima, koji se pozivaju na nekakvu ravnopravnost.
Svi koji žele zaštititi nevinost onih koji su neselektivno pucali iz dobrog dijela Sarajeva, Cecinog dijela Sarajeva, moraju otkazati takvome fašisti suradnju. Fašist bi mogao biti naročito opasan za one koji ne žele pred lice pravde. Stoga se na njega mora baciti medijska fetva. Ne bi li ga slučajan prolaznik u Sarajevu udario letvom po glavi. S leđa. Neki Cecin poštovatelj. A sve se nazvalo nesretnim slučajem. Bez pronađenog napadača. Nešto slično ko sa Leutarom samo s prethodnom medijskom pripremom. Pripremom za metak.
Budući da iza cijele hajke soji čovjek koji je lažno prijavio kovertirane metke, koje je sam sebi poslao kako bi optužio Islamsku zajednicu i koji zbog tog nikada nije priveden na sud, trebamo li vjerovati pravosudnim organima BIH da će i kod ove hajke, javno orkestriranog linča i medijske potjernice na glavu Tvrtka Milovića, postupiti u skladu sa zakonom? Naravno da ne.
Jer BIH nije pravna država. BIH je sarajevski sultanat. Oni su preuzeli kontrolu i nad medijima, i nad pravosuđem. I nad tajnim kampovima. Svako diranje u dio tog carstva smatraju napadom na sultanat. Koji u šali zovu državom.
BHTV je jednoumna institucija na kojoj mogu raditi samo Hrvati i Srbi koji ne propituju mitove sarajevske čaršije. Svi drugi bit će proglašeni ustašama, fašistima i neprijateljima BIH. I odstranjeni iz javnog prostora. Bez prava građanstva. Bez obzira na BH zakone o ljudskim pravima, ombudsmane, parlamentarne komisije, europske konvencije i ostale institucije koje se nas, pravih domoljuba, iz Sarajeva, baš i ne tiču. Jer mi smo iznad. Mi smo žrtve .I kao takvi imamo pravo pucati i danas. Na svakog tko ne misli kao mi.
We are the Borg. Every resistance is futile!