Stranim ulagačima Hrvatska nije mrska ni nezanimljiva, ali kad krenu u prve konkretne korake, brzo se razočaraju. Otpor prema investicijama je jako velik, pogotovo na lokalnoj razini, na kojoj općinski načelnici i župani ili ne razumiju važnost ulaganja i stvaranja radnih mjesta ili otporom prema ulagačima ubiru jeftine političke bodove
Populizam, ali i negativne senzacije potencira i dio medija, a dok svijet nezaustavljivo juri naprijed, mi u najboljem slučaju tek trčkaramo zabavljeni dnevnom politikom. Naglasci su to iz razgovora s Mladenom Fogecom, predsjednikom Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj te predsjednikom Uprave Siemensa.
Prema njegovim riječima, velik problem ove zemlje je mentalitet, koji kod velikog broja građana karakterizira inertnost. ‘Cijeli svijet juri naprijed, a mi trčkaramo’, rekao je u intervjuu tportalu.
Predsjednik ste Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj i već nekoliko godina upozoravate na probleme s kojima se susreću investitori. Kako biste ocijenili investicijsku klimu u Hrvatskoj danas?
Klima je deklarativno jako dobra, ali operativno nije na onome što obećava politika. Često u razgovorima s medijima čujem komentar da se u našoj Bijeloj knjizi ponavljaju iste stvari. Da, ponavljaju se jer se ništa nije promijenilo. Problemi ostaju isti pa mi moramo ponavljati, a valjda ćemo ponavljati dok netko ne shvati da je točno ono što govorimo. Generalno, za strane ulagače se ne mijenja ništa. Nedavno smo imali Glavnu skupštinu Udruženja te smo u razgovorima čuli opasku da možda najveći problem leži na lokalnoj vlasti. Tamo su najveći otpori i emocionalna obojenost prema ulaganjima, posebno stranima.
Što uzrokuje toliki otpor prema ulaganjima na razini lokalne uprave?
Ne znam je li to zapravo odupiranje ili nerazumijevanje. Što južnije, to zahtjevnije, tako je u Hrvatskoj. Nažalost, središnja vlast ne može natjerati lokalnu vlast na promjene. Tu leži jako velik problem.
Što vaša udruga konkretno radi da pomogne ulagačima te što ulagači najčešće traže?
Imamo puno zahtjeva za ubrzanjem postupaka i ostvarivanjem kontakta s donositeljima odluka, stakeholderima. Ulagač, bilo strani, bilo domaći, nije sam kriv za barijere. On treba pomoć da ga se spoji s institucijama koje bi mogle riješiti problem. To je pomoć koju traži većina ulagača. Mi tu imamo veliki problem jer u većini slučajeva niti sami ne možemo doprijeti do tražene osobe, ni institucionalno, ni putem networkinga. Tražimo samo razgovor, a svi dionici u općem razgovoru sve obećavaju, ali kad dođete s konkretnim problemom, onda se odjednom ništa ne može.