Zašto Turci na Cipru traže federalističku državu, drže tamo 50.000 svojih vojnika i gotovo 50% zemlje i to nakon vojnog prodora, dok u BIH traže unitarističku zemlju bez kantona a potom i entiteta?
Tj, budući da SDA podupire Erdogana jel to znači da je politički stav SDA da Ciparsih 16 posto građana Turaka treba dobiti međunarodno priznatu federalnu jedinicu? Ako da, kako to da SDA u BIH mrzi federalisitčko rješenje zemlje?
Zanimljivo je da u stalnim paralelama sa federalnim zemljama u Europi niko nikada nije uzeo ciparski paradoks koji zvuči kao paradoks kada se preslika na retoriku sarajevske elite u BIH, i koji zapravo jako ruši stavove i principe turske politke u BIH ali opet i sarajevske koja daje redovnu potporu Erdoganu.
Drugim rječima za SDA/SDP je treći entitet super, federalizam je super, samo onda kada je turska čizma na teritoriju te federalne jedinice, u svakom drugom slučaju radi se o rigidnom separatizmu ili fašizmu.
Kuran uči , a to bi moralo biti bitno za SDA čelnike , koji usred pregovora sa EU čelnicima idu klanjati, da se u stavovima mora biti dosljedan i da će Allah kazniti putnika, muslimana koji ne presuđuje pošteno koji otima tuđe, koji drugome želi manje nego sebi, ili koji muti vodu.
Drugim rječima , možda je rješenje da Hrvati u BIH pozovu tursku vojsku da preko Neuma uđe na teritorij Trećeg, entiteta, sa 50.000 turskih vojnika, i proglase republiku, bi li to bilo dovoljno političkom Sarajevu da prizna Treći?
Glavni politički problem otoka je podjela na grčki i turski dio. U ovih tridesetak godina, od podjele do danas nije učinjen skoro ni jedan korak ka ponovnom ujedinjenju, iako je u interesu i jednih i drugih ujedinjenje. Grcima jer bi se vratili živjeti na čitavom otoku, gdje su prije podjele i bili, a Turcima da bi izašli iz izolacije. Ipak Turci su na otoku pod neprekidnom kontrolom vojske, tako da je njihov politički angažman ograničen. Bilo je nekih pokušaja pregovora, ali ni jedna strana nije odstupala od svojih zahtjeva. Turci traže konfederalnu zajednicu, dok Grci traže sasvim suprotno – unitarističku državu. Dakle, želje ima, ali vizije se potpuno razlikuju. Najozbiljniji pokušaj za ujedinjenje bio je 2004., a sastavio ga je generalni tajnik UN-a Kofi Annan. Ako bi se prihvatio taj plan cijeli otok bi ušao u EU, a ako ne, samo južni (grčki) dio. Grčki političari su procijenili da sporazum više odgovara turskoj strani pa su ga odbacili, i to iz razloga jer plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbjeglica, kao ni povratak svog zemljišta koje im je prije pripadalo, te što bi Turci dobili previše mjesta u organima vlasti. Plan nije uključivao ni nestanak britanskih baza s otoka. Tako je na referendumu na grčkom dijelu otoka 75% građana odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64% građanaSjevernog Cipra, on nije prošao, i u EU je de facto ušao samo južni dio, iako se službeno i Sjeverni Cipar računa kao dio Republike Cipar pa samim tim i kao dio EU. Veliki problem ujedinjenju otoka je stalna prisutnost 50.000 turskih vojnika na jednom malom teritoriju.
Etnička struktura stanovništva je sljedeća: 78% Grci, 18% Turci i 4% ostale etničke grupe. Gotovo svi, i Turci i Grci, žive na svom dijelu otoka. 40% Grka su izbjeglice u svojoj državi.
Na Cipru ima mnogo manjinskih naroda, a ovaj podatak od 4% nije do kraja relevantan, jer njihov broj iz godine u godinu raste, a ima i dosta neprijavljenih ljudi, kao i oni koji su ovdje na privremenom radu ili nešto dužem turističkom odmoru. Dvije “autohtone” manjine koje žive ovdje duže vrijeme su Armenci i Maroniti, dok su u novije vrijeme Cipar naselile i druge etničke grupe, poput Engleza, Nijemaca, Rusa, Židova, Južnih Slavena (najviše Srba) i dr. Ipak, ogromna većina ovih stanovnika živi u Republici Cipar, a izuzetak je jedino jedan broj Maronita i Kurda koji žive u Sjevernom Cipru.
poskok.info