Primakneš li se sarajevskoj Ferhadiji, na kamenoj ploči uzidanoj ponad vrata vidjet ćeš natpis, uklesan, obrubljen cvjetnim dekorom. Oni koji znaju arapski kažu da je riječ o stihu i da glasi ovako: “Ferhat-beg podiže ovu građevinu / Sastajalište asketa, dom pobožnih / Bog nam nadahnu njen tarih: / Za ljubav Boga gospodara svjetova.” Godina nije direktno ispisana, već je data u ebdžedu, tradicionalnom računanju pri kojem svako slovo arapskog alfabeta odgovara određenom broju. Kada se saberu vrijednosti slova posljednjeg polustiha, kazuju stručnjaci, dobije se hidžretska 969, što odgovara 1561/1562. godini po Kristu.

Iako se ime graditelja otkriva u samom njenom nazivu i potvrđuje na toj kamenoj ploči, ipak, da bismo začeli priču o sarajevskoj Ferhadiji, najbolje je krenuti niz korijenje, duboko, na obale Mramornog mora. Ondje, na onom poluostrvcetu što podsjeća na rog poskokov, poznatijem kao Altinova, koji se nemilosrdno zabada u bedra valova na ulazu u Izmitski zaljev, a na koji se, slučivši se s istanbulske periferije Gebze, oslanja novosagrađeni most nazvan po Gazi Osmanu, rodonačelniku Osmanlija, rasprostrlo se selo Hersek. Selo su davno, jer ih ono ostrvce podsjećaše na ispružen jezik, Turci prozvali Dil, i tako ga zvaše sve dok u njemu ne bude sahranjen Ahmet-paša Hercegović, jedan od najpoznatijih velikih vezira Osmanskog Carstva – on služiše trojici sultana, Mehmedu II, Bajazidu II i Selimu I, a to bijaše “zlatno doba” Osmanske Imperije.

OD STJEPANA DO AHMETA

Sudbinska priča Ahmet-pašina sva odiše nevjerovatnim. On se u hijerarhiji Osmanskog Carstva, od poluprinca-zaloga, kako to u Ljetopisu osvajanja Mehmed-hana bilježi njegov savremenik, osmanski povjesničar Dursun-beg, prometnu na prvo mjesto do sultana. Ahmet-paša rodio se u Herceg-Novom, kao Stjepan Hercegović, a otac mu bijaše Stjepan Vukčić Kosača. Herceg Stjepan ženio se tri puta, pa se historičari dobro namučiše da odrede koja od triju njegovih žena bijaše mati Ahmet-pašina. Prvu, Jelenu Balšić, zetsku vojvotkinju, majku bosanske kraljice Katarine, odmah su eliminirali, jer, u vrijeme kada se Ahmet-paša rodio, ona već bijaše na onom svijetu. Treća, hercežica Cecilija, kako je Dubrovčani nazivahu u svojim dokumentima, došla je u Hum tek 1460. godine. Tako rekoše i opredijeliše se za Barbaru, “kćerku presvijetlog vojvode od Bavarske”, koja umrije odmah nakon poroda.

Stjepan Hercegović, dakle, bijaše rođen ili 1456. ili 1459. godine. Mi, trudbenici koji svrdlaju korijenjem iz kojeg u crnici vremena izraste ova džamija, povučeni iskustvom nekih književnika koji su namjerno pomjerali godine kako bi romanesknom štivu dodavali dramatičnosti, ili pak – svakoj zdravoj logici uprkos – uvjerljivosti, uzimamo ovu drugu. Ta godina puna je važnih događaja i primamljiv temelj za onog ko želi graditi priču koja ne mora biti sasvim u korelaciji s onim što je historijski fakat. To je ona godina kada bosanski princ Stjepan Tomašević, posljednji srpski despot, predade Osmanlijama Smederevo i oko Bosne zakloparaše đavolski žrvnji da zauvijek zdrobe Kotromanića kraljevstvo. Hercegovina se održa još koju godinu, a kada herceg Kosača bi pritjeran uza zid, on kao zalog svoje riječi, kako je to tada bio običaj, posla u Istanbul najmlađeg sina, šestogodišnjeg, ili, pak, devetogodišnjeg Stjepana. Kasnije će historičari, pozivajući se na pisma iz dubrovačkog arhiva, nastojati demantirati Dursun-bega, te dokazivati kako je miljenik Stjepan nakon očeve smrti došao u sukob s bratom Vlatkom oko naslijeđa, i pokupi se, i ode u Istanbul, i poturči se.

Onamo, u Istanbulu, nepredvidiva historijska ponornica (opet, kao kod nekih književnika) umjesto Stjepana izbacuje Ahmeta. Sada ima devetnaest godina i nosi zastavu ispred sultanove vojske koja opsjeda Skadar. Tri godine poslije postaje damat, sultanski zet. U te visine izbacuje ga jedan sukob među braćom, koji će i poslije tolikih stoljeća u narodnoj svijesti živjeti kao svojevrsna historijska trauma. Kao da ne može pobjeći od bratskih ratova, Ahmet, alijas Stjepan, odrastavši uz priču o trogodišnjem ratu između njegovog oca i nerođenog brata, cijelim svojim talentom i svom svojom hrabrošću uskače u sukob između Bajazita II i princa Džema, koji zakrviše oko prijestolja. Njegove zasluge u Džemovom porazu bijahu tolike da su se mogle izmjeriti samo rukom sultanove kćeri.

Od tog trenutka Ahmet-beg vrtoglavo napreduje. Nauk vladanja uči u Bursi kao sandžak-beg, pa biva promaknut u beglerbega cijele Anadolije. S 27 godina je kapudan-paša, zapovjednik osmanske mornarice, i na lijevoj ruci ostala su mu samo dva prsta; zlonamjernici bi rekli dovoljno za “vikotoriju”, ali historija ne ide u takvo detaljisanje pa ne znamo baš o kojim je prstima riječ; za znak pobjede sudbina mu još ne daje priliku i zasad na njegov ratni put slaže samo poraze – biva ranjen na planini Taurus, zarobljen i odveden u Egipat i bačen pred noge memlučkom sultanu Ašrafu Kjat-begu, zapisuje u Ljetopisu Osmanske kuće derviš Ahmed Ašik paša-zade – čak se i priroda urotila protiv njega, pa, kako to u Povijesti Otomanskog Carstva piše Jozef fon Hamer, sve osmansko brodovlje s njim na čelu biva smrvljeno u jednoj oluji na putu za Egipat. Ipak, svi prvotni neuspjesi ne sprečavaju sultaniju Hundi-hatun da kod oca uporno lobira i u 36. godini Ahmet-paša staje na najviši stepenik do kojeg tadašnji običan smrtnik može dobaciti – biva imenovan velikim vezirom. Još pet ili čak šest puta bit će postavljen na ovu funkciju, što nikom do tad, ni poslije, nije uspjelo.

Put Ahmet-paše Hercegovića prekida se naglo, kod Halepa. Godina je 1517. i iza njega ostaju brojne zadužbine: džamije, medrese, hamami, mektebi, imareti, karavan-saraji. Za svoj vječni počinak odabrao je harem džamije koju sagradi u Dilu, selu koje će uskoro biti nazvano po njemu. Ondje, u Herseku, i danas stoji turbe, pa ako se iz Istanbula uputiš ka Bursi, siđi časkom s glavne ceste, zastani pred njim i prouči Fatihu za dušu čovjeka u kojem se srednjovjekovna Bosna spoji s osmanskom Bosnom.

PUT U FERHAT-BEGOV

Nas uzburkana historijska ponornica nosi dalje, ka Ferhat-begu. Ona ga, stidljivo, izbacuje iz jedne druge humske porodice. Rodonačelnik Desisalića, kažu, bio je izvjesni Vuk. Ti Desisalići bijahu najvjerniji pratioci Hranića-Kosača kroz desetljeća surove bosanske povijesti koju zakitiše borbama s Pavlovićima, s Dubrovčanima, s Kotromanićima, i sukobima u vlastitoj porodici. Sin Vukov zvao se Ivan Vuković Desisalić i njegovo ime izviruje iz jednog dokumenta nastalog 1472. godine. Na toj punomoći pečat je hercega Vlatka, mlađeg sina Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, koji se odupire Osmanlijama punih šesnaest godina nakon očeve smrti, a konačno se s historijske scene povlači 1482, godine koja ga, već iscrpljenog svakodnevnim borbama, zatiče u Herceg-Novom – Osmanlije mu, svakako ne bez žustrog zalaganje nerođenog brata Ahmet-paše na Velikoj Porti, koji iste godine postaje carski zet, dopuštaju da se povuče na otok Rab, gdje ga vidimo, kako bezmisaon, sasvim istrošen, toliko nevoljan da ima dana kada ne prozbori ni jednu jedinu riječ, zagledan u beskrajnu pučinu, u koju se svakodnevno utapa sunce, iščekuje smrt, uvjeren da ona, smrt bajna, uvijek dolazi sa zapada.

Dakle, te 1472. godine poslaše Vlatko Hercegović Kosača i brat mu Vladislav, za kojeg mnogi historičari tvrde da je bio osmanski vazal, da ocu nikada, ni nakon službenog pomirenja, nije oprostio što mu zaskoči nesuđenu nevjestu, jednu fiorentinsku kurtizanu, i da je baš te godine učestvovao u opsjedanju Počitelja, poslaše, dakle, njih dvojica Ivana Desisalića Vukovića, i u pratnju mu dadoše Vuka Bogdanovića i nekog Radovana, poslaše ih u Foču da se pred Hamza-begom, mutesarifom iliti guvernerom novouspostavljene hercegovačke regije, parniče s dubrovačkim poslanicima i s bratom Stjepanom, alijas Ahmetom, oko ostavštine oca njihova Stjepana Vukčića Kosače. Iz jednog drugog dokumenta saznajemo da Ivan Vuković Desisalić nije podijelio sudbinu Kosača i da nije otišao s Vlatkom na Rab. Ista godina, dakle 1489, koja Vlatku Hercegoviću na Rab dovodi smrt bajnu, kako joj je sam tepao u trenucima potpunog duševnog rastrojstva, izbacuje jedan trgovački ugovor iz kojeg prst historije nanovo iščeprka Ivana Vukovića Desisalića. On konačno ostvaruje san Hranića-Kosača i Kotromanića, koji cijelo jedno stoljeće sanjaše o tome da se otrgnu od Dubrovčana i da sami sebi dobavljaju so te zbog toga i izgradiše Novi Grad, koji poslije dobi naziv po hercegu Kosači – Herceg-Novi. Ivan je sada, skupa s izvjesnim knezom Mihočem, zakupnik prodaje soli u Herceg-Novom i u njegovoj osobi ovaj grad konačno dobija funkciju zbog koje je i sazdan.

Kada je Stjepan Kosača slao sina kao jamca u Istanbul, zasigurno mu je u pratnju, kao skrbnika, stavio jednog od Vukovića-Desisalića, u njih je imao bezgranično povjerenje. Ili je, možda, tačnije ovako: kada je Stjepan Hercegović odlučio da prebjegne Osmanlijama, zasigurno je poveo i nekog od Desisalića. Tako se godine 1492, kao dvorjanin Ahmet-paše Hercegovića, pominje Grgur Desisalić. Pa zašto taj Grgur Desisalić nije mogao proći kao izvjesni dijak Sanko Dobrušković, odgajatelj Kosačinih sinova, za kojeg se pretpostavlja da je otišao sa Stjepanom u Istanbul, a pouzdano se zna da je prešao na islam, da je bio u sultanovoj službi i da je zaslužio timar vrijedan 3.354 akče?!

Kako su se i Kosače pocijepale, pa jedni prešli na islam, a drugi ostali u vjeri svojih otaca, takva sudbina snađe i njihove najvjernije sluge – Desisaliće. Kažu da je u Sarajevu u vrijeme podizanja Ferhadije živio brat Fehrat-bega, kršćanin, Ivan Desisalić, a historičar Vladislav Skarić spominje i trojicu braće Desisalića: Mihajila, Nikolu i Dragobrata (neki historičari kazuju da je Ferhat-beg imao i brata Andriju i da je i on živio u Sarajevu). Bili su kujundžije i imućni ljudi i u njihovoj kući boravio je onaj kaluđer Dmitar dok je pisao otačnik ili paterik, ili knjigu poučnih priča o monasima, koja se i danas nalazi u muzeju Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji. Ta knjiga, odnosno jedan zapis na njenim koricama, kazuju oni koji su je držali u rukama, spominje Ivana Desisalića, i to u godini 1622. U samoj kući Ivana Desisalića boravio je zograf Tudor Vuković iz Mahina kod Bara, kojeg neki historičari vješaju o rodoslovno stablo Desisalića. Bio je on gost Ivanov kada je na dvije spojene lipove daske slikao ikonu Bogorodice s Hristom, za koju je vezana legenda kako je dvojici slijepaca povratila vid i koja je poslije čuvana u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, sve do 1992. godine, kada netragom nestade. Za našu priču ta je ikona važna po onome što o njoj kazuje Đoko Mazalić, slikar koji je posebno proučavao bosansko slikarstvo otomanskog doba. On piše da je u podnožju ikone zograf ostavio zapis u kojem nam poručuje da ju naslika “grešna ruka Tudora majstora Vukovića iz Mahina primorskih”, i to 1568. godine, kada carstvom vladaše sultan Selim, a Bosnom Ferhat-beg, brat Ivana Vukovića Desisalića, naručioca ikone.

BOGOMOLJA ZA JANJIČARE

U Bosni su četiri Ferhadije. Za onu u Banjoj Luci zna se pouzdano da ju 1579. izgradi Ferhat-paša, amidžić čuvenog Mehmed-paše Sokolovića. Prema predanju, izgradi je iz onih 30.000 dukata, koje je dobio kao otkupninu za sina austrijskog generala Herberta Auersperga, kojeg zarobi u bici kod Budaškog na rijeci Radonji, pritoci Korane. Piše to u svojoj Hronici događaja između 1520. i 1630. Ibrahim Alajbegović Pečevija, osmanski historičar, kome je Ferhad-beg bio daidža. Od tog novca Ferhat-paša podiže i mekteb, sahat-kulu, šadrvan, karavan-saraj i na vječni počinak leže u turbe pored svoje Ferhadije.

Za drugog Ferhata, Vukovića Desisalića, kazuju da je sagradio tri ostale bosanske Ferhadije. O njemu historija nije bila darodavna kao o imenjaku Ferhat-begu Sokoloviću i o njegovoj pojavi ostade malo toga zapisanog. Ovaj Ferhat-beg leži u haremu tešanjske Ferhadije, u sarkofagu, pod gizdavim nišanom s turbanom u gužve, isklesanom, kazuju stručnjaci, od skopaljskog kristal-kamena. Na sve četiri strane okreće se natpis na kojem, po Mehmedu Mujezinoviću, piše ovako: “Umrli i pokojni… kojemu je potrebna, božija milost… Ferhad, sin Skenderov, umro 29 časnog mjeseca redžeba godine 975.” (1. 1. – 30. 1 1568.). Safvet-beg Bašagič tvrđaše da je ovaj Skender, otac Ferhat-begov, ustvari Skender-beg Ulamapašić, požeški sandžak-beg. Uz to, neki historičari pisaše da se Ferhat-beg pokaza kao veliki junak na Mohaču i da tada dobi čifluk u Tešnju. Poslije, kada Gazi Husrev-beg osnova vakuf na obalama Usore, postavi on Ferhat-bega za nadzornika. Ovaj, po uzoru na svog gospodara, uspostavi vlastiti vakuf, te, kako stručnjaci iščitaše iz prepisa njegove vakufname, uvakufi i medresu, i karavan-saraj, i 32 dućana, i kuću, i vrtove i postade Tešnju ono što je Sarajevu Gazi Husrev-beg, a Banjoj Luci Ferhat-paša Sokolović.

Dva sarkofaga, ista kao ovaj u Tešnju, nalaze se ispred mihrapskog zida Ferhadije u Žepču, sagrađene one godine kada Ferhat-beg ispusti dušu. Ne zna se ko je sahranjen u njima, a na jednom piše: “Bog je jedan, a Muhamed je vjerovjesnik.” Neki tvrde da potječu iz godine 1463.“

Ovdje, u haremu sarajevske Ferhadije, nema sarkofaga. Tu su uglavnom sahranjivani službenici sarajevskog janjičarskog odžaka, čije sjedište, kazuju hroničari, bijaše tačno na mjestu gdje se danas nalazi Katedrala. Kako im je ova džamija bila najbliža, za života su, kroz stoljeća, sve te age, sekbanbaše, kul-ćehaje, zagardžibaše, saksondžibaše, turnadžibaše, hasekije, čauši, devedžije, jajabaše, svi, pod svojim bijelim kapama od kozije dlake, u žutim čakširama, prekriveni dolamama ispod kojih vire široki rukavi, poput djece nespretno mašući rukama koje im naprosto vise s ramena jer su navikle biti oslonjene na balčake sablje zadjenute za pasom, a sada su ih, sablje njine, otpasali i ostavili u orti, mehkim korakom gazeći sarajevsku kaldrmu svojim žutim gospodskim čizmama, pod dvokrakim žuto-crvenim bajrakom ili pod bijelom zastavom njihovog duhovnog oca Hadži Bektaša, dolazili ovamo na džumu i ovu džamiju osjećahu svojom. Pod šarolikim njenim cvjetnim ukrasima titrao je duh njenog graditelja, koji, prema natpisu na nišanu u Tešnju, pogibe kao gazija, te im i s te strane ova džamija bijaše mila i srcu prirasla. Po svoj prilici, bili su to ljudi učeni, načitani, uronjeni u svoju vlastitost derviškom čvrstinom bektašija, umjetnosti skloni i strpljenju.

Pred najstarijim nišanom u džamijskom haremu sahranjen je bosanski turnadžibaša Čelebi-aga. On umrije 1747. godine, a stih na nišanu spjeva mu poznati sarajevski pjesnik Mejlija: “O žalosti, Čelebi-aga, plemenitih osobina / Odluči se približiti Milostivom i predade dušu / Ostavivši privremeni položaj bosanskog age / Dodijeliše mu se vječne dženetske časti/ Mnogo je napisao za života / I čitav svoj život proveo u čitanju i pisanju / Primjerak djela Šifra kojeg je prepisao lijek mu je od grijeha…”

Kojih deset godina poslije, sahranjen je ovdje i Čelebi-agin nasljednik, turnadžibaša Mehmed-aga, a natpis na njegovom nišanu sasvim je skroman i samo se traži da se za rahmetlijinu dušu prouči Fatiha. Koju godinu nakon njega, legao je ovdje i sertunardžija Ali-aga, pisar na divanu, kako ga predstavlja natpis na nišanu, “nalazeći se na položaju bosanskog age”, pa i njemu Mejlija spjeva tarih: “Grob agin neka osvijetli Gospodar.”

Četrdesetak godina poslije spušten je ovdje i bajraktar Mustafa Ahmedagić, mlad, kako ostade zapisano na nišanu s vješto izvedenim turbanom u gužve.

Počiva ovdje i bosanski kolćehaja Bekir-aga, ali i učenjak Muhamed Nazif-efendija, i hadži-Afifa, “kći poznatog Hadžimusića, koja učini “mnoga dobra djela”, i Habiba-hanuma, kći Nazif-efendije Svrze, i Amina-hanuma, kći hadži-Ibrahimova, i Kadi Mehmed-aga, sin hadži-Mustafin, i na kraju, stotinu godina poslije, kada Sarajevo bijaše pod opsadom, svoj vječni počinak nađoše ovdje i slikar Ibrahim Ljubović, i profesor Muhsin Rizić, a nakon rata čast da ovdje zauvijek legnu i da im za vječnost na uho romore glasovi stotina, hiljada, miliona prolaznika s glavne sarajevske ulice, smiješani u melodiju sličnu golubijem gugutanju, dobiše dva svjetla bosanska duha: Alija Isaković i Nedžad Ibrišimović, maestro pod čijim perom riječi bosanske pjevahu poput slavuja i koji cijeli ovozemaljski život provede u pokušaju da ljudsku sjenu savije žicom i sabije u staklo.

 preuzeto  s bratskog i prijateljskog portala stav ba.