Sanstefanski sporazum bio je mirovni sporazum između Rusije i Turske nakon rusko-turskog rata koji je opet nastavak Hercegovačkog ustanka, srpskog, bugarskog i grčkog protiv Osmanlija.
Rusko turski rat buknuo je nakon što su na Balkanu mali narodi pokrenili niz ustanaka protiv Osmanlija. Sve je počelo u Hercegovini ustankom Mihajla Ljubibratića, Nizozemke Žane Merkus i ustanika svećenika Don Ivana Musića. I sve se završilo u Istanbulu. Potom se digla Srbija, potom Crna Gora, potom svi ostali.
Mirovni ugovor potpisan je 3. ožujka 1878. u San Stefanu, gradiću zapadno od Istanbula. Taj dan Bugari i danas slave kao svoj veliki praznik i posežu za teritorijima koje im je Rusija tada poklonila. Primjerice za Makedonijom. Koju Srbi zovu Stara Srbija.
Turci su, uplašeni prisutnošću ruske vojske, prihvatili uvjete mira pred zidinama glavnog grada, iako su Osmanskom Carstvu oduzeli gotovo sve posjede u Europi.
Odluke ovog ugovora bile su:
- Do tada su bile vazalne kneževine Osmanskog Carstva, no nakon ovog mira Srbija, Rumunjska i Crna Gora postaju potpuno neovisne države.
- Rusija je dobila dio Besarabije (današnja Moldavija) koja je bila u rumunjskom posjedu.
- Rumunjska je dobila sjevernu Dobrudžu, turski teritorij, kao kompenzaciju za Besarabiju.
- Stvara se Velika Bugarska, koja je samo formalno turski vazal i koju zapravo kontrolira Rusija (ova zemlja protezala bi se od Dunava na sjeveru do Egejskog mora na jugu te od Ohrida i Niša na zapadu do Crnog mora na istoku). Ona je u suštini trebala biti ruski proxy prema Sredozemlju. I upravo nje su se prepale Zapadne sile.
Rusija je pokušala riješiti istočno pitanje u svoju korist i stvaranjem Velike Bugarske osigurati prevlast na Balkanu. Zbog žestokog protivljenja europskih sila, Srbije i Grčke, revizija Sanstefanskog ugovora izvršena je na Berlinskom kongresu u lipnju iste godine.
BIH je SanStefanskim mirom imala veću nezavisnost nego pod Austrougarskom. Ovim sporazumom ostala bi tek nominalno pod Osmanlijama, no samo formalno. Po prvi puta dobiva široku autonomiju. I upravitelja. Radi se naime o zemlji koja je ostala u sječi begova, od strane Omer Paše Latasa, bez svoje elite. Sultanov paša nad elitom u BIH načinio je potpuno elitocid nakon pobune kapetana Gradaščevića i njegovih pristalica. Tek je nešto begova preostalo u Hercegovini.
Ukida se konačno potlačeni status kršćana. Uprava nad njom trebala je biti austrougarska i ruska.Osmanlije su na sve pristale. Tjesnim rukavcem preko Sandžaka i Albanije bila je povezana s malenom Osmanskom državicom. Na jugu nekadašnjeg Osmanskog carstva izniče i Grčka.
Srbi su se ovim sporazumom smatrali izdanim od Rusije. Bili su u šoku. Nisu shvaćali da su Rusiji njeni globalni interesi i kontrola Bosfora i morskih putova važniji od Srba.
Srbi su se bojali velike Bugarske i Grčke. A tek su ostali šokirani Berlinskim Kongresom koji je poništio ovaj sporazum i anektirao BIH Austrougarskoj.
Naime nakon Sanstefanskog mira, Austrija i UK panično u BIH , koja ostaje zaperak turskog carstva, slaba i bez vlastite elite, vide prostor širenja pravoslavlja i ruskog utjecaja. U Velikoj Bugarskoj koju je Rusija upravo stvorila vide rusku polugu za uzimanje Istanbula i najvažnijeg trgovinskog morskog tjesnaca.
Mrzi im se, istim tim Austrijancima, tada nakon aneksije, Hrvatskoj vratiti stare hrvatske zemlje u Bosni, tzv tursku Hrvatsku, ta i sama Jelačićeva Hrvatska za njih je tek prostor koji se ima germanizirati, i “kakvog smisla ima sad toj istoj Hrvatskoj vraćati Cazinsku Krajinu, Zapadne Strane, Završje, Zahumlje i Livno”, a strah ih je ostaviti slabu Bosnu i Hum kao plijen Srbiji i Rusiji.
Godina je 1878. Nakon što su Rusi nadmoćno pobijedili Osmanlije , UK i Germani dižu paniku, saziva se novi mir te se rusko turski mir u SanStefanu poništava i uvodi se nova mapa Balkana.
Mapa Berlinskog Kongresa.
Ovaj podatak se kroz austrougarski sustav školovanja godinama krio od nas u Srbiji, BIH i drugim zemljama.
A i sam Tito kako nije htio u glavama ljudi jačati osječaj divljenja Rusiji, pustio je da u povijesti učimo samo o Berlinskom kongresu.
Ne i o činjenici da bi ustanak naroda Balkana koji je započeo u Hercegovini 1875 bio uzaludan da se u rat nije u konačnici uključila Rusija.
Da bi se shvatila politika Austrije i Njemačke na Balkanu , koja se već jedno stoljeće temelji na antiruskom strahu važno je pogledati ovu kartu.
Ovo je draga gospodo, ono što je ostalo od Osmanlija nakon Hercegovačkog ustanka:
Kao odgovor na ovaj rusko turski mir, kojim su stvorene neovisne Srbija i Crna Gora, Velika Bugarska, Velika Grčka, Slaba Turska koja u BIH dijeli nadležnost skupa s Rusijom i AU monarhijom, nastaje Berlinski Kongres , reakcija Zapadnih Sila na strah od Rusije, na moguće rusko širenje prema Sredozemlju.
Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu.
Nakon Berlinskog Kongresa, gasi se Velika Bugarska i Osmanlije se vraćaju u igru. Na sjever prema Balkanu.
Već u idućem ratu Austrougarska na Ruse juriša skupa s Osmanlijama. Toliko o empatiji prema nama na Balkanu i o tome kako smo “jedna velika obitelj oduvijek”.
To je ujedno doba prestanka ideoloških ratova, ratova u kojima krst ide uz krst a mjesec uz mjesec i početak prvih ratova koji se vode samo za prevlast, ekonomiju i kontrolu tržišta.
Ratovi poput križarskih ili džihadističkih padaju u deplasirane ratove. Nakon ovog rata sve moderne nacije države postaju ideologija za sebe. Nema više sveih alijansi niti papinskih zapovjedanja vojskama. Gotovo je s tim.
Novac postaje jedino gorivo ratova novonastale i nikad jače buržoazije. Što će u konačnici dovesti i do prvog a potom i do drugog svjetskog rata.
Berlinskim Kongresom su Crna Gora, Srbija i Rumunjska priznate kao neovisne države, koje više nisu niti formalno ni bile dijelom Osmanskog carstva, dok je na sjeveru današnje Bugarske uspostavljena Kneževina Bugarska pod ruskom zaštitom, ostavivši preostali dio Bugarske u sastavu Rumelije, kao autonomne pokrajine unutar Turske.
Kongresom su u velikoj mjeri zadovoljeni ciljevi Austro-Ugarske, Francuske i Velike Britanije da zaustave panslavistički projekt i općenito Ruski prodor prema Sredozemlju.
Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje ovog kongresa.
I sami Srbi su bili nezadovoljni i “ruskom izdajom” u SanStefanskom miru ali još više Berlinskim kongresom na kojem je Rusija prepustila kompletnu BIH Austrougarskoj.
Kongresom nije bio zadovoljan niti Ante Starčević. Govorio je da za hrvatske interese Hrvatskoj jeste boje da pored sebe ima slabu pseudotursku autonomnu pokrajinu Bosnu u kojoj bi hrvatska inteligencija konačno mogla ući među svoj narod, slično su razmišljali i Srbi u Srbiji dok su Bošnjaci u AU monarhiji koja je ušla u BIH doživjeli osobni poraz. Kasnije shvativši da im ona zapravo nudi novu geopolitičku šansu. Kroz projekt gradnje tampona među Srbijom i Hrvatskom i koja zadržava postojeću begovsku vlastelu u pravima sličnima kao do jučer. Tako su nastali i prvi muslimani grofovi, vjerom muslimani, do jučer osmanski kapetani a danas ljudi s plemićkom titulom austrougarskog cara. Recimo Von Vitinsky iliti Mehmed Beg Kapetanović.
wpDiscuz
