U Vitezu se današnji petak zove petak.
A današnji deseti šestog se kaže Lipanj Deseti.
Ili Deseti Juna.
Svejedno.
Običan je to dan u zemljici Bosni.
Jer nitko važan za državu na ovaj dan nije rođen.
Nitko važan na današnji dan nije umro.
Nit je itko velik taj dan ubijen.
Svi ubijeni na današnji dan bili su jako mali. I dobri. Nevini su bili. Ali nebitni.
I zato je današnji dan nebitan zemljici Bosni.
Današnji dan ni po čemu nije poseban ni u OHR-u niti u Saudijskoj ambasadi koju u Sarajevu u šali zovu američkom.
Niti u engleškoj ambasadi u kojoj sjedi jedna majka, Hrvatica Klisović, supruga Matt Fielda, ovaj dan nije bitan.
Niti u okolici Sarajeva , na koridoru za Goražde koji im je narod Augustinin poklonio, ni u HV Bihaću, ni u HVO Jajcu, na HV Ilidži, Ilijašu, Vogošći nitko nema pojma što je tako maleno i nebitno nestalo na današnji dan i u otprilike ovaj sat.
U Sarajevu se danas ne prisjećaju “Dana prekinutih snova, raznešenih dječijih kapija” niti “Dana smrvljenih ljuljački”.
Nitko se iz Gradžanske Bosne nije potrudio sjetiti. Pozvaati se na pravo na sjećanje. Izvoliti tim građanima BIH dati pijetet. A događaju kontekst. Jer je strah od SDA šerijata i služenje istome važnije od humanosti.
A na današnji dan, na jedan poseban način, ubijena su obična nevina, razdragana i nasmijana bosanska djeca.
Građani i građanke BIH.
Djeca.
BH Djeca….
Maleni nasmijani vragolani naše drage domovine. Željni igre.
Ubijeni su oružjem velikih, pravim oružjem, jer su bili mali da se igraju pravog rata. A njihove drvene puške i plastični pištolji nikome nisu mogli uzvratiti niti nauditi. Pozvani su bili samo na igru. I ništa više.
Djeca Bosne i Hercegovine otišla su na onaj svijet s osmijehom na licu.
Malo tko se stigao isplakati kako je to nešto i vruće brzo došlo i kako ih je polomilo.
Zato su im tate i mame plakale i za njih i za sebe.
Usred primirja, baš kao na streljane, izvedeni su na igralište, ne na igralište Iskra, ono Mlaćino i Cikotićevo, koje je isto tih dana jaukalo, nešto južnije, nego na dječije igralište.
Oni nesretnici na Iskri su znali što ih čeka. Bili su pripremljeni. Izvodili su ih u grupama i streljali a potom im ih zakapali. Pa premještali. Sve u skladu s NATO programom, kako je to lijepo u svom dopisu State Departmentu opisao prikrivač ratnih zločina ABIH, Saudijac Murphey.
Ubojstvo naše BH djece, od strane saudijaca u odijelima ABIH bilo je gore.
Ponuđena im je sreća i bezbrižnost. A dobili su željezo u svoja malena srca. I smrt.
Posjedeni su na vrtuljke, klackalice i ljuljačke, potom su od njih, baš taj dan i baš nešto prije tog sata, “odvojena” djeca druge nacije, tak0đer maleni nevini građani BIH.
Odvojeni su nešto ranije nevidljivim patriotskim trakama, obaviješteni tihim megafonima mahale.
Izvučeni preko kapije na sigurno.
A potom su ova “kriva djeca”, streljana.
Cancelirana kazao bi sarajevski Suljagićev NGO.
Oduzeto im je pravo građanstva. I mjesto u povijesti nove moderne multietničke zemljice Bakirove. Zemljice El Fatihovih sinova. I šćeriju.
Granatom prvo u dječija leđa.
U malene , još nesrasle dječije kičme.
Pa u oči.
Pa u prsa.
Pa u nogice.
Pa u uši.
Da ne čuju plač roditelja. Da ne vide tugu koja se skuplja oko njih.
Svukud ih je probolo.
I više ih nije bilo.
I sve manje ih je boljelo.
I taj let , onaj tren kad te zaljuljao prijatelj, kako si samo poletjela Augustina.
Nijedna curica nikad nije dobila tako lud let.
Nema više naših malih sugrađanki i sugrađana naše drage Bosne i Hercegovine.
Ali zato ima tebe Bosno! Šeher Bosno naša!
Dobro jutro Bosno i Hercegovino – odzvanja horor glas nekog narcis voditelja na nacističkom FTV radiju Prostora Džihada.
“Ima naše Bosne i koju je odbranila naša Armija! I bit će je dok ima našeg Željka..” – roje se nepismeni nazi komentari ispod socijalnih zidova šutnje i srama. Zidova Željka Komšića.
U zemlji gdje jedna armija nije radila zločine. Dok druge jesu.
Osam malih građana Bosne i Hercegovine prvi su građani koji su s ljuljački, vrtuljaka i klackalica odletjeli u nebo kako bi naša zemlja mogla jačati i biti slobodnija.
Nikad više zemlju nisu dotakli.
Osam malih zaboravljenih meleka, na Prostoru građanskog džihada, osam prešućenih istina, za US NATO interese, za karijeru Selme, Dževada, Šefika, Bakira, Komšića, Turkovićke…
Biseri naši, zlatni urod naroda našeg prevarenog i izranjavanog, polako se tope u kulturi zaborava jednog deklarirnog prpošnog nacizma.
Ako pitaš bošnjački Nacizam: Dobar dan bošnjački Nacizam, što mi možeš reći g. bošnjački Nacizam, o njima, O Augustini, o Draženu, Borisu, Velimiru, Sanjama, Milanu, Draganu… nacizam će zarežati.
Režat će licem FTV voditeljice, licem Šefika Džaferovića, jezikom kuće Izetbegović, pogledom Željka Komšića,proglasom Kruga 99 ili demagogijom “akademika” Slave, čistim nepatvorenim zlom iz grla daidže Šarčevića.
Režat će.
Pokazat će svoje plameno lice.
Kao u egzorcizmu.
Poezija grobova
Doista, nema pjesme Desanke Maksimović o ovoj četi đaka.
Da je pjesnikinja živa i da živi u Bosni, opet pjesme bilo ne bi.
Zabranili bi ju šerijatski kritičari. Reufi , Nihadi, Emiri.
Kao Lovrenovića, kao Jergovića, kao Andrića. Kao Orhana.
Ne psuju ni bosanski furači na Bukovskog nit Boga nit more, nit nebesa.
Niti se trse na ovu temu.
O ovoj djeci nitko ništa ne piše niti uči. Čak niti dovu .
I ne čita niko ništa o njima.
Njihova imena se ne spominju. Njihova imena AID je proglasio konspirativnim imenima. Opasna su. Ruše mit. Previše su nevina tijela i duše iza tih imena. I s njima se nije bosti.
O njima u građanskim metafizičkim,
mitskim Bosnama,
Alijinim Bosnama, koje su se samo branile,
baš kao u Grabovici, Uzdolu, baš kao u Kaknju,
ništa napisano ostati ne smije.
Jer su ubijeni po načelu koje se teško danas brani.
Po načelu krvi i tla.
U proglašenoj zoni mira i vremenu u kojem se jamčilo pravo djeci da istrče van.
A to se zaboraviti mora. Jer dolaze nam ugledni gosti. U zemljicu Bosnu.
I projekt multietničke samo što nije gotov.
I sve što negira taj projekt mora nestati.
Makar to bila i mrtva BH djeca. Ubijena nevina, za Bosnu, za nas, na našem slobodnom prostoru. Prostoru Novog Sjemena Islama. Onog o kojem je pjevao pjesnik Sakib i o kojem pjeva pjesnk Šerif i pjesnik Alispahić.
Prostoru koji mrzi tvoju nečistu krv i trga križeve s vrata. Te te tjera da ih progutaš. Ili te prebije na te križeve.
Od krivih bijahu očeva i majki ta nesretna BH djeca.
Od Hrvata.
Kriva djeca, na krivoj ljuljački.
Na krivom Lebensraumu Džihada.
Skrivila smijehom. Uvrijedila kopanjem u pijesku.
Uvrijedila preživahnim ljuljanjem.
Otišla kriva. I mrtva.
Poezija Izroda
U Vitezu danas nema niti Komšića, jedinog pravog Hrvata one slavne armije koja je tu djecu raskomadala.
Da dođe i pojasni njihovim tatama i mamama koji je smisao bio te slavne vojne operacije.
Jer heroji stoje valjda iza djela svoje herojske vojske.
Al evo, on Zlatni ljiljan, heroj, već treći mandat ne smije pred te ljude. Svoje građane i glasače.
Nema Predsjednika da im kaže zašto se njegovi suborci ubojice ne privode nego nam i dalje prijete.
I iz Komšičevog ureda. I iz ministarstava. I iz ured do njegovo.
I sa Komšičevih medija.
Nema slavnog viteza Armije u Vitezu.
Predsjednika “svih građana BIH”.
Mrtve djece se prepao.
Nema Predsjednika “svih hrvatskih familija Viteza” kojima njegovi suborci, ti divni zlatni Arapi, maskirani križarskim ljiljanima, a “koji nisu radili zločine”, raskomadaše njihovu nit krivu nit dužnu djecu.
Zašto pobogu Željko? I kad ćete im suditi?
Nije Željka bilo ni lani. Nit preklani. Nit ga viteška mahala pamti.
Niti je ikad došao vidjeti spomenik našoj djeci koji su podigla njegova precizna arapska braća na haubicama dovezanima preko agresorske Hrvatske.
Predsjednik koji iskače iz svake vukojebine nikako da se u Vitezu pojavi. Tamo gdje su tragovi slavne mu Sedme Muslimanske. I pete muslimanske. I šeste.
Gdje god ima hrvatskih grobova Željka nema.
Al ovdje je ipak mogao doći.
Jer ovih osmero predjedniče, znate, oni skoro da groba i nemaju.
Ne bojte se njihovih grobova. Maleni su i bezopasni. Neće vam ništa.
I raskomadani su. Na puno dijelova.
Teško da će se spojiti u cjelinu i krenuti prema vama.
Ne boj se junače.
Ubijeni su granatom podjećamo te. Dok su se igrali na ljuljačkama.
Iz neba. I s leđa. Možeš biti siguran da ti neće ništa.
Jer vojska tvoja Komšiću precizno je ubijala našu djecu.
Eto baš tako. U leđa.
Čak i djece se bojala.
Samo su možda Mladenku ubili licem u lice. Ti to bolje znaš.
Prije nego su joj ubili majku. Koju su pred njom silovali. Iako ti tvrdiš da nisu.
Nekažnjeno to ponavljaš. Vrijeđaš naše majke i očeve.
I Augustininoj mami i tati zadaješ nove boli.
Vojnici tvoji Komšiću uradiše to.
Oče svoje kćerke.
Znaš li to Komšićeva kćeri? Da je tvoj tata bio u ratu s onima koji su ubijali takve poput tebe? Ni krive ni dužne.
Znaš li draga Predsjednikova Kćeri, da je vojska tvog tate Željka Komšića, hrvatsku djecu ubijala eto tako. Iz daleka. Na ljuljačkama. Granatama im raznosila srca, jetre, kosti i bubrege.
I da tvoj tata, nikada nije zatražio progon njihovih ubojica.
A plaćamo ga za to.
Znaš li princezo naša hrvatska da tvoj babo svijetom priča kako ova djeca ubijena nisu. I kako njegova vojska nikad to nije…
Toj Slavnoj Vojsci tvog tate, draga Princezo naša, iz nekog razloga smetao je taj smijeh BH djece u Vitezu. Tvojih i naših sugrađana.
Iz nekog samo njima znanog razloga.
Tvom tati isto tako smeta hrvatski smijeg. Kao da uživa da nas vidi ljute i zabrinute.
Što je tvom tati?
Kako se ti smiješ kad ideš na vrtuljak? Ili u grad? Ili si ga prerasla?
Daj pitaj tatu zašto ih je tatina raja ubila. Ti to isto trebaš znati.
Možda se nisu smijali kako pripisuje šerijat?
Možda su na sebi imali lančiće kakve džihad Armije BIH nije dozvoljavao?
I tko zna, možda bi, baš ti draga Predsjednikova Najdraža i pokojna Augustina, danas bi bile najbolje prijateljice. Možda bi se skupa smijale u Sarajevu danas , sutra, na nekom fakultetu. Građanskom. Na nekom Otvorenom Sveučilištu skupa plakale jedna drugoj na ramenu kad vas ostavi neki glupi dečko. Nesvjestan vaše ljepote.
Ali eto Augustine nema. I nećete biti prijateljice. I Velimir te nikad neće povući za šiške.
A možda i Augustini US ambasada nametne i sankcije. Jer sjećanje na nju blokira. Blokira našu Federaciju.
I OHR nam možda zabrani pravo na sjećanje na njih. Jer sve to blokira. I teret je.
Daj upitaj stvarno tatu, ako stigneš, zašto su ih babo i raja ubili, Prva Kćeri naše domovine.
Što su im djeca smetala? Daj upitaj ga. Zanima nas.
Vrijeme je da se to riješi, reci tati. Da se Federacija odblokira. Da se pomirimo.
Da se računi sravnaju.
Poezija Rata
Možda im je jednostavno smetalo primirje.
Sveti je kažu to rat.
Zovu ga džihad.
Sve im je džihad.
I izbori su im džihad.
Mi smo čitali – džihad kažu zabranjuje ubijati djecu i mame i tate i dede i bake.
Daj pitaj tatu u kakvom je džihadu bio taj koji je ubijao djecu.
I je li taj išta čitao o džihadu?
A tvoj tata, je li on bio u tom svetom ratu ili u običnom?
On i danas kao ide u sveti rat. Iako je kaže ateist.
Kao ateist sigurno slabo poznaje džihad.
Da nije to baš on to pucao, ne znajući pravila?
Eno tvoj tata opet ponavlja da on to mora. I da opet ide u rat. Dalje da se bori.
Da se od nečeg živjeti mora.
Što baš od rata?
Pitaj tatu koliko mu dođe para da ne ide u rat.
Platit ćemo mu.
Neka ne ide. Jer i ti trebaš tatu.
I probaj mu pojasniti da je predsjednik u državi koja ima ustav koji se zove mir.
A ne rat.
Neka ti ga kući. Neka usisava.
Pojasni mu da ne treba biti više musliman.
Da se dokazao. Raji.
I da ne bude fanatik.
U ratu protiv djece.
U ratu protiv ljuljački.
Reci mu da nam ne treba takva Bosna.
U kojoj je slavna ona vojska koja ubija djecu.
Na ljuljačkama.
Njegova vojska.
Poezija kurvi
Nema u Vitezu danas niti Fadila Novalića.
Borisa Dežulovića nit Borisa Pavelića također nema.
Došli bi oni. Al nema im Štefice. Nema ni njenih kumova.
Ustaša, od kojih treba praviti antifašiste.
Silovatelja tuđih majki, o kojima se nikada neće snimiti film.
Nema ih.
Nema ni teksta Dragana Markovine.
Nema ni pjesme Đurđice Čilić.
Nit’ jednog njenog prijevoda riječi “ljuljačka” na poljski.
Nema performansa šetnje kroz grad građanske Bosne danas u Vitezu.
Džihadističke, Saraj Bosne.
Nema ničeg od građanske Bosne danas u središtu Bosne.
U epicentru zemlje koja je odlučila zaboraviti svoju nepoželjnu raskomadanu djecu.
Ničeg nema.
Ni Radojke Šverko nema.
Ni Dina Merlina.
Baš ničeg od Građanske Bosne u Vitezu danas nema.
Što vam onda smeta da VItez bude naš? Da udarimo ograde prema Vama?
Što ćete nam? I što ćemo mi vama?
Što će vam grad i narod čije se mrtve djece stidite?
Ničeg danas od kurvinjske Građanske Sarajevske Bosne u Središtu Bosne nema. Od one koja je svakoj tragediji Bošnjaka i samo Bošnjaka, dala nekakav koncept i kontekst, jer to je jako važno, pa i bijele trake stavila i na one koji ih nikad nosili nisu. No priči o pobijenoj djeci Bosne i Hercegovine, nebošnjačkoj, nije dala ništa.
Takvoj Nebošnjačkoj BIH i njenim građanima, ta Kurva Bosna, ta Laž, to nešto što je izišlo iz saudijske i turske i ušlo u svaku Ambasadu Sarajeva, pa i u onu g. Murpheya i saudijskim i terorističkim načinilo te proklete odaje OHR-a, njima , pobijenoj BH djeci krive krvi, oduzima pravo i na sjećanje na njih.
Zsšto?
Samo zato što su ta djeca krive nacije?
Ili samo zato što ih je ubila prava vojska?
Proza nacizma
Sarajevo javnim performanskom opće šutnje, i ovu godinu,
s nula redaka osvrta, s nula tonova komorne glazbe,
sa svojim nepreglednim zombi kolonama nepostojećih građana pješaka,
općim kolektivnim dogovorom o ignoriranju,
konačno priznaje svoju patološku nacističku narav.
Ono je nacističko od prvog dana od dolska terorističke džihadističke partije SDA i ono ostaje biti to i danas. Nacističko središte Prostora Džihada.
Mjesto u kojem je svoje modus divljaštva našao sin oca Islamske Deklaracije i njegov politički posinak Željko.
I u redu je da Sarajevo, nacističko Sarajevo, jedini grad svijeta u kojem su sinagoge rušene i prije ulaska nacista, u 20. stoljeću, kojem je Tito osobno zabranio dodjelu grada heroja, na vrhuncu svoje laži, bude raskrinkano na nečemu tako velikom kao što je Augustina Grebenar, Augustina Velika i njenih sedam suboraca. Branitleja njenih. Sedam njenih zmajeva. Rođenih u vatri. Skupa s njom.
Osam najmoćnijih anđela, zaštitnika BH Hrvata.
Poštovanim obiteljima viteške djece ispričavamo se ako smo ovim tekstom, prepunim surovosti i boli, nanijeli nove boli.
I ponovno im i ovu godinu izražavamo našu duboku sućut.
Izdržite. Morate. Molimo za vas, volimo vas i grlimo.
Vaš narod je oduvijek, svaki dan i svaki sat, potpuno uz vas.