Samo nekoliko crtica zašto je nemoguće bošnjačko-hrvatsko savezništvo u BiH

Ovih dana aktualna je priča oko toga kako je potrebno obnoviti savezništvo između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, a u kontekstu izmjena Izbornoga zakona i tobožnje stabilnosti zemlje.

Odlučili smo malo analizirati zašto je takva vrsta savezništva naprosto nemoguća.

Tu ima gotovo bezbroj razloga, mnogo je grešaka i s jedne i s druge strane i nepošteno bi bilo optužiti samo Bošnjake zbog krize u odnosima između ova dva naroda.

Hrvati s Bošnjacima dijele puno više životnog prostora u BiH nego sa Srbima, puno su više upućeni jedni na druge zbog same strukture Federacije i zbog međusobnih odnosa, miješanih kantona u kojima oba naroda čine značajnu većinu, sredina poput Grada Mostara i tomu slično.

U pomirenju ova dva naroda nema ništa loše. Treba graditi mir na svaki mogući način, međutim, ne i pod svaku cijenu. A ovih dana nam se pokušava dati do znanja kako to pomirenje i savezništvo treba graditi pod svaku cijenu.

Sve je počelo odleskom Šefika Džaferovića u Vukovar gdje je rame uz rame s njim šetao premijer Andrej Plenković. Na ovaj način je Vukovar iskorišten kao novo mitsko mjesto hrvatsko-bošnjačkog savezništva i zajedničke izgradnje antisrpskog sentimenta.
Plenkovićeva pozicija ovdje je jasna i potpuno je jasno zašto to čini. On je europski političar s velikim ugledom u Briselu. Taj isti Brisel od njega traži upravo to: Kako god znaš zadrži dole stabilnost, a ruski utjecaj svedi na minimum. Da se ne lažemo, bilo tko od nas bi radio isto na Plenkovićevom mjestu.
Međutim, problem je u političkom Mostaru i našem HDZ-u koji Plenkoviću ne zna ili ne želi objasniti zašto je savezništvo s Bošnjacima nemoguće. Nabrojimo sada samo nekoliko stvari.
Ratni zločini nad Hrvatima od strane Armije RBiH, nepresuđeni, tri nametanja Komšića, brutalna krađa hrvatskog političkog subjektiviteta tijekom Platforme i Alijanse, uništavanje javnih institucija pod hrvatskom kontrolom od strane kadrova ranije spomenute Alijanse i Platforme, kadroviranje na Federalnoj televiziji koja je i hrvatska televizija, kadroviranje u Federalnoj upravi policije i nemogućnost da šef iste bude Hrvat, kadroviranje u drugim, ne osobito nevažnim institucijama, smještenim u Sarajevu, vazalski odnos bošnjačke političke elite prema visokim predstavnicima, nazivanje Hrvata nacionalnom manjinom i brojanje krvnih zrnaca gdje prednjački Izetbegović s kojim se Hrvati sada, kao, trebaju miriti. Ovo su, dakle, samo neki od razloga…

Sto puta je već ponovljeno, ali treba ponovno, a kako je nedavno u izjavi za Bild.ba potvrdio i hrvatski novinar i politolog Branimir Galić: BiH može biti samo tronžac.

Bošnjačko-hrvatska reizgradnja odnosa nikako ne smije i ne može ići na štetu Srba kao što ista ne može početi dok se minimalno, ali minimalno, bošnjačka politička elita ne odrekne Željka Komšića kao simbola ponižavanja Hrvata u BiH i pljuvanja u facu im. To znaju svi koji to trebaju znati i upravo prema tim postulatima hrvatska politika i treba djelovati.

Stav hrvatske politike u BiH nikako ne smije biti da je pomirenje i savez s Bošnjacima nešto samo po sebi nemoguće, međutim, taj savez nikako, ali nikako ne treba niti u teoriji postojati ako će on biti usmjeren protiv Srba u BiH i ako će se na njemu raditi prije nego što bošnjačka politička elita pokaže minimum minimuma, a taj minimum je odricanje od Komšića.

Onda ćemo lako riješavati ostala otvorena pitanja. Bez obzira na želje, zahtjeve pa čak i možda dobre namjere bilo koga iz Zagreba, Brisela, Berlina, Moskve ili Washingtona.