Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, po svemu sudeći povlači najkompleksniji i najriskantniji politički potez u svojoj političkoj karijeri. Njegovo distanciranje od Milorada Dodika, u kontekstu aktuelne institucionalne krize, ne treba posmatrati kao konačno pucanje savezništva, već kao logičan, no uvjetni manevar.
S tim što je uvjet postavljen prema svima koji se sada nude HDZ-u kao partneri, Bošnjacima, srpskoj oporbi, Zapadu.
U pitanju je visokoprofilirana no posve moralna ucjena vođe poniženog i najmalobrojnijeg naroda, suptilno izvedena u duhu političke pragme, s jednim primarnim ciljem: realizacija Izbornog zakona za kojeg već postoji presuda Ustavnog suda BIH koja čeka nekoliko godina: “Usvojiti ga, ovaj je neustavan, ovaj koji je nametnuo OHR a legalizirala ga neustavna Alijansa”.
U trenutku kada institucije BiH prestaju funkcionirati, kada se zemlja raspada, kada je Vijeće ministara faktički paralizirano, a Dom naroda na rubu blokade, Čović preuzima ulogu “glasnog razuma” i posljednjeg bastiona ustavnog patriotizma.
To iritira one koji ne shvaćaju no onima koji razumiju daje povjerenje da Hrvati u BIH zapravo u liku svog lidera imaju vrhunskog stratega.
Između redova njegove javne retorike čitaju se upozorenja: HDZ je spreman ući u novu strukturu vlasti, ali samo pod jednim uvjetom – da se konačno, i bez izmotavanja, donese imperativ Ustavnog suda BIH: Izborni zakon. Zato Čović ponavlja da se institucije moraju poštovati. Kao npr. Ustavni sud BIH koji traži isto što i Čović. Pa ako ćeš ovaj Čovićev uvjet nazivati ucjenom onda pljuješ i po državi i po njenim institucijama. Baš kao i Dodik. Što će reći da ideš pod sankcije.
ČOVIĆEVA TIHA DIPLOMACIJA: POLITIČKI STIL S PRESUDOM USTAVNOG SUDA U DŽEPU
Za razliku od Dodika koji prijeti referendumima i povlačenjem iz institucija, Čović javno ne prijeti nikome. On “surađuje”. Poziva na mir i stabilnost. I dok tako govori, paralelno gradi alternativne koalicije. Najavljuje sastanke s opozicijom iz RS-a. Poručuje da partneri koji ne poštuju dogovor ni državu, nisu partneri (SNSD). Govori o potrebi deblokade, ali ne pristaje da ona ide bez rješenja koje ne samo Hrvati nego i država BIH (u koju se i Trojka kune) traže godinama.
Čović se, opet, ne obraća Trojci. Jer zamjenjivi su. I nisu u poziciji da govore Čoviću kako se treba ponašati.
On se obraća Bruxellesu i Washingtonu. I činjenica da ne čujemo galamu s tih adresa govori da njegovi potezi, zasad, nisu mimo globalne karte.
No, poruka je jasna: “Potpišite nam ono što nam po slovu i duhu Ustava pripada, i ono što odavno morate – Izborni zakon koji će zauvijek završiti s preglasavanjem, inače je Trojka završena priča. I ne tražite od nas da budemo jedina brana Dodiku, dok istovremeno odbijate naše minimume.”
DISTANCIRANJE OD DODIKA: TACTICAL OR FINAL?
HDZ je, čini se, prvi put otvoreno počeo slati poruke koje pogađaju srca Dodikovih oponenata u RS-u. Sasvim je jasno da se SDS i PDP spremaju da iskoriste trenutak krize za slabljenje Dodikovog utjecaja.
Njihov narativ je da je Dodik previše popuštao Hrvatima, da je doveo do ovisnosti RS-a o HDZ-u, i da je sada vrijeme da se taj odnos preispita.
U tom kontekstu Čovićevi signali ka opoziciji RS-a nisu samo testiranje terena. Oni su i upozorenje Dodiku: “Ne činite nas taocima vaših institucionalnih igara.”
Ali Čović dobro zna da, unatoč razlikama i trenutnim tenzijama, s Dodikom dijeli ključni strateški pogled na BIH: Bosna i Hercegovina se može pokušati graditi bez Hrvata ili bez Srba, ali ne i bez oba naroda istovremeno. Bez Hrvata i Srba zajedno, projekt BiH kao funkcionalne države postaje nemoguć.
AKO BOŠNJACI ODBIJU – GOTOVO JE S TROJKOM
Ukoliko bošnjačke stranke odbiju pristati na Čovićevu posljednju ponudu da se prije bilo kakvog novog sporazuma implementira dogovoreni Izborni zakon, partnerstvo s Trojkom se urušava a na scenu se vraća SDA. Ako i ona odbije neka je sretno Bosni i Hercegovini pod sarajevskim divljanjem. Tada će Zapad konačno progledati.
Tada HDZ prestaje biti konstruktivan partner, prestaje slati signale kompromisa, i ulazi u hladni mod: povlačenje.
Neće HDZ rušiti BiH. Samo više neće biti brana onima koji to rade.
To znači potpunu institucionalnu kontrolu Dodika nad zemljom. To znači u konačnici i ulazak Putina u BIH.
Bez HDZ-a kao amortizera i mosta ka Zapadu, RS će imati slobodne ruke da redefinira svoj položaj. A Zapad, suočen s tim da je odbio posljednju iskreno prozapadnu komponentu u vlasti, ostat će bez alibija. I sva naknadna opravdanja bit će kao zakašnjeli vapaji kasno prosvijetljenih.
Jer HDZ-u i Čoviću više nitko neće moći pakovati da su protiv BIH i da ne surađuju ako Zapad i Sarajevo i ovaj put ponize Hrvate.
POVIJESNI MOMENT: HDZ KAO POSLJEDNJA KOČNICA
Ako je Čović dosad optuživan za racionalnog nacionalistu, sada je u poziciji da bude – posljednji racionalni federalist BIH, zemlje koja je po svome ustavu ontološki tip federacije. Njegova politika, svedena na oslanjanje na Ustav traži samo jedno: zajamčenu ravnopravnost kroz izborni zakon koji se ionako mora donijeti. Ako ga sad odbiju, nikad Bošnjaci na njega pristati neće. A to znači i konačno odustajanje HDZ-a od ovog oblika političke borbe. I okretanje potpuno novim oblicima obrane prava vlastitog naroda.
Ako Čović ne dobije ono što za Hrvate traži i sam Ustavni sud BIH, on nije glup da ide u rat, ali više neće imati nikakav moralni imperativ da spriječava one koji u njega idu. Taj rat, kakav god on bio, medijski, politički, institucionalni, il ne dao Bog i onaj klasični, neće biti hrvatski rat.
U tom smislu, HDZ-ov “ustavni patriotizam” ima vremenski rok trajanja. Nije bezuvjetan. Niti treba biti.
I zato je ovo šahovski trenutak.
Ili će Trojka i Zapad napokon napraviti potez u korist ustavne jednakopravnosti – ili igra prestaje.
A BIH postaje zemlja, kako reče Zvizdić, čiji jedan entitet postaje ruska gubernija.
HDZ neće potpisivati nove koalicije, neće spašavati funkcionalnost, niti će se gurati u “građansku BiH” koja je samo paravan za bošnjačku dominaciju.
U suprotnom – neka Sarajevo samo činjenicom svoje brojnosti pokuša kontrolirati ono što se kontrolirati ne može.
Zemlja tada postaje ono što Dodik čeka već godinama: konfederalna realnost, potpuno podijeljena iznutra, a formalno jedinstvena.
Tko god se pita zašto – može početi s odbijanjem da se riješi pitanje Izbornog zakona.
HDZ je svoj maksimum već ponudio.
U nastavku – nudi tišinu.
Ivan Sh l poskok.info
wpDiscuz
