Saga, strip koji piše Brian K. Vaughan, a ilustrira Fiona Staples, hvaljen je i popularan serijal koji je počeo izlaziti 2012. godine i trenutno ima 29 objavljenih nastavaka. Budući da ovaj epski fantasy/SF na internetu jednoglasno slave svi i uspoređuju ga sa Zvjezdanim ratovima, htjela sam vidjeti o čemu se točno radi i nisam požalila, iako je Saga prepuna melodramatičnih klišeja i veličanja reproduktivnog seksa kojeg se grozim. Zapravo, relativno kompleksnu radnju koju Vaughan i Staples razvijaju mnoštvom osebujnih likova, njihovim čestim sentimentalnim reminiscencijama i temom odmetništva, možemo jednostavno opisati sintagmom „roditeljstvo u svemiru“. No ne dajte da vas reproduktivni seks i obiteljska tematika preplaše, jer na putu da ispriča priču o bračnom paru i njihovom djetetu, dvojac Vaughan-Staples kaže i puno drugih, interesantnih stvari.
Radnju Sage pripovijeda nam sveznajuća Hazel, koja retrospektivno priča o svemirskim avanturama kroz koje su prošli njezini roditelji Alana i Marko, pripadnici dviju različitih, zaraćenih rasa, kako bi svoju obitelj zaštitili od niza plaćenih ubojica i političke elite koja je te freelancere angažirala. Taj je dugogodišnji rat između najveće planete u galaksiji, Landfalla, odakle je Alana, i Landfallovog mjeseca Wreatha, odakle je Marko, zbog velike materijalne štete i mnogobrojnih ljudskih žrtva premješten na drugu lokaciju, ali je međurasna netrpeljivost ostala. Alanina i Markova veza je stoga zabranjena i svi je žele zataškati jer bi zaraćenim stranama mogla „greškom“ poslati poruku mira i zaustaviti rat od kojeg obje strane sad već jako dobro žive.
Međurasnoj, međuplanetarnoj mržnji suprotstavljen je diskurs pomirenja (Srbi i Hrvati, čujte i počujte!) zakamufliran u ljubić A Nightime Smoke koji Alana slučajno pročita prije nego upozna zarobljenog neprijateljskog vojnika Marka i pobjegne s njim. Autor Noćnog dima, jednooki D. Oswald Heist, svoj je antiratni, pacifistički manifest sastavio u vidu ljubavnog romana ne samo zato što je ideja koju propagira opasna, već i zato što ratu suprotstavlja upravo ideju ljubavi koja nadilazi sve granice. Kad ljubić padne u šake Princa Robota IV koji shvati o kakvom se „pamfletu“ radi, situacija se za mladi bračni par i njihovu kći dodatno zakomplicira.
I strip-serijal je, zapravo, koncipiran kao svojevrsni politički intoniran ljubavni roman. Kroz različite epizode upoznajemo, jedne za drugima, likove koji su ili u kakvom krvnom srodstvu ili u strastvenom, ljubavnom odnosu, dok zaplet priče u nastavcima Vaughan gradi melodramatično, idejom da je svemir dovoljno mali da se svi ti likovi kad-tad moraju sresti jer su sudbinski povezani, po čemu Saga doista podsjeća na Zvjezdane ratove. Istovremeno, karakteri od kojih uspjeh Sage ovisi odlično su nacrtani i razrađeni te lako možemo shvatiti zašto je strip trenutno toliko popularan. Ništa u priči nije prepušteno slučaju, a ono što me se posebno dojmilo je činjenica da nijedan od glavnih likova nije Pero Perić, karikaturalan i jednodimenzionalan, i zato bez problema može podnijeti stalne pripovjedne zaokrete a da ga ne proguta Vaughanova stripovska epika. Bitni detalji se, dakle, ne gube u mnoštvu drugih, pozadinskih informacija, nego su dosljedno izvedeni u svih 29 epizoda, što je s obzirom na obim priče doista hvale vrijedno.
Maštovit autorski pristup gradnji svjetova i likova koji ga nastanjuju uvelike preteže u odnosu na rodne klišeje koji povremeno iskrsavaju, iako se Saga doista trudi biti emancipatorska. Troje freelancera odličan su primjer tog truda: The Will je mačo-muškarac, The Stalk (njegov ljubavni interes) je žena-pauk, a The Brand, The Willova sestra, rodno neutralna osoba. Zavodljiv svijet Sage nudi čudovišne, fantastične krajolike i fizionomije od čega bih posebno istaknula Demimond, planetu koja je doslovno, kako njezino ime sugerira – Polusvijet, precizno raspolovljeno nebesko tijelo koje posjeduje samo jednu polovicu. Da stvar bude zanimljivija, Demimond upoznajemo kad na njega dođu junakinje koje pokušavaju, u svrhu magijskog liječenja, skupiti spermu gigantskog zmaja koji većinu svog vremena provodi masturbirajući. Moram, doduše, priznati da su me najviše nasmijale Laž-mačka (Lying Cat) koja točno zna kad neka osoba laže i bijela foka Ghüs koja ima farmu morževa, ali prizor zmaja koji samog sebe oralno zadovoljava – jednako je upečatljiv.
No uprizorenje seksualnih praksi zapravo je najkonvencionalniji dio stripa i zajedno s prikazom ratnih sukoba predstavlja „realistični“ dio radnje, što je, pretpostavljam, danak koji Saga daje epu koji je uvijek, povijesno gledano, preferirao mušku, cis perspektivu te priče o junačinama, njihovim ratovima, heteroseksualnim željama i obiteljima. Saga, nažalost, preuzima tu epsku tradiciju bez obzira na to što je pripovijeda žena te u jednom trenutku djelomično prestaje biti priča o bijegu i postaje pripovijest o potrazi očeva za izgubljenim obiteljima, odnosno djecom. Eksplicitni prizori seksa nisu, osim toga, nimalo očuđujući ili queer, što bi bilo dobrodošlo. Čak i u slučaju The Stalk i The Willa govorimo o propuštenoj prilici. To što je riječ o hetero-seksu između muškarca i žene-pauka ne mijenja bitno stvar, i dalje se radi o najobičnijem misionarskom položaju. I dok su hetero-parovi redovito prikazani u seksualno eksplicitnim pozama, gej novinarski par koji o Alani i Marku pokušava napisati priču nije bio te sreće. Čini se da je pederski seks prevelika misterija čak i za fantasy-žanr.
Saga kritizira rat, ali lijek koji predlaže: reproduktivni seks te bračnu monogamiju koja će spasiti sve poznate i nepoznate svjetove od ratnog vihora – promašen je. Kritika rata i ideja da mu se može doskočiti beletristički, kroz popularnu književnost, odnosno ljubavni roman, ili čak žutu štampu, puno je zanimljivija od načina na koji strip pokušava realizirati tu ideju kroz zabranjenu hetero-ljubav i dijete kao centar svijeta. Obitelj Alane i Marka glavni je tematski krug priče, no istovremeno je riječ i o njezinom najpredvidljivijem dijelu. Postoje, naravno, trenuci kad predvidljivost i doslovnost imaju potpuno drugačiji efekt, kao u slučaju robotske nacije koja je duboko klasno podijeljena: Princ Robot IV ima običan ekran umjesto glave, dok Kralj Robot ima ogroman LCD nasađen na vrat. Strip pokazuje slojevitost suvremenog društva, čak se hvata u koštac s aktualnom temom terorizma i klasne nejednakosti, i sve je to vrlo dobro žanrovski prikazano, ali nikako me nije napuštala pomisao da stvar nije dovedena do svoje krajnje granice.
Ideja da moramo biti dobri zbog djece, čuvati svijet za naše potomke, preferira reproduktivni seks i hetero-obitelj kao jezgru društva u odnosu na budućnost kojoj takva konzervativna jezgra ne bi bila potrebna. Stoga ne mogu reći da je Saga u potpunosti subverzivna ili revolucionarna stripovska priča. Mogu, međutim, reći da je doista zabavna i da je riječ o stripu koji, ukoliko taj problematični, obiteljski dio uzmemo sa zrnom soli, i gledamo detalje, alternativne pripovjedne tokove i ilustraciju, spada u neke od najboljih mainstream-priča koje ćemo imati priliku pročitati, ne samo ove godine, nego i inače.
Radnju Sage pripovijeda nam sveznajuća Hazel, koja retrospektivno priča o svemirskim avanturama kroz koje su prošli njezini roditelji Alana i Marko, pripadnici dviju različitih, zaraćenih rasa, kako bi svoju obitelj zaštitili od niza plaćenih ubojica i političke elite koja je te freelancere angažirala. Taj je dugogodišnji rat između najveće planete u galaksiji, Landfalla, odakle je Alana, i Landfallovog mjeseca Wreatha, odakle je Marko, zbog velike materijalne štete i mnogobrojnih ljudskih žrtva premješten na drugu lokaciju, ali je međurasna netrpeljivost ostala. Alanina i Markova veza je stoga zabranjena i svi je žele zataškati jer bi zaraćenim stranama mogla „greškom“ poslati poruku mira i zaustaviti rat od kojeg obje strane sad već jako dobro žive.
Međurasnoj, međuplanetarnoj mržnji suprotstavljen je diskurs pomirenja (Srbi i Hrvati, čujte i počujte!) zakamufliran u ljubić A Nightime Smoke koji Alana slučajno pročita prije nego upozna zarobljenog neprijateljskog vojnika Marka i pobjegne s njim. Autor Noćnog dima, jednooki D. Oswald Heist, svoj je antiratni, pacifistički manifest sastavio u vidu ljubavnog romana ne samo zato što je ideja koju propagira opasna, već i zato što ratu suprotstavlja upravo ideju ljubavi koja nadilazi sve granice. Kad ljubić padne u šake Princa Robota IV koji shvati o kakvom se „pamfletu“ radi, situacija se za mladi bračni par i njihovu kći dodatno zakomplicira.
I strip-serijal je, zapravo, koncipiran kao svojevrsni politički intoniran ljubavni roman. Kroz različite epizode upoznajemo, jedne za drugima, likove koji su ili u kakvom krvnom srodstvu ili u strastvenom, ljubavnom odnosu, dok zaplet priče u nastavcima Vaughan gradi melodramatično, idejom da je svemir dovoljno mali da se svi ti likovi kad-tad moraju sresti jer su sudbinski povezani, po čemu Saga doista podsjeća na Zvjezdane ratove. Istovremeno, karakteri od kojih uspjeh Sage ovisi odlično su nacrtani i razrađeni te lako možemo shvatiti zašto je strip trenutno toliko popularan. Ništa u priči nije prepušteno slučaju, a ono što me se posebno dojmilo je činjenica da nijedan od glavnih likova nije Pero Perić, karikaturalan i jednodimenzionalan, i zato bez problema može podnijeti stalne pripovjedne zaokrete a da ga ne proguta Vaughanova stripovska epika. Bitni detalji se, dakle, ne gube u mnoštvu drugih, pozadinskih informacija, nego su dosljedno izvedeni u svih 29 epizoda, što je s obzirom na obim priče doista hvale vrijedno.
Maštovit autorski pristup gradnji svjetova i likova koji ga nastanjuju uvelike preteže u odnosu na rodne klišeje koji povremeno iskrsavaju, iako se Saga doista trudi biti emancipatorska. Troje freelancera odličan su primjer tog truda: The Will je mačo-muškarac, The Stalk (njegov ljubavni interes) je žena-pauk, a The Brand, The Willova sestra, rodno neutralna osoba. Zavodljiv svijet Sage nudi čudovišne, fantastične krajolike i fizionomije od čega bih posebno istaknula Demimond, planetu koja je doslovno, kako njezino ime sugerira – Polusvijet, precizno raspolovljeno nebesko tijelo koje posjeduje samo jednu polovicu. Da stvar bude zanimljivija, Demimond upoznajemo kad na njega dođu junakinje koje pokušavaju, u svrhu magijskog liječenja, skupiti spermu gigantskog zmaja koji većinu svog vremena provodi masturbirajući. Moram, doduše, priznati da su me najviše nasmijale Laž-mačka (Lying Cat) koja točno zna kad neka osoba laže i bijela foka Ghüs koja ima farmu morževa, ali prizor zmaja koji samog sebe oralno zadovoljava – jednako je upečatljiv.
No uprizorenje seksualnih praksi zapravo je najkonvencionalniji dio stripa i zajedno s prikazom ratnih sukoba predstavlja „realistični“ dio radnje, što je, pretpostavljam, danak koji Saga daje epu koji je uvijek, povijesno gledano, preferirao mušku, cis perspektivu te priče o junačinama, njihovim ratovima, heteroseksualnim željama i obiteljima. Saga, nažalost, preuzima tu epsku tradiciju bez obzira na to što je pripovijeda žena te u jednom trenutku djelomično prestaje biti priča o bijegu i postaje pripovijest o potrazi očeva za izgubljenim obiteljima, odnosno djecom. Eksplicitni prizori seksa nisu, osim toga, nimalo očuđujući ili queer, što bi bilo dobrodošlo. Čak i u slučaju The Stalk i The Willa govorimo o propuštenoj prilici. To što je riječ o hetero-seksu između muškarca i žene-pauka ne mijenja bitno stvar, i dalje se radi o najobičnijem misionarskom položaju. I dok su hetero-parovi redovito prikazani u seksualno eksplicitnim pozama, gej novinarski par koji o Alani i Marku pokušava napisati priču nije bio te sreće. Čini se da je pederski seks prevelika misterija čak i za fantasy-žanr.
Saga kritizira rat, ali lijek koji predlaže: reproduktivni seks te bračnu monogamiju koja će spasiti sve poznate i nepoznate svjetove od ratnog vihora – promašen je. Kritika rata i ideja da mu se može doskočiti beletristički, kroz popularnu književnost, odnosno ljubavni roman, ili čak žutu štampu, puno je zanimljivija od načina na koji strip pokušava realizirati tu ideju kroz zabranjenu hetero-ljubav i dijete kao centar svijeta. Obitelj Alane i Marka glavni je tematski krug priče, no istovremeno je riječ i o njezinom najpredvidljivijem dijelu. Postoje, naravno, trenuci kad predvidljivost i doslovnost imaju potpuno drugačiji efekt, kao u slučaju robotske nacije koja je duboko klasno podijeljena: Princ Robot IV ima običan ekran umjesto glave, dok Kralj Robot ima ogroman LCD nasađen na vrat. Strip pokazuje slojevitost suvremenog društva, čak se hvata u koštac s aktualnom temom terorizma i klasne nejednakosti, i sve je to vrlo dobro žanrovski prikazano, ali nikako me nije napuštala pomisao da stvar nije dovedena do svoje krajnje granice.
Ideja da moramo biti dobri zbog djece, čuvati svijet za naše potomke, preferira reproduktivni seks i hetero-obitelj kao jezgru društva u odnosu na budućnost kojoj takva konzervativna jezgra ne bi bila potrebna. Stoga ne mogu reći da je Saga u potpunosti subverzivna ili revolucionarna stripovska priča. Mogu, međutim, reći da je doista zabavna i da je riječ o stripu koji, ukoliko taj problematični, obiteljski dio uzmemo sa zrnom soli, i gledamo detalje, alternativne pripovjedne tokove i ilustraciju, spada u neke od najboljih mainstream-priča koje ćemo imati priliku pročitati, ne samo ove godine, nego i inače.
wpDiscuz