Saffovci s pivom u ruci..

Odavno je postao otrcano započinjati tekstove sa “jedan bauk kruži …… (dopisati mjesto na koje se hoće primijeniti ovo majstorstvo Marksovog stila). Ovaj bauk je, prema 19-vjekovnim shvatanjima podrazumijevao duh napretka, razbijanja okova, antisužanjstva po cijenu uništenja svih dotadašnjih društvenih i ekonomskih odnosa, odlučan korak ka carstvu slobode. E pa Bosnom i Hercegovinom ne kruži takav bauk. Njome kruži bauk referenduma, a to nije bauk koji donosi bilo šta naročito novo i revolucionarno. To je prije još stariji bauk, otac onog prvog, a ime mu je: rješenje nacionanog pitanja. Ma šta ko govorio i teoretisao, većina problema Bosne i Hercegovine izvire iz ovog problema. Čak i ako prihvatimo argument o primarnosti ekonomskih poteškoća, one se nikako ne mogu odvojiti od ovog problema. Kako je to to u uvodniku prošlog broja beogradskog Nedeljnika, na razinu promišljanja osnovaca sveo Veljko Lalić, demokratija je “dogovor da onaj koji ima najviše vlada nama ostalima.”
Vuk Bačanović l srpskacafe.com

Upravo je zbog toga “demokratija jedino moguća u nacionalnim državama gdje se većina ne dovodi u pitanje. Ona ne može da uspije u Iraku, zbog Kurda. Baš kao što nije mogla u Jugoslaviji. Zašto bi Hrvati prihvatili srpskog kralja? Ili Srbi, kao većinski narod, da Hrvati i Slovenci vode državu? To jedino funkcioniše u Aleksandrovoj i Titovoj diktaturi.” Upravo bi zbog toga demokatija u Bosni i Hercegovini, kao i Bosna i Hercegovina sama po sebi, mogla postojati samo kada bi Hrvati i Srbi prihvatili da nad njima vlada serasker iz dinastije Izetbegović, ili kada bi, pak Sarajevo, kao sjedište seraskera u koje se sliva silan novac, veći nego u cijelu Republiku Srpsku, ili kada bi Bošnjaci kao većinski narod, olako pristali da im državu vode Srbi i Hrvati. Ili kada bi njome vječno diktatorski vladao Visoki predstavnik. A to ne biva tek tako lako. Ustvari, na duge staze, ne biva nikako. Unatoč tome moderni sljedbenici Benjamina Kalaja i dalje ne shvataju tu lekciju.
Tako je u Sarajevu nastalo nešto što sebe naziva “koalicija ljevice”. Okupili su se Željko Komšić, Predrag Kojović, Nermin Nikšić i Reuf Bajrović i zaključili da “desnica stvara iluziju da ima veliku podršku, ali više je nas koji smo protiv podjela”, te su se “obavezali… na saradnju nakon lokalnih izbora”, čime će “spriječiti dolazak na vlast nacionalista u apsolutnoj većini općina” i, štoviše, doći na vlast 2018. godine. Podsjetimo se, Željko Komšić je bivši oktroisani hrvatski član predsjedništva i ljubitelj lika i djela ustaškog ratnog zočinca Blaža Krajevića, Nermin Nikšić je nasljednik Zlatka Lagumdžije na čeu predsjednika SDP-a, koji je politikom majorizacije nad Hrvatma zemlju uveo u stanje permanentnog kolapsa, Reuf Bajrović je vlastohepni “mladi lav”, koji najavljuje da će koncept “jedan čovjek – jedan glas” trijumfovati u cijeoj državi, a nedavno je podržao histeričnog političkog pajaca Sefera Haliovića, koji je svome PTSP-ovskom biračkom mini-tijelu obećao nestanak Republike Srpske, ali i konačno podjramjivanje Hrvata. Peđa Kojović je za sada, samo ličnost koja sebi umišlja da predstavlja Srbe u Kantonu Sarajevo. Za cijelu ovu družinu političkih promašaja je zajedničko jedno: smeta im nacionalistčka retorika Milorada Dodika. Pri tome im još uvijek “nije jasno” da svoj uspjeh ne grade na bilo kakvoj socijalnoj priči, već upravo na obećanju da će Bosna i Hercegovina postojati na “nenacionalističkom” naslijeđu Alije Izetbegovića. Kako je u politici svako moralisanje u startu osuđeno na okončavanje u gluposti, to im se ne može ni zamjeriti. Ali ko su onda oni da bilo šta zamjere Miloradu Dodiku?
Zbog čega se otvoreno ne bi založili za bošnjačku državu, odnosno bošnjačku federalnu državu ili entitet u kojoj bi postojala konstitutivna većina i konstitutivna manjina? Nije li rješenje bosanskohercegovačkog nacionalnog pitanja upravo u tome da se konačno shvati da su 1992. jedni na plebiscitu rekli jedno, a drugi na referendumu drugo, da je potom došlo do razmjene stanovništva užasnim i nehumanim metodama koje su svojstvene svim ratovima, posebno građanskim ratovima na etničkoj osnovi i posebno kad se oni odigravaju prilikom raspada velikih mutinacionanih političkih sistema kao što je bio jugoslovenski, kojeg je valjalo razdijeliti. Svi užasi ratnih zločina neće promijeniti činjenicu da se SR BiH raspala zajedno sa Jugoslavijom i da je na jednom od narodnih izjašnjavanja u okvirima tog raspada izglasana i Republika Srpska. Nije li rješenje u tome da aternativa u Bošnjaka preraste status Saff-ovaca koji piju pivo i šmrču kokain i transformiše se u bošnjačku ljevicu, koja uključuje konstitutivne manjine Hrvata i Srba (onih koji to žele) i koja će zagovarati decentraizovani konfederalni sistem u kojem će svaki od konstitutivnih naroda imati svoju federalnu sub-državu, odnosno entitet koji neće podmetati klipove onom drugom. Uzimajući u obzir kompeksno istorijsko nasijeđe Bosne i Hercegovine, radi se o jedinoj Bosni i Hercegovini koja je moguća. To je on što Saff-ovci sa pivom moraju shvatiti prje ili kasnije. Jer će ih u protivnom, neminovni razlaz bosanskohercegovačkih naroda poitički trajno usmrtiti.
 
Vuk Bačanović je sarajevski historičar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.