Ciklus „Zagrljaji“ proslavljenog slikara i grafičara Safeta Zeca bit će postavljen šest mjeseci u crkvi Santa Maria della Pieta, kao dio najznačajnije smotre likovne umjetnosti – Bijenala u Veneciji, koje počinje 9. maja.
Na proteklom bijenalu bila je postavljena njegova izložba „Exodus“. „Zagrljaji“ su posvećeni Bošku i Admiri, poznatijim kao sarajevski Romeo i Julija. Pokušavajući pobjeći iz opkoljenog Sarajeva Admira Ismić i Boško Brkić ubijeni su iz snajpera, a umrli su zagrljeni na cesti.
RSE: Zašto ste izabrali Boška i Admiru?
Zec: „Zagrljaji“ je zapravo prisutan od 1992. godine. Od moga egzila ja sam pokušavao da pretvorim tu muku jugloslavensku, bosansku u metaforu „Zagrljaji“. Naravno, ima to veze sa mojim likovnim preferencama. Ali zaista je to do unazad godinu bio impozantan opus koga sam, eto, imao želju da imenujem, jer dosadašnji „Zagrljaji“ su bili depersonalizirani, zapravo više su bili ta igra ruku, više je to roditelj – dijete zapravo. Mene dira ta tragedija, ta personalna tragedija Admire i Boška i želio sam da, ako ništa, da im posvetim tu izložbu da na neki način zatvorim, da završim to, ako mi život da, da nastavim sa drugim sadržajima, sa drugim ljubavima koje me još uvijek potresaju. To govorim likovno, naravno, želje su jedna konstanta.
Želim zapravo, ne da kažem da sam umoran, ali želim da uđem u nekakve vode ugodnijih i nekakvih artificijalnijih tema u kojima će moje majstorstvo doći do punog izražaja. Znate, čovjek se napuni, ispuni… To je kapitalna posvećenost nečemu što sam nosio i što nosimo svi, prema tome, dug je obavljen na neki način, ako se tako može reći.
RSE: Boško i Admira su postali simbol tragedije, stradanja u Sarajevu. Imate li osjećaj da stranci, koji nisu toliko upoznati sa svim tim, razumiju, da pomažete da približavate da shvate ono što se dešavalo?
Zec: To je za mene ne iznenađenje, nego cijelo vrijeme i dan danas nakon skoro trideset godina konstatujemo i ja osjećam da malo znaju, malo, jako teško razumijevaju kontekst naše tragedije… Ne mogu to ni objasniti. Kada im kažem „miješani“ Boško i Admira… „Miješani“ je užasna riječ i za mene, ali što su morali umrijeti?
Čitavo to biće koje je razoreno, ta bosanskohercegovačka ili bosanska temeljna supstanca i ljepota je razarana, razdvajana… Prema tome, uspjeli su nažalost da to razore. Valjda će neke generacije shvatiti i instinktima ljudskim se vratiti i imati to.
Taj „Zagrljaj“, kao i slučaj Boška i Admire, personaliziran je simbol, ali trebamo znati da su hiljade na istoj toj matrici stradali. U samom Sarajevu ne mogu da razumiju kontekst u kome se vodila i opsada i pokušaj da se grad uništi. Uvijek ima smisla, odnosno nikad nije kasno i uvijek to treba. Mi prisustvujemo obnovi fašizma, obnovi nacizma, strašne su stvari sa kojima danas mladi ponovo moraju da biju bitke.
RSE: Kažete da ni u Sarajevu se ne razumije kontekst opsade. Vi kao umjetnik dajete svoj doprinos. Imate li osjećaj da svi radimo onoliko koliko bismo trebali na razumijevanju i možda prevenciji takvih pojava bilo gdje u svijetu?
Zec: Da, to nikad nije dovoljno. Znate i sami koliko napora treba, istine, jedni govore istinu, oni drugi opovrgavaju. Čitav taj haos unutar nas, džaba sudovi internacionalni, džaba dokumenti, dokazi, hiljade i hiljade stranica dokumenata što nešto dokazuju. Na kraju krajeva, taj program, to spremljeno i pripremljeno razdvajanje, zapravo etničko čišćenje teritorija da bi se one pripojile, to je strašan jedan projekat. Bosna nikako da stane na noge, da digne glavu…
RSE: Nedavno je u Sarajevu potpisan memorandum za uspostavu galerije-ateljea koja nosi vaše ime. Dali ste mnogo Bosni i Hercegovini, imate li osjećaj da Vam je dovoljno uzvraćeno?
Zec: Svojim i snagama svoje porodice sam već formirao kolekciju. Imam ogromno djelo, brojčano, ne ulazim u to kako će ga ko suditi, ali zapravo je tužno da kod mene stoji sve naslagano, kao jedan magacin. To su hiljade jedinica. Smatram, ipak je moje djelo doseglo nekakav jezički i slikarski nivo, šteta je. Na sreću pojavljuju se inicijative. Imao sam za „Exodus“ na prošlom Venecijanskom bijenalu lijepe inicijative Venecijanaca koji smatraju da to treba da ostane tu, da treba negdje da izlože itd. Dakle, moje djelo je već doseglo jednu internacionalu, bar evropsku slavu, znaju ga, prate.
Naravno, uvijek bih želio da u Sarajevu imam to djelo jer je neraskidiva komponenta mojih slikarskih snova i opsesija i grada i zemlje iz koje sam došao. Prema tome, ta inicijativa mladih ljudi i gradonačelnika Skake (Abdulah, gradonačelnik Sarajeva) i želja da interveniraju i da se postave djela, samo proširuje moj legat. Lijepo je. Mi znamo da je razorena i ta materijalna baza zemlje i grada, prema tome, šteta je što nema mogućnosti da se na umjetničkom planu da prostora. Ovo je jedan napor, jedna inicijativa i pokušaj, zbog čega mi je drago. Drago mi je da će desetine djela u Sarajevu naći svoje mjesto, što bi rekli smiraj.
wpDiscuz