Glavna agenda predstojećih lokalnih izbora, za koje je kampanja neslužbeno već počela, neće, kao u normalnim zemljama biti komunalne teme- uređenje ulica, izgradnja lokalnih cesta, škola i slično – već, dase naslutiti- tzv visoka politika.
Dodik kao ključnu nastoji nametnuti temu (ne)mogućnosti opstanka BiH i mirni razlaz kao alternativu. U nedostatku konkrentih programa ta tema dođe kao „kec na deset“ Tihiću i Lagumdžiji za međusobno optuživanje za savezništvo s Dodikom za razgradnju države, i nadmetanje u bosanskom patriotizmu i obrani države.
Piše: Milan Šutalo, Dnevnik.ba
Nakon što je Tihić optužio Lagumdžiju da je po Dodikovom nalogu pristao na smanjeni iznos proračuna „koji ugrožava državu BiH“ i da po njegovu nalogu izbacuje SDA- Bošnjake iz vlasti, Lagumdžija je uzvratio lansirajući ideju o TD( Tihić- Dodik) koaliciji za razdruživanje BiH. Lider SDP-a tako je uzvratio svom dojučerašnjem “partneru bez alternative” na najavu da će SDA u Parlamentu BiH podržati zahtijev SNSD-a za smjenu bh šefa diplomacije.
Da Dodiku nije mrsko ubaciti kost na bošnjačku političku pozornicu te dodatno zakuvati u tuđoj kući potvrđuje njegova jučerašnja izjava o tome kako je s Lagumdžijom, a ne Tihićem postigao „prešutan dogovor o rušenju BiH“.
Lagumdžija je požurio demantirati postojanje „prešutnog dogovora s predsjednikom RS“ , kao da se takvo što može demantirati. „Prešutni dogovor“ je, naime sintagma, koja negira polovicu te sintagme – dogovor. Ona podrazumjeva da strane rade, svijesno ili nesvejsno, u ovom slučaju Lagumdžija i Dodik istu stvar, a da se o tome nisu dogovorili. Postojanje “prešutnog dogovora” zapravo znači ne postojanje dogovora – ni usmenog, ni pismenog – nikakvog.
Dodik, otvoreno u svakoj prilici, dokazuje kako je „BiH nesposobna preživjeti“. Argumentaciju za to daju mu i davali su mu Lagumdžijini postupci, od pravljenja vlasti bez predstavnika jednog konstitutivnog naroda, preko Lagumdžijinog soliranja u vanjskoj politici, pa do nemogućnosti strana u BiH da se o bilo čemu dogovore.
Moglo bi se naći milijun argumenata da Lagumdžija, Tihić, ali i mnogi drugi koji se zaklinju u državu BiH, svojim je postupcima ruše. Primjerice protivljenje ustavnim amandmanima kojima se osigurava jednako vrednovanje glasova svih konstitutivnih naroda i ostalih, koje prema Tihićevoj interpretaciji vode podjeli BiH, također je čin rušenja BiH.
Rušenje BiH je i kada Lagumdžijin SDP kandidira Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a ne istakne kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, iako zna de je SDP-ovo biračko tijelo dominantno bošnjačko i da će takav čin dovesti do oduzimanja suvereniteta Hrvatima u kolektivnom šefu države. Moglo bi se napraviti podulji popis poteza kojim je ovaj ili onaj političar rušio temeljne postulate Bosne i Hercegovine, rušeći time BiH.
Ti postupcima Dodik u svakom trenutku može potkrijepiti tezu o “prešutnom dogovoru” s Lagumdžijom, Tihićem, Silajdžićem,… o rušenju BiH, koju je nemoguće demantirati. Zato je Lagumdžijina izjava da je glupost postojanje prešutnog dogovora njega i Dodika o rušenju BiH – glupost, kao što će biti glupost ako Dodik sutra izjavi da postoji i „prešutni dogovor „ s Tihićem o razgradnji BiH – a Tihić to demantira.
Tihić, ili Lagumdžija ili bilo tko drugi sutra, pak, mogu optužiti lidera HDZ BiH ili lidera „Devedesetke“ Dragana Čovića ili Božu Ljubića da, zapravo, oni imaju „prešutni dogovor“ s Dodikom o „rušenju BiH“, jer je zagovaranje uspostave federalne jedinice s hrvatskom većinom, što podržava i Dodik, također rušenje ovakve, dvoentitetske BiH.
Dodik bi također, mogao otkriti da ima „prešutni dogovor” s Čovićem ili Ljubićem o rušenju BiH. Bi li Čović i Ljubić mogli demantirati postojanje „prešutnog dogovora“? Reći kako je najobičnija glupost „ prešutni dogovor s Dodikom“. Mogli bi reći takvo što – i izvaliti „najobičniju glupost“.
wpDiscuz