Rodno mjesto generala Praljka obavijeno tugom: Hrvatima nije bilo gore još od cara Franje Josipa!

Čapljina, rodni grad generala Slobodna Praljka, već treći dan je u šoku.

Pale se svijeće za pokojnoga generala, koji je život skončao u haaškoj sudnici popivši otrov, prepričavaju nemili događaji koji su ujedinili Čapljince jednako kao i na početku Domovinskog rata, kada je general Praljak spašavao vojnike iz čapljinske vojarne JNA i njihove roditelje koji su pod snajperskom vatrom oko vojarne čekali svoje sinove.

Tuga se osjeća na svakom koraku, ali posebno je tužno u Grabovinama, čapljinskom prigradskom naselju, otkud potječe obitelj Praljak. Pokojni general je tu rođen, često je tamo dolazio, a obnovio je i roditeljsku kuću, nedaleko od stare vojarne JNA, koja sada nosi ime Božana Šimovića.

Svi su sa strepnjom čekali vijesti iz haaške sudnice, a kad je general popio otrov, znali su da je to kraj i da više neće vidjeti svoga Bobišu, kako su ga zvali u djetinjstvu. Bili bi sretni da mu se barem pepeo donese u rodne Grabovine pa da mirno počiva u svojoj Hercegovini.

– Tri dana plačem. Nemojte me ništa pitati. Eno vam Vesne Pusić i Stipe Mesića pa njih slikajte. Oni su za ovo sve krivi – rekla nam je postarija gospođa, koju smo zatekli kod generalove kuće.

– Naš Slobodan bio je dobar čovjek. Svakome je pomagao. Pa, vidite u ovoj njegovoj kući živi jedna mlada obitelj. General im je dopustio da se usele. Žive tu otkako je on otišao u Haag. Gospođa Kaćuša jednom godišnje dođe u posjetu. Oni čuvaju kuću i održavaju okućnicu. Pa i to je jedno njegovo dobro djelo, a suce u Haagu to nije bilo briga. Imaju oni svoje i sve rade na štetu Hrvata – govori naša sugovornica.

Zastava Herceg-Bosne na pola koplja, plakatima oblijepljena ulazna kapija te zapaljene svijeće – slika je ispred Praljkove rodne kuće. Pozvonili smo, ali nikoga nije bilo unutra. Ljudima je dosta publiciteta. Trebate ih razumjeti. I oni su tužni zbog svega – dobacili su nam prolaznici.

Malo dalje srećemo Jagu Ilijića.

– Osudiše prava zdrava čovjeka. On je spašavao svakoga tko je bio u nevolji, i Srbina i muslimana, nije gledao koje je tko vjere i nacije. U Mostaru se vesele i sreća je velika tamo jer je umro ratni zločinac. To je sramota. Ma, da je jednu lijepu riječ netko sa istočne strane Mostara reko. Nitko! Eto, to je tako – ogorčen je Jago Iljić (80).

– Ne valjaju ni naši Hrvati. Diže se glas kad se nešto dogodilo, ali tada je kasno. Sada su svi pametni, a puno ih je krivih što se general Praljak ubio. Šta su radili Pusićka i Mesić?! I sada šta će on reći, a bio je predsjednik države – govori Jago, koji tvrdi da Hrvatima nikada nije bilo gore kao danas, još od vremena Franje Josipa.

– Naš general je bio ljudina. Eto mu kuće doli. Poznajem njegovu obitelj, stričeve i rođake koji žive u Mostaru. To su sve dobri ljudi. Ali, eto, dušmani su ga zatvorili u Haagu pa nam ovdje nije mogao ni doći. A valjo je puno ljudima i pomagao svakome – kaže Jago.

Čapljinci bi pokop u Hercegovini, ali poštovat će Praljkovu želju.

– Sve je ovo sramotno i jadno. Hrvatska nije Hrvatska i komunisti opet vladaju. Hrvatska je Jugoslavija i šta dalje reći – kazao je Mladen Čilić, koji bi volio da pokojni general Praljak svoje posljednje počivalište nađe u svojoj Hercegovini.

S njim se slaže i Nikola Vasilj. Obojica su poznavala generala Praljka, kažu da su skupa ratovali za obližnju vojarnu. Sve je to dokumentirano, kako kažu.

– General je slao humanitarne pakete na istočnu stranu Mostara, a vidite kako su mu to vratili – govori Čilić.

– Svakome je pomagao, nije ga bilo briga za nacionalnost. Štitio je srpske i muslimanske kuće. Nije dao da netko uzme ciglu. On je bio čovjek – kažu Vasilj i Čilić.

Svi s kojima smo razgovarali su jedinstveni – general Praljak je heroj, nije zločinac. Ispred Općine u Čapljini, oko spomenika hrvatskom kralju Tomislavu, zapaljene su tisuće svijeća, u obližnjoj crkvi svetog Frane služena je i misa zadušnica, a već je pokrenuta inicijativa da se Trg hrvatske slobode preimenuje u Trg generala Slobodana Praljka. Tako bi se Čapljina odužila generalu Praljku, koji, premda je živio u Zagrebu, nikada nije zaboravio svoj rodni grad, svoje Grabovine u kojima se rodio i u koje je uvijek rado dolazio.