Slobodan Praljak bio je prvo predstavnik MORH-a u Herceg-Bosni, a kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a. Njegova prvostupanjska presuda od 20 godina zatvora potvrđena je od Žalbenog vijeća, no tad je Praljak prekinuo daljnje izricanje presuda ispivši nepoznatu tekućinu iz bočice, uz riječi da on nije ratni zločinac i da s gnušanjem odbacuje izrečenu mu presudu. Neduga nakon tog čina, preminuo je u bolnici.
Slobodan Praljak prije rata je završio tri fakulteta. Godine 1970. diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a potom 1971. na Filozofskom fakultetu (filozofiju i sociologiju) te na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1972.
Bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Režirao je televizijsku seriju Blesan i tulipan, televizijske drame Novela od Stanca i Sargaško more, dokumentarni film Smrt psa (1980.), film Povratak Katarine Kožul (1989.) te dokumentarne videoradove Sandžak i Duhan (oba 1990.).
U devedesetima postaje glavni načelnik stožera HVO-a te hrvatski vojni predstavnik u Herceg-Bosni, optužen za zločine nad muslimanskim stanovništvom i rušenje Starog mosta u Mostaru.
Domovinski rat
Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Slobodan Praljak bio je istaknut, ali i kontroverzan vojni zapovjednik. Na početku Domovinskog rata, 1991. godine pristupio je dragovoljno Oružanim snagama Republike Hrvatske i promaknut je u čin general-bojnika.
Tijekom 1992. i 1993. godine, radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.
Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine general Slobodan Praljak bio je načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Uz sve njegove dobre odluke, koje su pridonijele utvrđivanju crta obrane HVO-a prema Armiji BiH, osobito se ističe autoritativno propuštanje humanitarnog konvoja UNHCR-a za Mostar, koji je bio zaustavljen u Čitluku. U studenom 1993. godine Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem “Tutom”, što je rezultiralo Praljkovom smjenom s položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a.
9. studenog 1993. godine srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija za taj je čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Optužbe za ratni zločin nijekao je do kraja
Optužbe za ratne zločine nijekao je, tvrdeći kako nije odgovoran za ono što mu se stavlja na teret. Praljak je i poznati poduzetnik pa se tako u vlasništvu njegove tvrtke Oktavijan nalazi poslovni kompleks „Centar 2000“ u zagrebačkoj Radničkoj ulici.
Praljak je bio direktor spomenute tvrtke do 2005., kada je svu imovinu, pa tako i udjele u kompaniji, prepisao na posinka Nikolu koji otada vodi društvo. U medijima se svojevremeno pričalo kako se Haški sud neće imati odakle naplatiti.
Njegov privatni život podjednako je zanimljiv. Praljak je u braku s Kaćušom Babić, bivšom ženom njegova prijatelja pjesnika Gorana Babića. Babić iz braka s Kaćušom ima dvoje djece koja su poočima toliko zavoljela da je sin nakon razvoda roditelja uz očevo dodao i Praljkovo prezime.
Slobodan praljak preminuo je nakon što mu je haški sud, u drugostupanjskom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu i kaznu zatvora za ratne zločine u BiH, 29. studenoga 2017. godine. Praljak je u sudnici ustao, poručio da nije ratni zločinac i da odbacuje sve optužbe te ispio bočicu otrova. Ubrzo nakon toga preminuo je u bolnici.