Damir Džumhur, 28-godišnji tenisač iz Sarajeva kojega na Zagreb Openu gledamo u ulozi sedmog nositelja, okušao se u mlađim godinama i na filmskom platnu, no njegov život, od samog rođenja u ratnom Sarajevu, i sam je dostojan dobrog filmskog scenarija.
Bili ste 23. na svijetu, osvojili ste tri turnira, pobjeđivali ste Nadala, Wawrinku i Zvereva, na koji ste od tih uspjeha najponosniji?
– Svaki od tih ATP naslova ima neku posebnu draž, kao i pobjede nad igračima iz Top 10, pogotovo onima koji su osvajali i Grand Slam turnire. No, nekako najviše mi je u sjećanju ostao prvi trofej osvojen u St. Peterburgu 2017. jer ga nisam očekivao, iako sam bio u dobroj formi i mjesec dana prije toga bio sam u finalu Winston-Salema i igrao treće kolo US Opena. Ali i pobjede protiv Nadala, na Australian Openu 2018., i Wawrinke, u Dubaiju 2017. i Ženevi 2019., dale su mi vjetar u leđa.
Trebalo bi uvest vojni rok bar na 14 dana. Slikat ćeš mi se u HV uniformi ako imaš državljanstvo. Pojavit ćeš mi se Džumhuru na postrojavanju u Zagrebu i zaklet se na Ustav. Poslje moš ić u Sarajevo na ćevape, al nakon slikavanja.https://t.co/WRv470vyuP
— Jan Palach (@IurkovJan) May 11, 2021
Želi se vratiti u Top 100
Što očekujete od nastupa u Zagrebu i kakvi su vaši ciljevi za ovu sezonu?
– Nekako od početka 2019. sve je postalo turbulentno, zaredale su se neke manje ozljede: najprije operacija na nožnim prstima, pa su me u Miamiju stisnula leđa, dan prije turnira u Monte Carlu pukao mi je trbušni mišić, u Roland Garrosu mi je napukao ligament lijevog ramena. Tako sam ja s 45. pao na 90. mjesto, a o 2020. koronskoj godini bolje da i ne govorimo. U prvom kolu US Opena naletim na Đokovića, s Roland Garrosa sam bio izbačen zato što je moj trener Popović bio pozitivan. Onda početkom ove godine dvotjedna karantena na Australian Openu, bez treninga… Očekujem da ću u Zagrebu nastaviti s dobrim rezultatima, a cilj za ovu godinu mi je povratak u Top 100 (trenutačno je 119. – op. a.). Malo je sve nerealno, igrači do ožujka nisu gubili bodove, a od ožujka do kolovoza otpadat će im samo po 50 bodova. U takvoj situaciji teško je probijati se naprijed.
Ali vi ste još mladi.
– Naravno, i sad se osjećam bolje. Za Zagreb sam se tjedan dana pripremao u Beogradu, da preselio sam se privremeno u Beograd jer ondje imam bolje uvjete nego u Sarajevu. A i novi trener Ivan Dugandžić mi je iz Bačke Palanke.
Da naši Međugorci Čilić i Dodig igraju za BiH, bila bi to jaka reprezentacija, jeste li ikad razgovarali s njima o tome?
– Znam Ivana još iz vremena kad sam kao klinac skupljao loptice na Futuresima i Challengerima na kojima je i on igrao. Marin se ranije preselio u Zagreb, još kao junior se odlučio za Hrvatsku. No, i Dodig je uzimanjem hrvatskog državljanstva krenuo uzlaznom putanjom. I ja sam s 14 godina imao ponudu da igram za Hrvatsku, no moji su roditelji nekako željeli da ostanem vjeran zemlji u kojoj sam rođen. No, definitivno je puno dobrih tenisača iz BiH. S Čilićem, Dodigom, s Bašićem, Brkićem i sa mnom bila bi to naravno odlična reprezentacija, ali to se nama događa i u drugim sportovima: gubimo sportaše koji su podrijetlom iz BiH, ali igraju za Švedsku, Austriju, Švicarsku… Jer nisu na vrijeme otkriveni, a i ponuđeni su im ondje bolji uvjeti.
Vaš pet godina mlađi brat Zlatan neko je vrijeme igrao tenis, čak je i uzeo hrvatsko državljanstvo jer ga u ATP-u vode kao Hrvata. Čime se on sada bavi?
– Cijela naša obitelj ima hrvatsko državljanstvo. Dobili smo ga preko djeda po ocu koji je u vrijeme bivše Jugoslavije živio u Hrvatskoj. Imali smo problema s BiH putovnicom, do prije 10 godina trebala nam je viza za mnoge zemlje, a s hrvatskom putovnicom moglo se lakše putovati. I brat je tako došao na jedan turnir s hrvatskom putovnicom, na ATP-u su stavili hrvatsku zastavu i tako je ostalo. U međuvremenu je Zlatan završio fakultet, odnose s javnošću i žurnalistiku, a sada u Sarajevu priprema magistarski rad. S tenisom je prekinuo kad je imao 14 godina, iako je bio najbolji u svojoj generaciji.
Rođeni ste u ratnom Sarajevu (20. svibnja 1992.), koliko ste to osjetili, čega se iz djetinjstva sjećate?
– Hvala Bogu, ne sjećam se skoro ničega. Rijetke su scene iz tih ratnih godina kojih se ja sjećam. Rat je završio kad sam napunio četiri godine, tako da većinu toga znam samo iz priča oca i majke.
I što su vam rekli?
– Opsada Sarajeva započela je u travnju 1992. a ja sam se rodio 20. svibnja u bolnici na Koševu. Moj tata je za to vrijeme bio u Konjicu, u Sarajevo se nije moglo ući, pa je po mene i mamu dan poslije došao moj stric. A već 22. svibnja bolnica je bila granatirana. Otac me nije vidio prvih 11 mjeseci, ušao je u Sarajevo na neki ludi način jer tada su svi bježali iz Sarajeva. Te prve dvije godine bile su i najteže ratne godine, a mi smo neko vrijeme stanovali kod strica i strine. I tako, nikad nismo napustili Sarajevo. Možda i zato što moji roditelji nisu mislili da će sve to tako dugo trajati. A ono što mi je nevjerojatno, moji roditelji kad govore o tome nikad se ne žale, nikad ne kukaju.
U listopadu dolazi sin
Slavni putopisac Zuko Džumhur stric je vašeg oca?
– Svi Džumhuri dolaze iz Konjica, a Zuko je bio najpoznatiji. Na žalost, nisam ga imao priliku upoznati jer on je umro 1991., godinu dana prije nego sam se ja rodio. Ponosan sam na njega jer kažu da je bio i veliki čovjek.
Sa svojom djevojkom, Riječankom Barbarom Šegetin, čekate prinovu?
– Da, od početka listopada prošle godine malo smo više zajedno i postajem tata, termin je 19. listopada. Dobit ćemo sina. Barbara je i u Zagrebu sa mnom. Nismo se još vjenčali jer sad je najbitnije da sve prođe dobro oko porođaja, a nadamo se da će se i ova situacija s koronom popraviti, da ćemo imati vjenčanje kakvo želimo, bez restrikcija i ograničenja. Ako želimo pozvati 150 ljudi, da tako i bude.
Sad ćete se morati uozbiljiti.
– Možda će to i za moju tenisku karijeru biti dobro. Imamo očeve Federera, Đokovića, Čilića, Hačanova… Fritz je postao otac prije dvije godine i otad mu je karijera krenula uzlazno. Radujem se toj novoj ulozi.