Autor jedne od najljepših pjesama Gospi napisanoj od strane pripadnika hrvatskog naroda, Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata, pjesme koja je tako lijepa da ju pjevaju i Pape, rođen je na današnji dan. Ubijen je listopada, dvadeset i petog, 1944. na otoku Daksi, jednom od ključnih mjesta moderne hrvatske tragike, metkom u potiljak bez suđenja.
Bio je Isusovac. Nije bio Franjevac.
Bio je Isusovac. Da je bio Franjevac, o njemu biste, vjerujemo, već odavno sve znali. A vjerojatno bi već bio proglašen i blaženikom.
Smrt oca Petra Perice
Komunističke vlasti pred kraj rata izigravši veliku većinu dalmatinskih partizana kreću pokazivati svoje pravo lice u “oslobođenim” područjima Dalmacije. Pravo lice komunizma Hercegovina je već spoznala. No ona je bila mahom uz Ustaše, pa se u Dalmaciji nisu niti nadali da bi ih moglo snaći nešto slično.
No i tamo su komunisti, umjesto slobode i prosperiteta koji su najavili Dalmatincima kada su ih podizali na ustanak, krenuli ubijati hrvatsku svjetovnu i duhovnu inteligenciju. Onu koja bi sutra mogla postavljati “neugodna pitanja”.
A Isusovci su što se Dubrovnika tiče oduvijek bili sami vrh dubrovačke, hrvatske pa i europske inteligencije. Put Isusovca Ruđera Boškovića to dokazuje.
Isusovac, navikao na izravne kontakte sa zapadnim sveučilišnim centrima može biti “neprijatelj novog sustava samoupravljanja, možda može biti špijun, i za svaki slučaj bolje ga je odstraniti”.
Komunizam je u Dalmaciji startao lažnim obećanjem borbe za hrvatsku nacionalnu ideju. Mnoštvo Dalmatinaca, posebno šibenski nacionalno nabijeni okrug, ogorčen i razočaran novom ustaškom državom, izdan od istih, podizali su komunisti na ustanak i agitirali u partizane upravo na hrvatskoj nacionalnoj retorici.
A za to ih nije trebalo puno nagovarati. Ogorčenost u Dalmaciji bila je na vrhuncu nakon što je šaka talijanskih pripuza prozvana imenom “Ustaše” prodali Dalmaciju a Hrvate u njoj prepustili talijanskom teroru.
Međutim komunizam svoje pravo lice u Dalmaciji pokazuje tek krajem 1944 i cijelu 1945 kada pred očima tih istih partizana iliti onog što je od njih preživjelo puste vrtače i ofenzive, vrši obredna vješanja i streljanja.
Dalmacija tako gleda ponavljanje 1941. Isto ono što su talijanski plaćenici, izdajnici hrvatske domovine – Ustaše, činili 1941 čine komunisti u Splitu i Dubrovniku 1945. Vješaju. Progone. Ubijaju bez suđenja.
Sumnja je u Tita isto što i u Pavelića. Dovoljan krimen da te se danas hapsi i da te sutra više nema.
Tako se krug zla zatvorio. Jedno zlo je zamijenilo drugo.
Između tih 5 godina stajao je izdan i nasamareni hrvatski narod.
Podijeljen, ranjen, potrovan vlastitom nesrećom koju je izrodio.
1943 na Sutjesci gine cvijet Dalmacije, najbolji sinovi i kćeri koje je Dalmacija dala.
1945 godine u njihovo ime, zlorabeći plod njihove borbe, slobodu koju su izborili, komunističko Zlo, zlo Titoizma koje ime se nametnulo, masovno ubija njihove susjede, njihove duhovnike, njihovu inteligenciju.
Ubija potpuno nevine ljude.
Panično i stihijski.
Kao da je dobilo neki ograničen rok za masovne egzekucije. Priliku koja se neće ponoviti.
Mlada hrvatska inteligencija, koja nije dopustila da joj srce zatruju ovi ili oni okoti, ustaše ili komunisti, znaju da su Sutjeska i Daksa danas dvije hrvatske sestre po svojoj tragediji, nepravdi, i nemogućnosti nevinih da se obrane pod silom jačeg.
- Na jednoj je Hrvatski izrod Ustaša, sluga Njemca naciste puca po nevinim Hrvaticama i Hrvatima Dalmacije. Ubivši i 6 svećenika.
- Na drugoj je Hrvat, sluga Staljina pucao po nevinoj inteligenciji dubrovačkoj. Hrvaticama i Hrvatima Dubrovnika. Pobivši i mnoštvo svećenika..
Ubojstvo Petra Perice u Dubrovniku, hrvatskog svećenika slavuja, pjesnika i oratora, hodajućeg sveca kako su ga zvali, u listopadu 1944.godine počinjeno od komunističkih snaga i danas intrigira okrutnom pričom. A posebno boli jer je za njim ostala tako sveta, bolna i lijepa pjesma.
Boli misao, kakav mora biti režim pa da je u stanju ubiti, nekog tko je ovako nešto napisao:
Rođen nedaleko Makarske, u selu Kotišina, mitsko hrabrom selu nekadašnje ponosne Paganije iznad kojeg usred biokovskih stijena stoji jedna malena utvrda srasla s biokovskim kamenom, utvrda koju Turci pustošeći dalmatinsku obalu nikada nisu uspjeli osvojiti.
Perica se nakon završene osnovne škole u Makarskoj odlučio za sjemenište u Travniku.
Kao hrvatski katolički svećenik, pripadnik isusovačkog reda isticao se silnom energijom i njegov napredak u crkvenoj hijerarhiji bio je primjetan.
Kao devetnaestogodišnjak je tijekom hodočašća hrvatskih vjernika 1900.godine uručio papi Lavu XIII. ‘Album hrvatske omladine’ s preko 160 tisuća potpisa. Bilo je to njegovo prvo veliko priznanje za naporan vjernički rad.
Samo godinu dana kasnije kao isusovac nastavio je svoju naobrazbu u Austriji i Češkoj.
Kao svećenik djelovao je u Travniku, Zagrebu, Šibeniku, Splitu i naposljetku u Dubrovniku. U međuvremenu je napisao pjesmu ‘Zdravo Djevo’!
Pjesmu ‘Do nebesa nek’ se ori’ napisao je, uz još mnoge druge, kao sjemeništarac na školovanju u Travniku. I danas obje te pjesme nevjerojatno su popularne, omiljene među katoličkim vjernicima.
I u našu i Petrovu Rajsku djevu. Kraljicu Hrvata.
wpDiscuz
