Robert Fisk nije bio samo izvanredan novinar, već i ‘povjesničar sadašnjice’ koji je donio svijetu uvid u složene i često skriveno brutalne događaje. Kao moj dugogodišnji prijatelj i kolega, Fisk je bio čovjek nevjerojatne sumnjičavosti prema vladinim izvorima, iako nije izmislio staru novinarsku izreku „nikad ne vjeruj ničemu dok nije službeno opovrgnuto“, definitivno ju je u srcu prigrlio.
Prvi put sam sreo Roberta u Belfastu 1972. godine, u jeku nevolja, kada je bio dopisnik za The Times, dok sam ja pisao doktorat o irskoj povijesti na Sveučilištu Queen’s. U to vrijeme sam se također počeo baviti novinarstvom, a Robert se brzo istaknuo kao precizan i temeljit novinar, koji je sumnjičavo pristupao tvrdnjama svih strana – od naoružanih milicija do vladinih dužnosnika.
Naše su karijere pratile slične smjerove jer smo bili zainteresirani za iste vrste priča. Oboje smo otišli u Beirut sredinom 1970-ih da pišemo o libanonskom građanskom ratu i izraelskim invazijama. Često smo izvještavali o istim strašnim događajima, poput masakra nad Palestincima u Sabri i Šatili 1982. godine, ali obično nismo putovali zajedno jer je Robert preferirao raditi sam, a i pisali smo za konkurentske novine.
Kada smo zajedno putovali tijekom ratova, uvijek me impresionirala Robertova spremnost da preuzme rizike, ali bez pokazivanja prevelikog samopouzdanja. Jedan od razloga zašto je imao toliko ekskluzivnih priča – poput otkrića masakra 20.000 ljudi u Hami od strane Hafeza al-Asada 1982. godine – bio je taj što je bio neumoran putnik. Jedan prijatelj se prisjeća: „Bio je jedina osoba koju sam ikada upoznao koja je, gotovo bez napora, mogla smišljati limerike o južnoljubanskim selima dok smo se vozili kroz njih.“
Putovanje kroz ratne zone
Robert se savršeno uklapao u atmosferu Beiruta, grada na rubu, s mješavinom preživjelih – Libanonaca, Palestinaca, izgnanika svih vrsta – koji su bili rođeni preživljavatelji, iako su im ponekad šanse bile prevelike. Imao je prirodnu empatiju prema njihovim patnjama i gnjev prema onima koji su te patnje nanosili. Njegova simpatija nije bila ograničena samo na sadašnje žrtve; desetljećima je pisao o genocidu nad Armencima, kojeg su proveli osmanski Turci tijekom Prvog svjetskog rata, ističući dnevnike i dokumente koje su drugi novinari prepuštali povjesničarima.
Fisk nije bio samo novinar koji je pratio događaje današnjice. Bio je povjesničar i reporter, autor mnogih knjiga, uključujući The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East. Dok sam ja zbog prevelike nasilnosti u Belfastu napustio svoj doktorat, Robert je uspio dobiti doktorat na Trinity Collegeu za svoju disertaciju o irskoj neutralnosti tijekom Drugog svjetskog rata. Njegovo novinarstvo imalo je dubinu jer je, u mnogim aspektima, bio ‘povjesničar sadašnjice’.
Novinar bez iluzija
Robert je bio veličanstven reporter, pun nervozne energije, često premještajući težinu s jedne noge na drugu, s bilježnicom u ruci dok je postavljao pitanja i istraživao što se zaista dogodilo. Nije ništa uzimao zdravo za gotovo i često je bio otvoreno prezirljiv prema onima koji su to činili. Bio je sumnjičav prema novinarima koji su gajili bliske odnose s diplomatima i službenim izvorima koje nije moguće imenovati, a čiju vjerodostojnost smo trebali prihvatiti na povjerenje.
Neki su na njegove kritike odgovarali zbunjeno i ogorčeno: tijekom američke invazije na Kuvajt 1991. godine, jedan novinar s američkog izvještajnog “bazena” žalio se da je Robert nepravedno izvještavao o događajima koji su trebali ostati unutar tog službeno sankcioniranog kruga. Drugi američki novinar sa sjedištem u Londonu početkom 1980-ih rekao mi je da je Robert bio veličanstven pisac i reporter, ali ga je iznenadio broj kolega koji su se namrštili na njegovo ime. „Razmišljao sam o tome,“ rekao mi je, „i mislim da je 80 posto razloga za to čista zavist.“
Dublje prijateljstvo i mudrost
Kako smo starjeli, postajali smo bliži. Dijelili smo slične sumnje u povoljan ishod tzv. Arapskog proljeća 2011. godine, sjećajući se sličnog optimizma koji je okruživao invaziju na Irak 2003. godine i doveo do eksplozije nasilja. Obojica nismo vjerovali da će Bašar al-Asad i njegov režim pasti, unatoč tadašnjoj konvencionalnoj mudrosti političara i medija. Iznošenje suprotnog mišljenja gotovo je automatski značilo da vas označe kao Asadovog simpatizera. Međutim, Robert i ja savjetovali smo jedan drugoga da ignoriramo takve optužbe i ne reagiramo previše.
Tijekom posljednjih 15 godina razgovarali smo gotovo svakog tjedna o svemu, od stanja u svijetu do vlastitog zdravlja. Robert je bio filozofskiji u vezi s pandemijom koronavirusa od onih koji nisu imali iskustva s krizama i ratovima. U jednom od posljednjih emailova koje sam primio od njega, napisao je: „Covid-19, osim ako se iznenada ne pretvori u tigra, bit će smatran samo još jednim rizikom za ljudski život – poput prometnih nesreća, raka, rata itd. Ljudi ne nužno bore protiv bolesti, nepravde i tuge. Oni jednostavno preživljavaju i nastavljaju dalje.”
Patrick Cockburn za Poskok.info
wpDiscuz
